Hrvatska je, veli se, zemlja koja ima kulturnu tradiciju. Mi nismo od jučer. Nismo mi kao Australci i Kanađani, koji imaju tek te neke tričave pisce poput Margaret Atwood, Petera Careyja i Alice Munro. Za razliku od njih, mi imamo klasike. I to one prave, stvarne - pjesnike s perikama, čiji su portreti na novčanicama, a biste im dično stoje u zrinjevačkom perivoju.
A kako mi nismo neki skorojevići od jučer, ta baština obvezuje. Noblesse oblige. I baš kao što se u pravoj, konzervativnoj zemlji zna da muškarci moraju na vojnu vježbu gdje će vježbati puzanje i egzercir, u konzervativnoj se zemlji s tradicijom zna da svaku generaciju sljeduje i kulturološka vojna vježba. A ta se kulturološka vojna vježba dosad zvala lektira.
U teoriji, lektira je u Hrvatskoj dosad služila tome da generacije nove mladeži upozna s mističnom otajstvom nacionalnog kanona, tome da ni jedan cjevar, autolimar i grafički tehnolog ne iziđe iz školskih klupa a da ne upije veličinu Zoranićevih “Planina” i Marulićeve “Judite”. Tako je hrvatska lektira funkcionirala u teoriji.
Znate li - međutim - kako je funkcionirala u praksi? Reći ću vam kako. U praksi je to značilo da se budući zanatlija u prvom razredu strukovne škole morao probiti kroz Homerovu “Ilijadu” u gustim heksametrima Tome Maretića. To je značilo da ga je već u drugom razredu strukovne škole čekao gustiš Marulićeve Judite, teksta u dvostruko rimovanom dvanaestercu na drevnoj i (čak i meni, Splićaninu) nerazumljivoj čakavici. A onda kad bi se oslobodio Judite, tek je slijedilo najgore. Slijedile bi mu “Planine”, gusti alegorijski tekst Zadranina Zoranića, debela knjiga puna vila, prispodoba i alegorijskih figura za koju sam siguran da je nije cijelu pročitalo ni sedamdeset posto diplomiranih kroatista.
Lektira u hrvatskim srednjim školama već se nekoliko desetljeća svodi zapravo na legaliziranu, dogovornu laž. Nastavnici djeci daju knjige za koje znaju da ih ovi ne mogu razumjeti. Učenici se pretvaraju da su te knjige stvarno pročitali, nastavnici se pretvaraju da to ne znaju, a i jedni i drugi se pretvaraju da je to normalno. Pri čemu postoji samo jedan problem: što to nije istina. A kako znam da to nije istina? Znam, zato što te klasike ne razumijem ni ja, ni ja ih nisam kadar čitati s razumijevanjem i užitkom, a diplomirao sam književnost, doktor sam filologije i zaista istinski, pasionirani čitatelj književnosti. Čitanje klasika starije književnosti naprosto nije više opće kultura. To je specijalistička kultura, kao što su specijalističke kultura i dijelovi stanice nefrona, alotropske modifikacije sumpora ili tubularno lučenje, koji također spada u program prvog razreda strukovnih škola. Svatko tko tvrdi da i jedan srednjoškolac može stvarno pročitati i razumjeti “Planine” i “Juditu” naprosto je notorni, prijesni lažljivac.
Hrvatska školska lektira je - ukratko - temeljena na laži za koju se pretvaramo da ne postoji. Ali, ta laž ima i svoje posljedice. Jedna od njih je da ste učenicima zamaglili razliku između bitnog i nebitnog. Druga je posljedica da ste im poručili kako je književnost grana ideološkog drila, dosadna napast koje će se u životu riješiti čim pobjegnu iz srednje škole. Treća i posljednja posljedica je ta da će iz škole izići s istinskom, dubokom mržnjom prema knjizi i čitanju. I ne čudim im se: jer, s ovakvom školom možda bih je osjećao i ja.
Što su to zapravo napravili autori novog školskog kurikuluma, Boris Jokić i njegov tim? Samo jedno: priznali su da je laž ono što je laž. Nakon nekoliko desetljeća, Jokić i njegove ekipa su napokon stvari postavili s glave na noge. Legalizirali “heretičnu” ideju po kojoj smisao lektire nije da uvodi đake u svetootajstvo nacionalne tradicije. Smisao je lektire da djeca - zavole čitati.
Kad su autori kurikuluma prošlog tjedna objavili svoj “herostratski” dokument, pretpostavljao sam da će lijepi dio kulturne i akademske javnosti to doživjeti otprilike onako kako bi doživjeli buldožerski napad na zrinjevački park skulptura. Očekivao sam da će se čuti zborska pobuna sjedokosih davnih lumena, starih bivših odlikaša koji o hrvatskom djetetu, školi, te o socijalnom i medijskom kontekstu te škole imaju tek nejasnu i nerealističku predodžbu. No, ako sam i očekivao stanovitu ideološku pobunu, moram priznati da nisam očekivao tko će se naći na mjestu stjegonoše te pobune. Nisam baš do kraja očekivao da će perjanica borbe za lektirnu laž biti baš Slobodan Prosperov Novak.
S. P. Novak čovjek je koji je svojedobno s razlogom bio velika nada hrvatske filologije. Znao je struku, a bio je medijski pismen i zanimljiv. Ideološki obzor bio mu je nerijetko domobranski skučen, no imao je kritičarski ukus i nerv, i nerijetko bi njegove tri kartice o Vrazu ili Držiću bile najbolje tri kartice koje ste o tome mogli pročitati. U svojim boljim trenucima, S. P. Novak je imao i neke geste političke odvažnosti. U najmanju ruku - nije bio nesklon popišati se moći u šešir.
Nažalost, taj S. P. Novak davno više ne postoji. Posljednjih godina, nekad intrigantnog filologa gledam uglavnom u dva podjednako sramotna konteksta. Jedan je onaj emisije Branke Kamenski, gdje u kameru izgovara videopotjernice protiv komunjara i Jugoslavena. Drugi je kontekst Bandićeve političke liste, gdje je S. P. N. - nažalost - samo dio šireg simptoma. Svaki put me nanovo žalosti vidjeti kako je Bandiću lako kupiti zagrebačkog kulturnjaka baci li mu 200 tisuća kuna na stol. Daj gradski stan, oprosti dug najma, financiraj neki festival tolerancije ili likovnu monografiju, i najednom nema više ni jednog likovnog kritičara, oskarovca, pjesnika i fotografa koji se neće baciti tijelom pred Bandića da primi njegov metak. Takav je slučaj i s Novakom: Bandić daje pare, Novak s tim novcem preko koljena objavljuje knjige ispod vlastite razine, Novak daje ime za izbornu listu, a Bandić - poput oznaša iz Papićevih “Lisica” - za rever sebi može zakačiti još jedno kulturnjačko nalivpero. To je bijedni i žalosni klišej, no kako ne živim u Zagrebu, ne mora me se ticati.
Ali - mora me se ticati kad S. P. Novak - dakle čovjek koji je svojedobno u najmanju ruku poticao intelektualnu živost - danas na TV-u postaje frontmen konzervativne moralne panike. A to se upravo dogodilo ovog tjedna, kad je Novak postavio kao graničar hrvatske akademske zgranutosti, osudio kurikulum kao “Šuvarovu tempiranu bombu koju je Jokić sad detonirao”, a sam kurikulum nazvao “lešom iz Milanovićeva ormara”.
Je li Jokićev kurikulum doista “leš iz Milanovićeva ormara”? Ako i jest, kamo sreće da je više takvih leševa. Jer, sa svim svojim mogućim manama, sa svim normativnim optimizmom i možda nerealističkim projekcijama, Jokićev kurikulum jedina je stvarna, prava društvena reforma koja se u Hrvatskoj dogodila u posljednjem desetljeću, i o Milanovićevoj vladi danas bi sigurno imali bolje mišljenje da nam je u ormaru ostavili osam ili deset ovakvih, dugosežno važnih “leševa”.
No, ono što me u Novakovoj harangi uvrijeđene maćuhice možda najviše ljuti jest “Šuvarova tempirana bomba” koju je Novak - onako usput - podmetnuo reformatorima pod stol. Za početak, riječ je u bijednom udarcu pod slabine, argumentu koji ide niz dlaku trenutno pomodnom antikomunizmu i Novaka kvalificira za “inner circle” buduće hasanbegovićevske kulturne paradigme. Nadalje, riječ je o podcjenjivačkoj upotrebi Šuvara kao metafore, upotrebi koja je utoliko nepoštena što stranputice posljednjih četvrt stoljeća školstva pokazuju da je Šuvar mnoge stvari nažalost vidio unaprijed.
Kad slušam kako Novak s lakoćom Šuvara koristi kao difamatorsku letvu za mlaćenje, ne mogu se a ne prisjetiti svojih školskih dana u “zloglasnoj” šuvarici, u Brodograđevnom školskom centru Split. Ne - istina - nismo čitali “Planine”. Ni “Juditu”. Zli odnarođeni režim nas je u svojem perfidnom naumu rashvaćivanja nastojao odmaknuti od narodnosnih utjecaja Gundulića i Brne Karnarutića. Ali - da, za lektiru sam čitao Kafku i Camusa, čitao sam Hemingwaya, Dostojevskog, Hessea, Marinkovića i Novaka (onog drugog). Nije me ta škola možda najbolje pripremila za filologa. Ali, trajno me i zavazda napravila čitateljem.
U sukobu koji sada teče postoje zapravo samo dvije strane. Prvi su oni koji drže da je to važno, najvažnije. Drugi su oni koje za to nije briga, jer drže samorazumljivim da je lektira naprosto klanjanje nacionalno-kanonskom kumiru i ništa drugo. Ti nam drugi pile svima zajedno granu na kojoj sjedimo, jer književnost pretvaraju u mrtvi, uškrobljeni, beživotni eksponat.
S. P. Novak se nažalost pretvorio u glasnogovornika te mrtve armije. Šteta. Bio je to čovjek koji je mogao bolje.