S ovih predsjedničkih izbora Hrvatska nije izišla samo podijeljena, nego rascijepljena. Ako su kandidati i gledali koliko-toliko unaprijed, opće ozračje raskola nisu determinirale njihove programske razlike, nego ideološka podvojenost njihovih aparat i pristaša, koja se i dalje uglavnom hrani prošlošću, u kojoj se opet sukobljavaju ustaše i partizani, Hitler i Stalin, kao da je 1945 bila jučer, kao da nije svanula ni 1948, kamoli 1989.
Hrvatska je zemlja čvrsto zagledana unazad. Zemlja spremnija za sukob nego za razvoj. To nitko izvan nje ne može promijeniti – a Hrvatska neće.
Ove je izbore izgubio Ivo Josipović, naravno, ali demiurg poraza je Zoran Milanović, s vjerojatno najnesposobnijom a jamačno najneodlučnijom vladom nakon raspada Jugoslavije. Iako se u tom pogledu može govoriti o čvrstom kontinuitetu od druge vlade Ive Sanadera, preko vlade Jadranke Kosor, do, evo, posljednje godine sada vladajuće koalicije koja je uzalud kukurijeknula, pa sama sebe spravila u lonac. Naime, u pogledu privrednog nazadovanja dvije jedine snažne stranke – Hrvatska demokratska zajednica i Socijaldemokratska partija – postigle su prešutni konsenzus.
Možda bi se konsenzusom moglo smatrati, u ovoj našoj sarkastično paradoksalnoj državi, što nitko nije više učinio za popularnost SPD od Tomislava Karamarka, te što mu se Zoran Milanović nesebično odužio, ne samo sapunajući dasku svom kandidatu, nego navalivši mu na pleća i vrat breme neuspjeha bez ikakve optimistične perspektive.
Kako sada stvari stoje, Zoranu Milanoviću ostaje još nepuna godina političkog života, do sljedećih parlamentarnih izbora. Ne čini se uopće više upitnim hoće li preživjeti, pitanje je samo koja će dijagnoza pisati u umrlici političkog pokojnika: da li „zgasnuo kao nepopravljiv šeprtlja“ ili „barem je poginuo junački“.
Jadranka Kosor – čija se Vlada činila nenadmašno nesposobnom i nevoljnom, dok su joj se kadrovski odabiri pokazali ama baš suicidalnima – bila je tih svojih očito posljednjih mjeseci ipak usredotočena na jedan cilj, ne za samu sebe i svoj opstanak, nego za Hrvatsku: na ulazak u Evropsku uniju, koji nije bio zajamčen kad joj je predana vlast. To joj nedovoljno priznaju, i nije fer.
Zoran Milanović je potkraj prošle godine ipak, jednom i napokon, svoj prznički karakter upregao korisno, da podrži ministra Lalovca protiv ostalih svojih ministara razmetnih i da održi tekući budžetski deficit barem djelomice pod kontrolom.
U preostalih deset mjeseci može životariti, optužujući sve i svakoga osim sebe, kao i dosad – ili može, prekasno ali časno, ruknuti u ostvarenje Plana 21, na temelju kojega je izabran i koji je izdao, izdavši prvo svoje birače a onda, kao kolateralnu žrtvu, i dosadašnjeg predsjednika Josipovića.
Može pokušati postići konsenzus s oporbom o promjeni izbornog sustava (nikada nije lijepo da ga mijenja sama stranka na vlasti, etički nije dopustivo da to čini sama u posljednjoj predizbornoj godini), kako bi sastav Sabora izvukao iz pohlepnih kandži stranačkih vrhuški i vratio ga, koliko je to moguće, samim biračima.
Može provesti, uz nos klijenteli i vlastite i suparničkih stranaka (što može izgubiti, napokon?), temeljit teritorijalni preustroj i jamačno pojeftiniti mastodontski državni aparat na razinama od općina do Republike, a možda i tog dinosaura učiniti efikasnijim. Može spriječiti klijentelističko uhljebljivanje stranačkih pijavica u javnim poduzećima uvodeći obvezatne natječaje i ombudsmana za nadzor nad njima. I tako dalje.
Pitanje je, naravno, je li barem u ovu izbornu nedjelju shvatio koliko je njegovo dosadašnje taktiziranje bilo samoubojstveno po njega, po njegovu stranku i, na žalost, po Hrvatsku, hoće li tvrdoglavo narcisoidno nastaviti po svojoj dosad zajamčeno gubitničkoj putanji, ili će barem na kraju svoje prekratke političke parabole učiniti nešto da ga ne bude sram dok sljedećih četrdesetak godina bude hodao među stanovnicima ove države usredotočene na povijest, i sam kao nov element sporne prošlosti.