Evo nekoliko bitnih, neprijepornih činjenica o Josipu Brozu Titu. Tito je, nesporno, bio okrutni komunistički diktator, kojemu nikada nije palo na pamet da poštuje stvarnu volju naroda, izraženu na biralištima. Falsificirao je rezultate prvih i jedinih višestranačkih izbora u bivšoj SFRJ, a vođe nekomunističkih političkih stranaka dao uhititi. Tito je izbore smatrao nepotrebnom aberacijom, te je vladao isključivo silom. Masovno je hapsio skoro sve svoje političke protivnike, od onih s ljevice, poput Milovana Đilasa, do onih liberalno i nacionalno orijentiranih. Tisuće i tisuće Titovih političkih neistomišljenika završilo je u jugoslavenskim zatvorima isključivo zbog drukčijeg mišljenja. Tito je dopustio da se oko njega izgradi tragikomični kult ličnosti. Dakle, po elementarnim standardima pravih liberalnih demokracija, kao i po standardima po kojima danas živimo, Tito i njegov sustav potpuno su neprihvatljivi. Kako biste se, uostalom, osjećali da završite u zatvoru zato što mislite različito od Ive Josipovića ili Jadranke Kosor?
U Titovoj Jugoslaviji ne samo da nije bilo slobode političkog udruživanja i djelovanja nego nije bilo ni elementarne slobode govora, osim u rijetkim razdobljima, koja su opet, nužno, završavala represijom (bilo protiv radikalno lijevog Praxisa, bilo protiv nacionalnog Hrvatskog tjednika). Da danas živimo po Titovim kriterijima, internet bi u Hrvatskoj bio zabranjen ili poluzabranjen (otprilike kao na Kubi).
Nadalje, navodna socijalna sigurnost iz Titova doba, koje se mnogi nostalgično sjećaju, vrlo je upitna kategorija. Da je u SFRJ uistinu vladala socijalna sigurnost, bivša Jugoslavija ne bi postala jedan od većih izvoznika radne snage u Njemačku, Švicarsku i druge zapadne zemlje. Bivšu su SFRJ stotine i stotine tisuća ljudi napustile u potrazi za poslom. To je, naprosto, još jedna materijalna činjenica o Titovu režimu. Ne može se, naravno, negirati da je u bivšoj državi postojala određena socijalna jednakost, što je, vjerojatno, i glavni argument današanjih nekritičkih apologeta Josipa Broza. Međutim, za mnoge kategorije stanovništva bila je to jednakost u oskudici. Sjetimo se - a svi oni koji su stariji od 35 godina mogli bi se toga sjetiti - dugih redova za crni kruh. Kruh je u Titovoj, a osobito u posttitovoj SFRJ, postao socijalna kategorija. O višesatnim, redovitim redukcijama struje, o redovima za benzin i kavu, ili masovnim putovanjima po levisice u Trst i u Graz, da i ne govorimo. S druge strane, činjenica je, također, da su i Hrvatska i Jugoslavija 60-ih i 70-ih godina doživjele strahoviti gospodarski procvat, temeljen i na liberalizaciji privrede, i na turističkoj eksploziji, ali i na stranim kreditima, koje je SFRJ, za razliku od drugih socijalističkih zemalja, mogla dobivati pod relativno povoljnim uvjetima.
Naposljetku, o Titu se uopće ne može govoriti izvan konteksta Bleiburga, kada je Broz odobrio, a vjerojatno i naredio, masovna smaknuća ratnih zarobljenika i civila, među kojima je bilo najviše Hrvata. Bleiburg je zločin od kojega Tita nikada nitko neće moći ekskulpirati. Usprkos svemu tome, Tito je bio jedan od najvažnijih svjetskih državnika u drugoj polovici prošlog stoljeća.
Golema je povijesna zasluga Broza što je Jugoslaviju, pa tako i Hrvatsku, izvukao iz sovjetskog bloka. Titova je povijesna zasluga što je uspostavio dobar odnos za Zapadom, i što je Jugoslaviju pozicionirao kao neutralnu, ali zapravo prozapadnu socijalisitičku zemlju. Zbog toga je SFRJ, svoj represiji usprkos, bila neusporedivo slobodnija od Češke, Poljske ili Rusije. Titova je zasluga, na unutarnjem planu, što je obuzdao srpske imperijalne težnje, koje su sastavni dio srpskih državnih politika unatrag stotinjak godina. Tito je srpski hegemonizam prvo organski usporio tako što je Muslimane i Makedonce proglasio nacijama, a zatim definitivno onemogućio kada su jugoslavenskim Ustavom 1974. Kosovo i Vojvodina dobili status autonomnih pokrajina. Tito je, dakle, institucionalno onemogućio srpsku dominaciju u SFRJ: stoga ga stari beogradski intelektualni krugovi smatraju glavnim srpskim neprijateljem. Posebno je važno što je Ustav iz 1974. godine jugoslavenskim Republikama omogućio samoopredjeljenje do odcjepljenja. Ta je odredba, prema mišljenju poznate Badinterove komisije, poslužila kao temelj za međunarodno priznanje RH. Titovi su unutarnji politički grijesi uistinu grozni i neodgovorno je zapostavljati njegovu nasilnost i protudemokratičnost. Međutim, Titove državničke zasluge od iznimnog su povijesnog značaja. Stoga nam ovdje, još jednom, preostaje citirati pokojnog predsjednika Tuđmana, čovjeka koji nije želio dopustiti da se preimenuje najljepši zagrebački trg, i koji je često ponavljao: “Da nije bilo Tita, ne bi bilo ni današnje Hrvatske”.