OSMORICA VELIČANSTVENIH

Kuća slavnih hrvatske vinske scene

    AUTOR:
    • Davor Butković

  • OBJAVLJENO:
  • 22.05.2010. u 20:59

U kući slavnih svakako je i Moreno Coronica koji bi iduće godine, ako se odluči natjecati, mogao sigurno osvojiti medalje za crna vina iz berbe 2007.

Hrvatska su vina na ovogodišnjem svjetskom prvenstvu britanskog magazina Decanter osvojila 52 medalje i priznanja. Zvuči strahovito puno, no taj broj moramo relativizirati činjenicom da je Slovenija dobila više od sto medalja i priznanja, a Grčka, primjerice, oko 150.

Nagrađena suha vina

Sa svoje 52 medalje i priznanja hrvatska se vinska industrija definitivno pokazala međunarodno kompetitivnom: kao što sam nedavno napisao, u povodu nekih drugih internacionalnih uspjeha hrvatskih vina (i u povodu nevoljkosti i neposobnosti Vlade da podrži izvoz hrvatskih vina), naša vinska proizvodnja nikada u povijesti nije bila na višoj kvalitativnoj razini.

Iako je Hrvatima lani Decanter dodijelio osam zlatnih medalja (više nego Sloveniji i Mađarskoj zajedno), a ove godine tek jedan Regionalni trofej (najvažnije priznanje na Svjetskom prvenstvu), aktualni su rezultati zapravo značajniji od lanjskih.

Prvo, ove su godine medalje i priznanja osvojile sve najvažnije hrvatske autohtone sorte, malvasia istriana, graševina i mali plavac.

Bronca za Matoševićevu Albu Barrique iz 2008. prva je važna medalja za istarske malvazije. Siguran sam da bi i Matoševićeva Grimalda, kupaža malvazije, chardonnaya i sauvignona, zaradila medalju, da je barem godinu dana zrelija. Ovako je, iako definitivno nespremna da se pije, dobila “tek” Decanterovu preporuku (od istarskih privatnih vinara preporuke i medalje dobili su i Kozlović, Trapan i Rožanić).

Kada je, pak, riječ o plavcu, osobito je važno da su medalje i priznanja osvojili utemeljitelji privatne proizvodnje malog plavca, Frano Miloš za Stagnum (bronca) i Andro Tomić za Plavac Barrique (srebro).

Sama činjenica da je toliko autentično, apsolutno originalno vino kao Stagnum, koje predstavlja ekstremni izraz malog plavca, napokon probilo međunarodne predrasude prema toj sjajnoj sorti, moglo bi otvoriti prostor za izvoz vrhunskih vina s Pelješca i Hvara. Usput ne mogu ponovo ne spomenuti kako je Zavod za vinarstvu Stagnumu skinuo etiketu vrhunskog vina, a Miloševu Plavcu etiketu kvalitetnog vina: naš Zavod očito zna bolje od Decantera.

Moram priznati kako mi je pomalo žao što su Plenkovićevi plavci nagrađeni “samo” preporukama.

Brončana medalja za beljsku graševinu Goldberg očekivan je nastavak trijumfalnog međunarodnog pohoda te etikete.

Drugo, iako je, dakle, lani Hrvatska osvojila osam zlata, a ove godine jedan Regionalni trofej, ovogodišnje su medalje i priznanja zapravo važnija i zato što su sve lanjske zlatne medalje osvojila desertna vina, koja, kao žanr, nisu presudna za našu vinsku industriju.

Ove su, pak, godine, relativno masovno nagrađena suha vina, koja čine više od 95 posto hrvatske vinske proizvodnje.

I, treće, Decanterove su medalje i preporuke zapravo kodificirale statusnu i kvalitativnu hijerarhiju na hrvatskoj vinskoj sceni.

Naime, medalje i preporuke osvojili su svi najvažniji domaći privatni vinari, osim Morena Coronice. Tako je Decanter definirao Kuću slavnih hrvatske vinske scene, u koju su ušli baš svi najznačajniji inovatori, pokretači i postizatelji najboljih rezultata. Uvjeren sam da će Coronica već iduće godine, ako se, naravno, odluči natjecati, sa svojim crnim vinima iz berbe 2007. osvojiti medalju ili dvije.

Nagrade i ‘velikima’

Kuću slavnih hrvatske vinske scene, čine, dakle, Ivica Matošević, Gianfranco Kozlović i Moreno Coronica iz Istre, Boris Drenški iz Zagorja (Bodren je ove godine dobio dva srebra i broncu), zatim Vlado Krauthaker, koji je i ove godine dobio pregršt medalja, i Ivan Enjingi (prvi hrvatski Decanterov šampion) iz Slavonije, te Andro Tomić, Frano Miloš i Zlatan Plenković iz Dalmacije.

Uistinu, riječ je o ljudima koji su izmislili hrvatsko privatno vinarstvo, i čija vina gotovo redovito jamče vrhunsku kvalitetu. Drenški je jedini od pripadnika Kuće slavnih koji ne spada u ranu generaciju naših privatnih vinara. No, Drenški je dosad ovojio desetak Decanterovih medalja, od čega šest zlatnih!

Na kraju, osobito veseli i velik broj medalja i nagrada za velike proizvođače: Belje, Kutjevo, Badel i Ilok, a u Decanterove se dobitnike upisala i porečka Agrolaguna.

Vina koja su osvojila medalje na Decanterovu Svjetskom prvenstvu

Belje, Merlot, 2008.

alkohol: 14,6 posto

cijena: 65-75 kuna

regionalni trofej

Najbolje ocijenjeno hrvatsko vino na Decanterovu Svjetskom prvenstvu. Riječ je o gustom, čokoladnom, lagano barikiranom vinu, namjerno napravljenom u stilu Novog svijeta (padaju mi napamet srednje linije čileanske vinarije Concha y Toro), s prepoznatljivim aromama crnog suhog voća, šljiva i čokolade. Tekstura je gotovo baršunasta, a alkohol perfektno integriran. Beljev enolog obavio je vrlo dobar posao. Beljev Cabernet Sauvignon osvojio je brončanu medalju, što pokazuje kako je Baranja idealna za uzgajanje klasičnih crnih sorti. Srebrna medalja za Zdjelarevićevu crnu kupažu Nogual pak govori o velikom slavonskom potencijalu za proizvodnju crnih vina.

Frano Miloš, Stagnum, 2004.

alkohol: 14,3 posto

cijena 220-280 kuna

brončana medalja

Stagnum iz 2004. prvi put sam kušao na tastingu kod Vlade Borošića, ujesen 2007. godine. Vino me iznenadilo: bio je to prvi “elegantni” Stagnum, s blažim taninima i s puno, puno svježine, što je Frano Miloš pripisao neobičnim značajkama berbe 2004. Sama činjenica da je

Stagnum iz 2004. osvojio medalju 2010. govori o mogućnosti dozrijevanja ovog potencijalno svjetski relevantnog vina. Ne bi me čudilo da sasvim drukčiji, agresivniji i rustikalniji Stagnum iz 2003. godine osvoji medalju na Svjetskom prvenstvu 2011. Do tada će se njegovi tanini donekle integrirati, a vino, vjerojatno najbolje što ga je Miloš ikada napravio, dodatno zaokružiti.

Ivica Matošević,

Alba Barrique, 2008.

alkohol: 13,5 posto

cijena: 90-130 kuna

brončana medalja

Matoševićeva barikirana malvazija već je godinama uvjerljivo najbolje istarsko bijelo suho vino, pogotovo otkada u konkurenciji nema Coronicine Gran malvasie (zadnja Gran malvasia proizvedena je 2005. godine i više se nigdje ne može nabaviti). Berba 2008. donekle podsjeća na klasičnu, moćnu, mišićavu 2006., dok je 2007. bila nešto laganija i svježija. A Alba Barrique iz 2009., sudeći po uzorcima koje sam probao iz bačvi, mogla bi biti još mnogo, mnogo dojmljivija.

Andro Tomić,

Plavac Barrique, 2007.

alkohol: 14,5 posto

cijena: oko 200 kuna

srebrna medalja

Dakle, moram priznati da sam više puta napisao kako ne volim Tomićeve plavce (za razliku od njegova prošeka Hectorovich i Caplara, kupaže caberneta i plavca). Međutim, Andro Tomić vrhunski je enolog, njegova su vina tehnički perfektna pa je sasvim logično što je Tomićev mekani, posve zaokruženi, jako aromatični i jako puteni plavac šarmirao Decanterove suce. Radi se, neovisno o osobnim ukusima, o odličnom vinu.

Izdvajamo