Iako termin “lovac na glave” sa sobom nosi neke poprilično neugodne povijesne reference, upravo bi ljudi s takvom kolokvijalnom deskripcijom radnog mjesta (eng. headhunters) trebali odigrati važnu ulogu u procesu ekonomskog oporavka Hrvatske. Radi se o profesionalnim regruterima menadžerskih kadrova, tzv. headhunting agencijama, koji bi - prema Vladinu reformskom paketu - trebale biti zadužene za pronalazak adekvatnih budućih članova uprava šest strateški važnih državnih poduzeća. Radi se o najnovijem pokušaju profesionalizacije upravljanja javnim tvrtkama, reformi na kojoj već dugo inzistira i Europska komisija, ali i koju je u predizbornoj kampanji obećavao Most. Pa će sada članove Uprave HEP-a birati headhunteri... A tko će birati headhuntere? Odgovor na ovo pitanje ujedno je najbolji odgovor na dvojbu o smislenosti cijele ove predložene refome, gdje se kozmetičkim zahvatima nastoji prikriti fundamentalni klijentelistički model na kojem je zapravo zasnovan hrvatski društveni ugovor. A taj model je zapravo jednostavan. Ljudi sudjeluju u politici zato da bi realizirali svoje osobne ambicije. Da bi sudjelovali u politici, učlanjuju se u stranke. A stranke, da bi ostvarile svoju osnovnu funkciju, bore se za vlast, koju onda koriste za realizaciju ambicija svojih članova. Taj logički slijed zapravo je pravi izvor političkog kadroviranja u javnom sektoru - bilo tvrtkama ili institucijama - a vjerovati da će se promijeniti uvođenjem tobože profesionalnih posrednika u cijeli proces ozbiljna je deluzija. Dok god postoji ozbiljan interes politike za kontrolu nad resursima koja javna poduzeća imaju, postojat će i vrlo ozbiljni napori da se ti interesi realiziraju kadroviranjem podobnih osoba. A procesom imenovanja, kakva god bila procedura i tko god u njemu sudjelovao, uvijek na koncu upravlja politika. Koliko tu ima stvarne volje za uspostavu neke forme meritokracije može se zaključiti na temelju rezultata dosadašnjih pokušaja depolitizacije javnih poduzeća. Počela je još Jadranka Kosor uvodeći model nestranačkih osoba u nadzornim odborima, pa su te instance državnih tvrtki, uz nekoliko iznimki, napunjene stotinama dotad anonimnih likova, uglavnom stranačkih simpatizera.
Bio je to poprilično inverzan sustav, gdje su stranački dužnosnici u upravama, crpeći svoj autoritet iz političke pripadnosti, bili faktički moćniji od ljudi koji su ih trebali kontrolirati. Kukuriku koalicija taj je model ukinula te je pod egidom tobožnje “političke odgovornosti” vraćen raniji model političkih imenovanja, a u nekim slučajevima i rudimentarni sustav oslonjen na primarnu zajednicu u kojem su visoke pozicije dobili nekadašnji premijerovi susjedi i šulkolege s fakulteta. Cijelu paradigmu vrlo efektno je sažeo tadašnji prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić ustvrdivši “da on ima pravo birati svoje suradnike jer je njegova koža u pitanju”. Zanimljivo, jedini državni menadžer koji je izabran uz pomoć headhunting agencije, član Uprave ACI-ja Dražen Nikolić - nakon tek pola godine rada je smijenjen političkom odlukom. Ipak, taj sustav s vremenom se, barem što se mjerljivih rezultata tiče, pokazao kao teški promašaj, a pod pritiskom Europske komisije Vlada je obećala donijeti promjene.
Tako se još 2014. prvi put najavljivao opsežni angažman headhuntera, no cijela priča odgođena je do zadnje godine mandata, kad je prvo takva obveza navedena u Nacionalnom planu reformi, a potom u listopadu i donesena uredba kojom je za buduće članove uprava javnih tvrtki propisan i minimalni uvjet desetogodišnjeg radnog iskustva u korporativnom menadžmentu. Nova Vlada, pokazat će se, od toga je dijelom reterirala, no najavljeno provođenje javnih natječaja i angažman headhuntera - čak kad bi i želja za depolitizaciju bila iskrena - neće promijeniti ništa. Kao prvo, uz aktualna ograničenja visine plaća menadžera javnih poduzeća s popriličnom se sigurnošću može pretpostaviti da ljudi čak i iz srednjeg menadžmenta uspješnijih tvrtki u privatnom sektoru neće imati financijske motivacije za takve angažmane. Nadalje, s obzirom na ranija iskustva menadžerskih promjena u javnim tvrtkama nakon promjene vlasti, teško je vjerovati da će ozbiljni ljudi biti spremni preuzeti rizik dolaska u te tvrtke u situaciji kada gotovo svaki dan stranke iz vladajuće koalicije spekuliraju o mogućnosti novih izbora. Na koncu, čak i da se ta dva problema stave na stranu, ostaje pitanje koji bi ozbiljni menadžeri pristali preuzeti upravljanje tvrtkama bez mogućnosti imenovanja vlastitih kadrova na nižim razinama upravljanja, koja su zbog ranijih procesa napunjena stranačkim kadrovima. Depolitizacija se, naprosto, ne može voditi dovođenjem profesionalnih članova uprave, nego uspostavom jasnih, mjerljivih i objektivnih kriterija karijernog napredovanja na svim razinama kompanija. No, kad bi tomu bilo tako, zašto bi itko uopće bio član političkih stranaka?