Aleksandar Vučić neosporni je politički lider Srbije, nedjeljni parlamentarni izbori samo su potvrdili ono što je već i bilo poznato. I očekivano. Ono što je, pored Vučićeve dominacije, vjerojatno najvažniji ishod izbora jest potpuni kolaps liberalne političke opcije u Srbiji. Vučićevi naprednjaci tako su osvojili 48 posto glasova, nekadašnji Miloševićevi socijalisti sada pod vodstvom Ivice Dačića druga su najjača stranka sa 11 posto, a treći radikali koji su - osnaženi oslobađajućom haaškom presudom Vojislavu Šešelju - dobili oko 8 posto. Tek nakon toga slijede liberalne snage - nekad jaka Demokratska stranka sa 6 posto, koalicija nekoć moćnih političara lijeve provenijencije Čede Jovanovića, Borisa Tadića i Nenada Čanka s pet posto, te pokret “Dosta je bilo” bivšeg Vučićevog ministra gospodarstva Saše Radulovića koji je također dobio oko pet posto. Posve jasno rečeno, svjetonazorska ljevica u političkom životu svedena je na razinu minorne, posve nevažne oporbe. Zahvaljujući specifičnostima izbornog sustava, s kumulativnih 16-ak posto glasova te tri opcije imat će nekih 45 zastupnika u nacionalnom parlamentu, tridesetak manje nego što bi im bilo potrebno da mogu imati “ustavnotvornu” poziciju i spriječiti dvotrećinsku većinu desnice. Optimisti će sada zaključiti kako se takva većina neće formirati iz unutarnjopolitičkih razloga i političke konkurencije koja postoji između naprednjaka, radikala i socijalista, no čak i u tom slučaju, uz ovakav sastav parlamenta koje su realne šanse da u naredne četiri godine - opstane li većina toliko dugo - u Srbiji dođe do ikakvog značajnijeg pomaka prema usvajanju liberalnih društvenih vrijednosti? Kako je neizostavni dio tog procesa liberalizacije srpskog društva i trezveniji odnos prema povijesnoj ulozi Srbije na području bivše Jugoslavije tijekom devedesetih - nešto na čemu pak inzistiraju hrvatske političke elite - politički krah liberalnih snaga tamo poprilično je relevantna vijest i za nas.
Ipak, famozna ‘srpska katarza’ - ako se i odvijala za vrijeme vladavine Borisa Tadića - do daljnjega će biti obustavljena. A to će, opet, imati posljedice na politička kretanja u cijeloj regiji.
Prema konvencionalnoj političkoj logici, ovakav ishod srpskih izbora trebao bi odgovarati i hrvatskoj desnici, koja će ostankom Vučića dobiti idealnog “vanjskog neprijatelja” za lokalnu političku upotrebu, naročito u aktualnim okolnostima slabe vlade, svađalačke koalicije i izostanka bilo kakvih značajnijih reformi.
Ipak, izvan okvira takvog uskog politikantskog pristupa državništvu, učvršćenje težišta srpske političke scene na desnici teško da će Hrvatskoj donijeti išta dobroga.
Kao što se aktualna hrvatska Vlada mogla uvjeriti prilikom reakcija drugih članica EU na hrvatsku blokadu otvaranja pregovaračkih poglavlja, Vučić je u ovom trenutku percipiran kao ključni prozapadni saveznik u Srbiji, koji u dugotrajnoj i kompleksnoj operaciji može Srbiju usmjeriti od savezništva s Rusijom prema članstvu u Europskoj uniji. U tom kontekstu, Unija će imati malo sentimenta za hrvatske zahtjeve, koliko god pravedni bili, dok će se Vučiću mnogo toga tolerirati. Takvu poziciju Vučić će vjerojatno ozbiljno eksploatirati, koristeći zaoštravanja odnosa prema Hrvatskoj kao sredstvo ublažavanja negativnih reakcija javnosti na ustupke u sklopu pregovora s Unijom.
A ta akcije zaoštravanja, opet će, rezultirati reakcijama sa zapadne strane Dunava. Hrvatske političke elite već godinama domaćoj javnosti, što izravno, što neizravno, obećavaju kako će srpsko pokajanje za agresiju na Hrvatsku biti iznuđeno, ako ne drukčije, onda iz formalno superiorne pozicije zemlje članice u sklopu pridruživanja Srbije Europskoj uniji.
Sad je sve izvjesnije kako bi ta obećanja mogla završiti poprilično bolnim razočaranjem, a kako do katarze neće doći vanjskim pritiskom, bez autentične unutrašnje političke volje da se taj proces vodi. A ljudi koji u Srbiji takve volje imaju, danas su posvađani, razjedinjeni i oslabljeni, svedeni na individualnu podršku tek iznad izbornog praga.
Takva slaba liberalna ljevica u Srbiji nikako nije u skladu s hrvatskim državnim interesima i neće pridonijeti normalizaciji odnosa.
Hrvatska ne može utjecati na politička kretanja u Srbiji, ali ne bi trebala, kako je u prošlosti često bio slučaj, iz svojih unutarnjih kratkovidnih razloga poticati diplomatske sukobe i zanositi se zabludama kako će dvije desne vlade lakše postići pomirenje.
Nekad bi ipak trebalo znati prepoznati prijatelje...