Bivši premijer Estonije (od 1992. do 1994. i od 1999. do 2002.), Mart Laar danas je tranzicijski guru koji u službi UN-a putuje svijetom i savjetuje vlade u zemljama u razvoju.
Kao antikomunistički aktivist pomagao je i oporbenim pokretima na Tibetu, Kubi i u Latinskoj Americi. Povjesničar po struci, u politici se, kaže, našao slučajno, nakon što je njegova stranka posve neočekivano pobijedila na prvim slobodnim izborima u Estoniji. Tada je imao 32 godine, bio je, kaže, potpuno neopterećen bilo kakvim ambicijama i svjestan da će ga, bilo što napravio, Estonci u prvo vrijeme smatrati grubim i socijalno neosjetljivim. Danas, nakon 15 godina, Estonija je s prošlogodišnjim 10-postotnim skokom BDP-a i stopom nezaposlenosti od samo dva posto, iako još uvijek među najsiromašnijima, zemlja s najbržim rastom u EU.
• S kakve ste točke krenuli?
- Estonija je bila u potpunom kolapsu. Tek smo stekli samostalnost, ali još nije bila provedena nijedna reforma. Te 1992. inflacija je bila iznad 1000 posto godišnje, 94 posto trgovine bilo je s Rusijom. Procijenjena nezaposlenost kretala se između 30 i 40 posto. Hrana se kupovala na bonove, nije bilo benzina za automobile… Takva nam je bila stvarnost. Uspjeli smo brzo izići iz toga.
• Povjesničar ste. Kako to da ste se u takvim okolnostima usudili prihvatiti mjesto premijera?
- Vjerojatno sam bio dovoljno glup i bahat. Zapravo, svi smo bili iznenađeni kad smo dobili izbore. Izašli smo s najradikalnijim programom, ali smo jedini među svima uopće imali program.
• Kakva je to bila stranka s kojom ste pobijedili na izborima?
- Nešto poput demokršćana, ako se poslužimo konzervativnom terminologijom. Svi smo bili mladi i bili smo jasno protiv komunizma i bivšeg sovjetskog tipa režima. Shvaćali smo da nije naš posao da budemo popularni, nego da reformiramo zemlju. Nisam ekonomist, ali u to vrijeme, kao ni prije toga, nitko nije želio studirati sovjetsku ekonomiju. To je doista bilo smeće. Ali tržišna ekonomija se zato temelji na zdravoj logici i ako slijedite logiku, brzo ćete razumjeti što treba učiniti. Zapravo, u većini zemalja vlade i političari točno znaju što treba učiniti, ali za to nemaju hrabrosti.
• Što ste učinili s nacionaliziranim nekretninama?
- Gdjegod smo mogli, vratili smo ih prijašnjim vlasnicima. Dio smo privatizirali tako da smo ih, gdje se nisu znali vlasnici, prepuštali onima koji su u to vrijeme u njima živjeli. Ostatak se prodavao preko agencije za privatizaciju. Ako je netko doista bio 'nedužan vlasnik' koji je kupio nekretninu nakon Drugog svjetskog rata, njemu nismo oduzimali stan ili kuću. Taj dio smo vraćali putem kupona kojima su stari vlasnici mogli sudjelovati u drugim privatizacijama. Ali oni koji nisu kupili stanove, nego su ih dobili od komunističke vlasti, morali su ih vratiti. No bilo je dosta praznih stanova i s bankama smo organizirali jeftine zajmove tako da su oni koji su morali napustiti stanove jednostavno mogli kupiti nove.
• Što se u Estoniji proizvodilo prije samostalnosti?
- Gomile glupih stvari. Imali smo mnogo sovjetskih vojnih tvornica. Proizvodili smo uran i slične opasne stvari. Nakon osamostaljenja nismo mogli iskoristiti gotovo ništa od naslijeđene sovjetske industrije.
• Odakle ljudima novac za pokretanje businessa?
- Od stranih investitora. Skandinavaca, ali i drugih, sa Shvatili smo da ne moramo biti popularni, nego reformirati zemlju
svih strana svijeta. Amerikanci su bili među prvima. Imali smo dobar bankovni sustav koji je mogao financijski, a ne preskupo, pratiti investitore. U prvom valu najviše novih tvrtki pokrenuli su sami Estonci. U drugom valu počeli su stizati stranci i kupovati već pokrenute estonske kompanije. Sada su najveći kupci velike međunarodne kompanije. S druge strane, neki od početnih vlasnika danas opet kupuju kompanije koje su nekada prodali.
• Čije su banke u Estoniji?
- Sve su u stranom vlasništvu. Počele su kao estonske i onda su ih pokupovali stranci jer su bile vrlo uspješne.
• Što je zapravo dovelo do izglasavanja nepovjerenja vašoj vladi i vašeg prvog odlaska?
- Mnogima nije odgovarala odlučnost kojom smo provodili reforme. No, nijednu od mojih vlada nije srušila oporba. Imali smo dovoljno prijatelja koji su nam zabili nož u leđa jer su mislili da će ih to učiniti popularnijima.
• Kada ste 1999. počinjali drugi premijerski mandat, koliko vam je bilo lakše nego prvi put?
- Bio sam mnogo iskusniji. Estonija je opet bila u dubokoj krizi i moja me stranka pozvala uoči izbora kako bih joj podigao popularnost i doista smo opet pobijedili. Bilo je to u doba ruske financijske krize i tadašnja je vlada prilično naivno zaplivala s proračunom. Odjednom su svi počeli govoriti da tamo negdje postoji onaj luđak koji sve može preokrenuti naglavce. Prvo sam sredio proračun. Smanjio sam troškove usred godine, i to toliko da smo do kraja godine već imali gospodarski rast. Tako je ruska kriza, barem za Estoniju, završila kao samo jedna loša godina. U to smo vrijeme reformirali i porezni sustav i mirovine. Proveli smo i projekt e-governmenta. Nije bilo lako, jer u isto vrijeme sam povećao troškove vojske kako bismo uhvatili standarde koje je od nas tražio NATO. Nakon toga, naravno, opet nismo bili popularni.
• Jeste li se u to doba zaduživali u inozemstvu?
- Ne, dogovorili smo se da to nećemo raditi.
• Kakvi su bili vaši odnosi s međunarodnim financijskim institucijama - MMF-om i Svjetskom bankom?
- Svađali smo se. Imali smo vlastite ideje, nismo ih mislili previše slušati, oni su, pak, smatrali da smo mi preradikalni. Pokazalo se, međutim, da smo mi uvijek bili u pravu, a oni su bili dovoljno pametni da to priznaju. Zapravo smo odlično surađivali. Ono što mora biti jasno svima - treba slušati savjete tih institucija, ali dalje treba raditi po svom. Vlade često slijepo slijede savjete, a onda optužuju Svjetsku banku ili MMF za loše stanje u zemlji. To jednostavno nije istina. Krivac nije onaj koji savjetuje, nego onaj koji provodi politiku.
• Uveli ste jedinstvenu poreznu stopu, iako relativno visoku (26 posto). Što je investitorima bilo važnije, njena jednostavnost ili ravnomjerna raspoređenost?
- Obje su stvari važne, jer ljudi će lakše platiti porez ako razumiju sustav. A stopa i nije tako visoka, jer napravili smo zakon prema kojemu se svake godine porez umanjuje za jedan posto. No ne bih želio nijednu vladu savjetovati o visini poreznih stopa, to je stvar procjene i mogućnosti proračuna.
• Je li flat-tax utjecao na sustav socijalne sigurnosti?
- Nije bilo negativnih signala. Štoviše, u isto smo vrijeme započeli reforme zdravstvenog i mirovinskog sustava. Ali kada imate rast i naplaćujete poreze, i socijalni je sustav u povoljnoj situaciji.
• Uspjeli ste smanjiti nezaposlenost sa 40 na dva posto…
- Ta brojka od 40 posto uistinu je užasna, ali zapravo nikada nije bilo stvarno toliko nezaposlenih. To je bila procjena koliko je ljudi izgubilo posao s odvajanjem od Rusije, no većina ih je brzo započela vlastite biznise. Vjerujem da u stvarnosti ni za najgorih godina nismo imali nezaposlenost veću od 6 ili 7 posto.
• Jeste li imali problema s ruskom mafijom?
- Pokušali su biti jaki na samom početku, ali vratili smo im udarac. Najbolje sredstvo za borbu protiv mafije je otvorena ekonomija. Kada nemate državnih banaka koje će vas opskrbljivati jeftinim novcem i kada se ne možete koristiti političkim vezama, kada je sustav jednostavan, a porezi se naplaćuju bez iznimaka, to nije pogodna klima za mafiju.
• Otvorili ste vođenje države javnosti kada ste osnovali e-vladu. Kako ste to učinili? Koliki su bili troškovi?
- To nas je stajalo otprilike 400.000 dolara. Uistinu jeftino. Dobili smo za isti projekt i Microsoftovu ponudu, ali njihova je cijena bila 60 milijuna dolara. Bili su vrlo
razočarani kada smo im pokazali ponudu koju smo prihvatili. U to vrijeme sam shvatio pravilo - kada nemate ništa, jedino što vam preostaje je nabaviti najbolje i najsuvremenije. Inače ćete uvijek biti barem korak u zaostatku. Mi smo u tri mjeseca povezali sve državne funkcije u jedan sustav da budu lako dostupne i pretražive. Nešto dulje je trajalo ubacivanje starih dokumenata u sustav, zbog zakonske procedure koja je morala omogućiti da dokumenti u elektronskom obliku imaju istu vrijednost kao i stari papirnati. No i to smo, korak po korak, postigli za nekoliko godina.
• Znači li to da danas svaki građanin može od kuće izvaditi sve dokumente koji mu trebaju?
- I ne samo to. Uveli smo osobnu kartu s elektronskim potpisom. Ona je i socijalna kartica i vozačka dozvola, zdravstvena knjižica, njome plaćate javni prijevoz, glasujete na izborima…
• Plaćaju li građani za te vladine elektronske usluge?
- Ne. U estonsko zakonodavstvo smo pristup internetu ugradili kao jedno od osnovnih ljudskih prava. Internet mora po zakonu svakome biti dostupan, a sve javne ustanove, bilo da je riječ o vladi, arhivu ili knjižnici, moraju u krugu svog sjedišta omogućiti i pristup internetu.
• Je li članstvo u EU ispunilo očekivanja Estonaca?
- Mislim da smo dobili i više od očekivanog. U zemlju se danas, kroz fondove EU, slijeva ogromna količina novca. Mislim da je to ono što danas treba i Hrvatskoj. Ne samo novac, nego zakonski sustav kojeg se svi trebaju držati.
• Koliko danas zarađuje prosječni Estonac?
- Oko 600 eura mjesečno. Znamo li da smo krenuli s točke ispod 100 eura, mislim da možemo biti zadovoljni.
Viktor Vresnik
Kao antikomunistički aktivist pomagao je i oporbenim pokretima na Tibetu, Kubi i u Latinskoj Americi. Povjesničar po struci, u politici se, kaže, našao slučajno, nakon što je njegova stranka posve neočekivano pobijedila na prvim slobodnim izborima u Estoniji. Tada je imao 32 godine, bio je, kaže, potpuno neopterećen bilo kakvim ambicijama i svjestan da će ga, bilo što napravio, Estonci u prvo vrijeme smatrati grubim i socijalno neosjetljivim. Danas, nakon 15 godina, Estonija je s prošlogodišnjim 10-postotnim skokom BDP-a i stopom nezaposlenosti od samo dva posto, iako još uvijek među najsiromašnijima, zemlja s najbržim rastom u EU.
• S kakve ste točke krenuli?
- Estonija je bila u potpunom kolapsu. Tek smo stekli samostalnost, ali još nije bila provedena nijedna reforma. Te 1992. inflacija je bila iznad 1000 posto godišnje, 94 posto trgovine bilo je s Rusijom. Procijenjena nezaposlenost kretala se između 30 i 40 posto. Hrana se kupovala na bonove, nije bilo benzina za automobile… Takva nam je bila stvarnost. Uspjeli smo brzo izići iz toga.
• Povjesničar ste. Kako to da ste se u takvim okolnostima usudili prihvatiti mjesto premijera?
- Vjerojatno sam bio dovoljno glup i bahat. Zapravo, svi smo bili iznenađeni kad smo dobili izbore. Izašli smo s najradikalnijim programom, ali smo jedini među svima uopće imali program.
• Kakva je to bila stranka s kojom ste pobijedili na izborima?
- Nešto poput demokršćana, ako se poslužimo konzervativnom terminologijom. Svi smo bili mladi i bili smo jasno protiv komunizma i bivšeg sovjetskog tipa režima. Shvaćali smo da nije naš posao da budemo popularni, nego da reformiramo zemlju. Nisam ekonomist, ali u to vrijeme, kao ni prije toga, nitko nije želio studirati sovjetsku ekonomiju. To je doista bilo smeće. Ali tržišna ekonomija se zato temelji na zdravoj logici i ako slijedite logiku, brzo ćete razumjeti što treba učiniti. Zapravo, u većini zemalja vlade i političari točno znaju što treba učiniti, ali za to nemaju hrabrosti.
• Što ste učinili s nacionaliziranim nekretninama?
- Gdjegod smo mogli, vratili smo ih prijašnjim vlasnicima. Dio smo privatizirali tako da smo ih, gdje se nisu znali vlasnici, prepuštali onima koji su u to vrijeme u njima živjeli. Ostatak se prodavao preko agencije za privatizaciju. Ako je netko doista bio 'nedužan vlasnik' koji je kupio nekretninu nakon Drugog svjetskog rata, njemu nismo oduzimali stan ili kuću. Taj dio smo vraćali putem kupona kojima su stari vlasnici mogli sudjelovati u drugim privatizacijama. Ali oni koji nisu kupili stanove, nego su ih dobili od komunističke vlasti, morali su ih vratiti. No bilo je dosta praznih stanova i s bankama smo organizirali jeftine zajmove tako da su oni koji su morali napustiti stanove jednostavno mogli kupiti nove.
• Što se u Estoniji proizvodilo prije samostalnosti?
- Gomile glupih stvari. Imali smo mnogo sovjetskih vojnih tvornica. Proizvodili smo uran i slične opasne stvari. Nakon osamostaljenja nismo mogli iskoristiti gotovo ništa od naslijeđene sovjetske industrije.
• Odakle ljudima novac za pokretanje businessa?
- Od stranih investitora. Skandinavaca, ali i drugih, sa Shvatili smo da ne moramo biti popularni, nego reformirati zemlju
|
|
• Čije su banke u Estoniji?
- Sve su u stranom vlasništvu. Počele su kao estonske i onda su ih pokupovali stranci jer su bile vrlo uspješne.
• Što je zapravo dovelo do izglasavanja nepovjerenja vašoj vladi i vašeg prvog odlaska?
- Mnogima nije odgovarala odlučnost kojom smo provodili reforme. No, nijednu od mojih vlada nije srušila oporba. Imali smo dovoljno prijatelja koji su nam zabili nož u leđa jer su mislili da će ih to učiniti popularnijima.
• Kada ste 1999. počinjali drugi premijerski mandat, koliko vam je bilo lakše nego prvi put?
- Bio sam mnogo iskusniji. Estonija je opet bila u dubokoj krizi i moja me stranka pozvala uoči izbora kako bih joj podigao popularnost i doista smo opet pobijedili. Bilo je to u doba ruske financijske krize i tadašnja je vlada prilično naivno zaplivala s proračunom. Odjednom su svi počeli govoriti da tamo negdje postoji onaj luđak koji sve može preokrenuti naglavce. Prvo sam sredio proračun. Smanjio sam troškove usred godine, i to toliko da smo do kraja godine već imali gospodarski rast. Tako je ruska kriza, barem za Estoniju, završila kao samo jedna loša godina. U to smo vrijeme reformirali i porezni sustav i mirovine. Proveli smo i projekt e-governmenta. Nije bilo lako, jer u isto vrijeme sam povećao troškove vojske kako bismo uhvatili standarde koje je od nas tražio NATO. Nakon toga, naravno, opet nismo bili popularni.
• Jeste li se u to doba zaduživali u inozemstvu?
- Ne, dogovorili smo se da to nećemo raditi.
• Kakvi su bili vaši odnosi s međunarodnim financijskim institucijama - MMF-om i Svjetskom bankom?
- Svađali smo se. Imali smo vlastite ideje, nismo ih mislili previše slušati, oni su, pak, smatrali da smo mi preradikalni. Pokazalo se, međutim, da smo mi uvijek bili u pravu, a oni su bili dovoljno pametni da to priznaju. Zapravo smo odlično surađivali. Ono što mora biti jasno svima - treba slušati savjete tih institucija, ali dalje treba raditi po svom. Vlade često slijepo slijede savjete, a onda optužuju Svjetsku banku ili MMF za loše stanje u zemlji. To jednostavno nije istina. Krivac nije onaj koji savjetuje, nego onaj koji provodi politiku.
• Uveli ste jedinstvenu poreznu stopu, iako relativno visoku (26 posto). Što je investitorima bilo važnije, njena jednostavnost ili ravnomjerna raspoređenost?
- Obje su stvari važne, jer ljudi će lakše platiti porez ako razumiju sustav. A stopa i nije tako visoka, jer napravili smo zakon prema kojemu se svake godine porez umanjuje za jedan posto. No ne bih želio nijednu vladu savjetovati o visini poreznih stopa, to je stvar procjene i mogućnosti proračuna.
• Je li flat-tax utjecao na sustav socijalne sigurnosti?
- Nije bilo negativnih signala. Štoviše, u isto smo vrijeme započeli reforme zdravstvenog i mirovinskog sustava. Ali kada imate rast i naplaćujete poreze, i socijalni je sustav u povoljnoj situaciji.
• Uspjeli ste smanjiti nezaposlenost sa 40 na dva posto…
- Ta brojka od 40 posto uistinu je užasna, ali zapravo nikada nije bilo stvarno toliko nezaposlenih. To je bila procjena koliko je ljudi izgubilo posao s odvajanjem od Rusije, no većina ih je brzo započela vlastite biznise. Vjerujem da u stvarnosti ni za najgorih godina nismo imali nezaposlenost veću od 6 ili 7 posto.
• Jeste li imali problema s ruskom mafijom?
- Pokušali su biti jaki na samom početku, ali vratili smo im udarac. Najbolje sredstvo za borbu protiv mafije je otvorena ekonomija. Kada nemate državnih banaka koje će vas opskrbljivati jeftinim novcem i kada se ne možete koristiti političkim vezama, kada je sustav jednostavan, a porezi se naplaćuju bez iznimaka, to nije pogodna klima za mafiju.
• Otvorili ste vođenje države javnosti kada ste osnovali e-vladu. Kako ste to učinili? Koliki su bili troškovi?
- To nas je stajalo otprilike 400.000 dolara. Uistinu jeftino. Dobili smo za isti projekt i Microsoftovu ponudu, ali njihova je cijena bila 60 milijuna dolara. Bili su vrlo
razočarani kada smo im pokazali ponudu koju smo prihvatili. U to vrijeme sam shvatio pravilo - kada nemate ništa, jedino što vam preostaje je nabaviti najbolje i najsuvremenije. Inače ćete uvijek biti barem korak u zaostatku. Mi smo u tri mjeseca povezali sve državne funkcije u jedan sustav da budu lako dostupne i pretražive. Nešto dulje je trajalo ubacivanje starih dokumenata u sustav, zbog zakonske procedure koja je morala omogućiti da dokumenti u elektronskom obliku imaju istu vrijednost kao i stari papirnati. No i to smo, korak po korak, postigli za nekoliko godina.
• Znači li to da danas svaki građanin može od kuće izvaditi sve dokumente koji mu trebaju?
- I ne samo to. Uveli smo osobnu kartu s elektronskim potpisom. Ona je i socijalna kartica i vozačka dozvola, zdravstvena knjižica, njome plaćate javni prijevoz, glasujete na izborima…
• Plaćaju li građani za te vladine elektronske usluge?
- Ne. U estonsko zakonodavstvo smo pristup internetu ugradili kao jedno od osnovnih ljudskih prava. Internet mora po zakonu svakome biti dostupan, a sve javne ustanove, bilo da je riječ o vladi, arhivu ili knjižnici, moraju u krugu svog sjedišta omogućiti i pristup internetu.
• Je li članstvo u EU ispunilo očekivanja Estonaca?
- Mislim da smo dobili i više od očekivanog. U zemlju se danas, kroz fondove EU, slijeva ogromna količina novca. Mislim da je to ono što danas treba i Hrvatskoj. Ne samo novac, nego zakonski sustav kojeg se svi trebaju držati.
• Koliko danas zarađuje prosječni Estonac?
- Oko 600 eura mjesečno. Znamo li da smo krenuli s točke ispod 100 eura, mislim da možemo biti zadovoljni.
Viktor Vresnik