SUMNJIVO LICE

MILJENKO JERGOVIĆ Tko je jači: ruski car ili turski sultan?

EPH/REUTERS

Koješta je zajedničko Erdoganu i Putinu, pa tako i neobično sličan kardiološki nalaz: Turčinu je u srcu Hrvatska, dok su Rusu u srcu Srbija i Kosovo

Prvi sam put upao u veliku političku aferu kada mi je bilo sedam i pol godina. Bilo je to u jesen 1974, preselili su me iz Drvenika, iz tamošnje male i ubave seoske škole, u Sarajevo, na Mejtaš, u golemu Osnovnu školu Silvije Strahimir Kranjčević, među neki mnogo okrutniji i opasniji dječji svijet. Za mene to je bio kulturni šok od kojega se nikada više neću oporaviti, nego ću sve do danas kao stranac prelaziti iz jednoga u drugi svijet, bauljati iz jednoga u drugo inozemstvo doživljavajući život kao jednu trajnu političku aferu, u kojoj mi je zbog nečega suđeno da sam zavazda na onoj osumnjičenoj, gubitničkoj i izgnaničkoj strani.

Ali evo kako je počelo. U naš razred išao je A, plavokos i malo tupav, sin iz bolje kuće, nesnađen u mahali, ali opet dovoljno agresivan i divalj da ne postane žrtva. A išao je i Z, mutnooki, pogrbljeni dječak, sav načinjen od podlosti i snishodljivosti, iz kuće od nepečene gline preko puta džamije pri dnu Drvarske ulice, koja samo što se ne sruši, ružan kako je ponekad u dječjim očima ružna samo sirotinja znala biti. (Obojicu spominjem po inicijalima jer su, akobogda, negdje u svijetu ili u Sarajevu živi, pa ne bih volio da me zamrze zbog ove kasne denuncijacije)

Jednoga dana sporječkaše se tako oni, i to malo preglasno, kako ne priliči mjestu ni temi. Spor bijaše naizgled naivan, sasvim dječji. Postavilo se odnekud pitanje tko je jači: Gerald Ford ili Tito. Z je razumno i oportuno tvrdio da je Tito, naravno, jači, dok je A govorio da neka je Titu svaka čast, ali je, brate, jači Gerald Ford. Taj Ford je, inače, već nekoliko mjeseci, još od mog doseljenja iz Drvenika, bio kolektivna fascinacija: predsjednik Nixon je podnio ostavku, a na njegovo je mjesto došao on – visok, ćelav i zagonetan, s tim imenom i prezimenom, koje je u našoj mahali pridobivalo neki dodatno impresivan i opčinjavajući zvuk, tako da smo ga morali često ponavljati. Prezivao se kao auto, i to dobar auto. A ime, e ime mu je bilo istovremeno strano, a opet nekako blisko. Džerald je pomalo zvučalo kao Džemal, tako da je Ford bio nešto kao gospodar Amerike s sarajevsko-bosanskim prerogativima. Tako je to bilo iz naše perspektive. A ta je perspektiva za mene bila još dodatno raslojena: i dalje sam bio iz Drvenika, mali Dalmatinac, pa sam na opći smijeh i zgražanje pisao rajčica, uopće i općina, ali sam svo vrijeme bio i iz Sarajeva, i bio sam kao oni, iako od njih skroz različit. Gledao sam na sebe i na svijet sa strane - što će mi ostati do danas - bio sam špijun i uhoda u njihovom svijetu.

Nisu su se njih dvojica nešto jako sukobili, nije bilo tuče - a tada bi se potuklo oko svake sitnice - ali su neke stvari, ipak, dovoljno glasno izgovorene. Toliko glasno da roditelji dječaka A budu pozvani u školu, a da ja budem priveden u zbornicu kao svjedok. Bio sam dijete i nisam imao pojma da je malo nenormalno isljeđivati učenike drugog razreda osmoljetke zato što su se natezali oko toga tko je jači Tito ili Gerald Ford. Ili još gore: isljeđivati dječaka koji drži Fordovu stranu. Desetljećima kasnije, kada sam poodrastao, upao u još hiljadu i jednu političku aferu i pomalo shvatio način na koji funkcionira represivni sistem, rekonstruirao sam i razložio stvari, pa shvatio da školske vlasti nije zanimalo što zapravo misli A, nego ih je zanimalo odakle to njemu, što je čuo u kući, što misle njegovi roditelji i djed koji je, izgleda, nakon rata bio u zatvoru, jer je prije rata bio direktor banke.

Ali sjećam se svakog trenutka tog ispitivanja u zbornici, u koju sam tom prilikom stupio prvi put u životu, kao u neki centralni komitet, središnjicu, sudnicu... Pamtim i miris prostorije. I danas kada ga u nekom mirisu prepoznam, osjetim kako me iz želuca guta strah, i svog će me pojesti... Najprije sam ispričao što se dogodilo, i kako je Z ustvrdio jedno, i kako je A ustvrdio drugo. I još sam pridodao da se nisu svađali, nego je to, naprosto, bila razmjena mišljenja. A onda me je učiteljica Aida Alibegović onako hinjski priupitala što ja o tome mislim: tko je jači Tito ili Gerald Ford? Odgovorio sam: oni su odrasli ljudi, sigurno se ne bi tukli! Bio je to dobar odgovor. Često ga se sjetim, pa pomislim: e, da mi je ona pamet koju sam imao sa sedam godina, samo bih takve odgovore davao.

Kako to da sam se opet sjetio tog davnog političkog prijepora dvojice mojih izgubljenih školskih drugova? Tko je jači Tito ili Gerald Ford, pomislio sam kada sam čuo kakvim riječima, atributima i kvalifikacijama Recepa Tayyipa Erdoğana dočekuju u Zagrebu, sve naglašavajući kako je uz njega došla svita od nekoliko desetina najbogatijih turskih gospodarstvenika. Sjetio sam se odmah kako je ono lani Vladimir Putin bio u Beogradu, naravno sve sa svitom od nekoliko desetina najbogatijih ruskih gospodarstvenika. Istina, tada su u Beogradu priredili vojnu paradu u čast visokog gosta - ustvari, u čast godišnjice pobjede nad fašizmom - dok su u Zagrebu, u HNK, priredili proslavu godišnjice priznanja islama u Hrvatskoj. I kao što Putin nije imao baš neke veze s pobjedom nad fašizmom u Srbiji i u Jugoslaviji, tako ni Erdoğan nema veze sa saborskom odlukom iz 1916. o legalizaciji i ravnopravnosti islama u Hrvatskoj. Obojica su došli kao velika braća, koja će zaštititi svoje male domaćine od svakoga zla, a najprije od prvih susjeda.

Pritom, Erdoğan i Putin dvojica su neobično sličnih vladara, jedan su drugome nalik kao osmanski sultan i ruski car u eri imperijalnog opadanja. Pomalo su zaraćeni i sukobljeni po geostrategijskim i kulturnim pitanjima, ali su njihovi demokratski i politički nazori šokantno slični. Obojica su nacionalisti, vjerski tradicionalisti i svedršci, koji ne priznaju postojanje vjerskih i nacionalnih manjina u svojim zemljama ili radikalno krše njihova prava. Probleme s neistomišljenicima rješavaju na dva načina: ili motiviraju ulicu na premlaćivanje i ubijanje nepodobnih novinara i političkih vođa, ili ih uhićuju i šalju na dugogodišnje robije. Odnos prema demokratskim i civilizacijskim načelima je kod Erdoğana i Putina radikalno suprotstavljen onom što Europa i zapadni svijet, uključujući i Ameriku, smatraju svojom pozitivnom stečevinom.

I Erdoğan i Putin imaju svoje zaljubljenike na prostorima bivše Jugoslavije. Putin ih je našao u Srbiji, koje za Rusiju vežu dvije stvari: nacionalno-povijesna i vjerska mitologija, te mnogo važnije - činjenica da su, istina, živjeli pod komunizmom, ali ne i pod sovjetskom čizmom. Erdoğan je svoje našao u dijelu Bosne i Hercegovine. Na dan 11. srpnja 2012, povodom godišnjice srebreničke tragedije i genocida nad bošnjačkim muškarcima, Erdoğan je u Ankari ispričao kako je posjetio Aliju Izetbegovića u bolnici, i kako mu je ovaj rekao: “Ostavljam ti Bosnu u amanet. Bosna je ostavština Osmanlija.” Neobično je kako se nepune četiri godine kasnije nitko u Zagrebu nije sjetio ove izjave, koja je zatim više puta varirana, bilo u Ankari ili u Sarajevu, sve dok nije postala neka vrsta općeg mjesta. Ostaje samo da se sjetimo kako su se tada, u ljeto 2012, bosanskohercegovački Hrvati uzrujali zbog Erdoğanovih riječi i njegova polaganja prava kako na njihove zavičaje, tako i na prerogative i okvire osmanlijskoga carstva.

Ali dobro, ne bismo se tomu vraćali, ne bismo bili zlopamtila da nije nečega drugog, mnogo zanimljivijeg. Naime, iako je Erdoğan položio pravo na Bosnu i Hercegovinu kao na žuđenu i izgubljenu zapadnu pokrajinu svojega imperija, iako je u Bosnu dovodio istu onu svitu s kojom se pojavio i na Plesu, ta zemlja jednako je siromašna kao i prije nego što se saznalo kome je po nasljednome pravu pripala. Nema kolosalnih investicija, nema gospodarskog i ekonomskom procvata: samo je malo više Turske tamo gdje je prethodno nije bilo, malo više medijskog i političkog utjecaja, malo više manjinskih i demokratskih standarda po mjeri Ankare. Nije to ništa čudno ni neobično. Ista je stvar i s Rusima u Srbiji, kao i u onom dijelu Bosne i Hercegovine do kojeg oni dopiru, a ruku na srce drukčije nije ni s Amerikom ili Njemačkom u onim povijesnim trenucima, kakvih je bilo u posljednja četvrt stoljeća, kada njihovi vladari krenu u pohode na Balkan, sve praćeni istom onakvom svitom investitora i poslovnih ljudi. Razlika je, možda, samo ta što Amerikanci i Nijemci imaju malo drukčije demokratske standarde od Rusa i Turaka, i malo drukčiji odnos prema manjinskim pravima i slobodi govora.

Prije nego što je došao u Zagreb Erdoğan je po svjedočenju jednoga ovdašnjeg političara kazao da mu je Hrvatska u srcu. Bosnu je, dakle, dobio nasljednim pravom, a Hrvatsku je oženio. Putinove metafore jednako su oskudne: njemu su Srbija i Kosovo u srcu. Ponovio je to više puta. O nasljeđivanju, istina, nije govorio.

I onda se ja pitam, sve se sjećajući kako su moji drugovi bili blesavi, kakav sam i sam kasnije postao, tko je jači Putin ili Erdoğan. I evo odgovora: mnogo je jači Putin, ali iza Erdoğana je velika raja. Znate li što je velika raja? Eh te kulturne razlike: to je ono kad hrlovine pošalju nekog žgoljavca da najjačem u suparničkoj bandi opali šamar. A onda se oni uključe. Bio bih ozbiljan politički analitičar da mi je ona pamet kao u drugom osnovne.

Najčitanije