Mladi Vukovarci: Naš život u gradu heroju

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 18.11.2007. u 11:00

Razaran tisućama projektila, Vukovar je u jesen '91. odolijevao napadima neprijatelja sve do 18. studenoga, kada je slomljen otpor branitelja i grad pao u ruke okupatora. Više od 3000 poginulih i ubijenih, više od 50 masovnih grobnica i još oko 500 imena na popisu nestalih - samo je dio tragedije Vukovara u Domovinskom ratu.

Vukovar, nakon 16 godina, dok se sjeća stradanja i žrtava, izgubio je vizure srušenog grada. Obnova stambenog fonda je pri završetku, gospodarstvo se budi i nezaposlenost smanjuje, no 30-ak posto Vukovaraca još se nije vratilo.

- Vidljivi su veliki pomaci u gospodarstvu, političkim prilikama i međuljudskim odnosima. Svaka sljedeća godina je bolja. Za svaki korak naprijed treba strpljenja i uvjerena sam da je napravljena dobra podloga za bolju budućnost - kaže gradonačelnica Zdenka Buljan, dodajući da su budućnost Vukovara djeca i mladi. U tom smjeru za 10 godina Grad je stipendirao 140 mladih, a u 75 kardovskih stanova uselili su se nužni mladi i obrazovani stručnjaci, među kojima su i oni koji su u Vukovar došli iz drugih dijelova. O svojoj viziji i perspektivama Vukovara progovaraju mladi...



- Mladi ljudi mogu izvući Vukovar iz letargije u koju je zapao. Iako je grad pun sposobnih i inteligentnih mladih ljudi, nigdje ih nema na rukovodećim mjestima niti u politici. To treba promijeniti za bolje sutra.

Svoju će viziju "vukovarskoga sutra" u tri rečenice opisati nevladin aktivist Siniša Mitrović, koji je prije četiri godine u rubriku nacionalnost počeo upisivati "neopredijeljen", iako su mu roditelji srpske nacionalnosti. I sam stradalnik posljednjeg rata, jer mu je obitelj napustivši stan u Osijeku doslovce ostala "beskućnička", nerado govori o svojim egzistencijalnim problemima.

 - Život u Vukovaru pomalo gledam i kroz ono što se meni događalo, ali i kako je napredovala udruga u kojoj sam najviše vremena proveo. Stvari se jesu pomaknule s mrtve točke, odnosi među ljudima su bolji, no standard je ono što zabrinjava. I danas postoje žene koje rade za 1300 kuna, a statistika baš i ne pokazuje pravu sliku stanja nezaposlenosti u gradu - upozorava 28-godišnji Siniša.

Posljednjih je osam godina proveo u raznim nevladinim organizacijama, ponajviše Mirovnoj grupi mladih Dunav za koju tvrdi da je Vukovaru kroz projekte donijela najmanje dva milijuna kuna, stoga sebi daje za pravo komentirati aktualnu situaciju. Na posljednjim je lokalnim izborima bio i član Nezavisne liste mladih, no do vijećničke klupe nije uspio doći.

- Rad u nevladinim organizacijama nije business, nego nešto što je društveno korisno. Na posljednja sam dva projekta, izobrazbu za ECDL računalne diplome i instaliranje interneta u vukovarske kafiće, najponosniji jer su veoma korisni za Vukovarce - ističe Siniša.

Uskoro sa svojim "mirovnjacima" pokreće i projekt upoznavanja djece i njihovih roditelja s prednostima zajedničkih škola, za što će potporu tražiti u "gradskoj kući". Prema njemu, Vukovar može naprijed samo kao grad više nacija i kultura, ali i poštovanja različitosti.

- Šetnje Stradunom Dubrovkinja Renata Pulitika zamijenila je šetnjama uz Dunav, a ljubavna veza s vukovarskim vatrogascem Denisom Kovačićem nagnala ju je da se iz rodnoga grada preseli u Vukovar.

Renata odnedavno ima i indeks vukovarskog Veleučilišta Lavoslav Ružička, na kojem studira 600 mladih ljudi, i tvrdi da se nijednog trena nije pokajala što je napustila ljepote jadranskoga grada.

- Shvatila sam da Denis i ja imamo mnogo veće izglede za uspjeh u Vukovaru nego u Dubrovniku. Zajedno smo radili na moru i vrlo brzo počeli  zajedno živjeti, no mjesečna renta za stan u Dubrovniku je 6000 kuna. Ne smijete zaboraviti da u srpnju i kolovozu nemate gdje ni prespavati, a kamoli naći stan, jer je svaki ležaj namijenjen turistima - napominje 25-godišnja Renata.

Odluka o preseljenju učinila se razumnom pa je Denis uskoro od ugostitelja, završivši potrebnu školu, postao vatrogasac, jer je u tom pozivu vidio svoju priliku za posao, ali i ispunjenje dječačkog sna. Prije dva i pol mjeseca, upravo na dan kornatske tragedije, dobio je posao u vukovarskoj vatrogasnoj postrojbi.  - Potražit ću i ja neki posao, a u međuvremenu ću učiti. Upravni studij zato sam i upisala izvanredno kako bih mogla paralelno učiti i raditi. Još nismo vjenčani, no dugo već živimo zajedno i taj će nam čin, prema svemu sudeći, doći kao formalnost - dodala je Renata.

Mladi par pronašao je i krov nad glavom pa su time riješili veliko životno pitanje. Denisov otac, naime, kao hrvatski branitelj i zatočenik koncentracijskog logora dobio je priliku zajedno sa svojom obitelji živjeti u braniteljskoj zgradi u Borovu naselju. Nakon otkupa stan je prepustio sinu i njegovoj djevojci.

Od tri srednjoškolske svjedodžbe koje posjeduje, Vukovarac Antonijo Vrdoljak izabrao je ugostiteljsku. Uz pomoć oca otvorio je kafić u strogom centru grada i nastavio obiteljsku tradiciju.

U njegovu se lokalu, simboličnog naziva "The Best", već od ranog jutra okuplja veliki broj mladih, ponajviše srednjoškolaca, nakon njih dolaze stariji sugrađani na uobičajenu jutarnju kavicu, a u večernjim je satima, osobito u dane vikenda, tamo vrlo teško pronaći mjesto i za stajanje. 

- Bio sam svjestan da je s ljudima najteže raditi. Sve mi je bilo novo, ali i veliki izazov. Rizik je postojao jer su u Vukovaru male plaće, ljudi nemaju novca pa je svaki posao pod upitnikom. Ipak, dobro je krenulo, roditelji su mi puno pomogli i danas sam vrlo zadovoljan - počeo je priču najmlađi vukovarski poduzetnik. Antonijo Vrdoljak tvrdi kako u "The Bestu" nema mjesta "narodnjacima", jer prema njegovu mišljenju, "u Vukovaru i ne bi trebali slušati takvu glazbu", što su prepoznali i sami gosti. Ponekad u lokal dođu i mladi srpske nacionalnosti i on smatra da je to posve normalno.  - Za posao je potrebna snalažljivost, no bilo bi mi mnogo teže da sam otvorio neku trgovinu, iako imam svjedodžbu trgovca.  Otac mi je dao zahtjevnu 'igračku', ali i mnogo povjerenja, pa mi je želja ostati u Vukovaru i raditi ovaj posao - zaključio je Antonijo.

- Mladoj vukovarskoj ekonomistici Mireli Pole ostale su još dvije želje "na čekanju" - dobiti posao i kadrovski stan u kojem će sa svojim suprugom Tomislavom proširiti obitelj.

Punih je godinu dana prošlo otkad je 22-godišnja Vukovarka stekla diplomu na Višoj ekonomskoj školi u Osijeku i od tada dobila najmanje 15 odbijenica za posao. No Mirela se ne predaje. Svakodnevno posjećuje internetske stranice s informacijama o potražnji radne snage i vukovarsku "burzu rada", a nije joj teško ni "suočiti se" s poslodavcima koji imaju nerazumljive zahtjeve.  - Prvo pitaju imam li radnog iskustva, onda jesam li udana i imam li djece, a kad više ne znaju što bi, kažu da traže fakultetski obrazovane i da viša škola nije dovoljna. Nisam slutila da ću tako teško doći do posla. Sve češće razmišljamo o djeci, a ako budem morala stjecati fakultetsku diplomu, ni to neće biti teško - kaže Mirela. Ona je na Zavodu za zapošljavanje, gdje posao trenutačno čeka 2885 Vukovaraca, jedna od 179 mladih osoba sa završenom višom školom ili fakultetom. 

 - Moj Tomislav također ima diplomu više škole i zaposlen je u Lovasu pa od jedne plaće još i možemo živjeti. Ipak, za malo bolji život potrebna je još jedna plaća, i ja bih voljela pridonijeti našoj kući  - napominje Mirela. Dodaje i da želi ostati živjeti u Vukovaru, za koji se borio i njezin otac, no ako bi je ponuđeni posao odvukao od grada, spremna je razmisliti i o preseljenju.

- Vjerujem da će se u Vukovaru, nakon svih stradanja i nedaća posljednjih 16 godina, moći živjeti normalnim životom i zato sam se i vratio u svoj grad. Odluka o povratku "pala" je bez razmišljanja - kaže Igor Gavrić, 27-godišnji Vukovarac s Mitnice čiji je otac '91. pogubljen na Ovčari.

U Vukovar se 2004. godine vratio sam jer njegova je obitelj, majka i brat, ipak odlučila ostati živjeti u Zagrebu. Na vlak je sjeo čim mu se ukazala prilika za zaposlenje, a smještaj je, jer im kuća nije obnovljena, našao kod bake i djeda. S diplomom Fakulteta prometnih znanosti posao je dobio u državnoj službi.

- Svim silama sam se želio vratiti i živjeti u gradu za koji je poginuo i moj otac - dodaje Igor, koji je s nekolicinom prijatelja u Vukovaru osnovao Udrugu djece poginulih i nestalih branitelja iz Domovinskog rata koja je dosad okupila 150 mladih koji su '91. ostali bez jednog ili oba roditelja.

 Igor misli kako za Vukovar nije bilo dovoljno obnoviti kuće i naseliti ljude, što drži i razlogom zašto se mnogi njegovi prijatelji do danas nisu vratili iz progonstva.  Igor spominje i kako sjenu na sve dobro što se događa bacaju sporadični incidenti etničkog predznaka koji ga uvijek emotivno pogađaju. 
SINIŠA MITROVIĆ VEĆ JE OSAM GODINA NA NEVLADINOJ SCENI VUKOVARA: Mlade postaviti u politiku i na rukovodeća mjesta
RENATA PULITIKA RODNI GRAD NA JADRANU ZAMIJENILA VUKOVAROM: Došla sam iz Dubrovnika i ovdje našla dom
  NAJMLAĐI VUKOVARSKI PODUZETNIK ANTONIJO VRDOLJAK (22) VEĆ DVIJE GODINE USPJEŠNO VODI KAFIĆ: U lokalu pod vukovarskim svodovima nema mjesta 'narodnjacima'
MIRELA POLE JEDNA JE OD 179 MLADIH STRUČNIH LJUDI NA VUKOVARSKOJ BURZI RADA:  Dosad me odbilo 15 poslodavaca, ali ne gubim nadu
IGOR GAVRIĆ, SIN POGINULOG BRANITELJA, S DIPLOMOM SE VRATIO U RODNI GRAD: Vratio sam se jer vjerujem u budućnost Vukovara


Igor Matijašević: Već 16 godina tražim oca i neću odustati


Za mnoge je rat odavno završio, žive normalno i bave se 'običnim', stvarima. Jednako to radimo i mi koji nekoga tražimo, ali osjećamo i veliku prazninu 16 godina - rekao je Igor Matijašević, 31-godišnjak iz Sotina pokraj Vukovara.

Igor traži oca. Nestao je 26. prosinca 1991. kada je odveden iz svoje kuće u tada okupiranom Sotinu. Ivan Matijašević, Igorov otac, imao je tada 42 godine.

- Baka i djed bili su u kući kada su došli po njega, predvečer oko 18 sati i rekli da 'mora s njima' - prisjetio se Igor, koji je oca posljednji put vidio 9. listopada. Otac je ostao s braniteljima u Sotinu, a Igor se s majkom i mlađim bratom od granata sklonio u Ilok.

- Došao nas je obići. Kratko je mogao ostati, nismo znali da se više nikad nećemo vidjeti - sjetio se Igor tog posljednjeg susreta sa svojim ocem. Što se s njim događalo do one večeri kada je odveden, zna samo iz priča Sotinjana koji su ostali u okupiranom selu, iz kojeg su preostali Hrvati, njih 100-tinjak, protjerani samo dan kasnije, 27. prosinca. Govorili su mu da je s drugima morao ići na prinudni rad u seoska polja, pod oružanom pratnjom.

U proteklih 10-ak godina Igor je poduzeo "sve što je mogao i znao" kako bi otkrio sudbinu nestaloga oca, no nije se angažirao samo on nego i drugi Sotinjani koji već desetljeće i pol traže svoje nestale - sinove i kćeri, braću, roditelje.

 U tome mjestu sa samo 969 stanovnika, koliko ih ima prema popisu iz 2001. godine, nestalima se smatra još 30 osoba, najstarijem je bilo 80-ak godina, a ukupna brojka stradalih dvostruko je veća.

- Moj tata ima žive roditelje, stari su, možda će i umrijeti, a da nisu pronašli sina. Uostalom, zar trebam napuniti 60 godina da možda saznam gdje mi je otac? Naravno da se ponekad pitam hoću li ga ikada pronaći. Prošlo je već 16 godina i ne zavaravam se, ali još uvijek pokušavam doznati istinu.  Ističe dobru suradnju s Upravom za zatočene i nestale te naglašava kako problem leži u nedostatku bilo kakvih informacija o sudbini nestalih iz Sotina.

- Netko će jednom možda reći što se događalo u Sotinu, ne mogu odustati. Možda sam tisuću puta prošao pokraj nekog mjesta koje skriva grobište, a da to niti ne znam, ne želim misliti da će za sto godina netko nabasati na kosti naših nestalih kad se bude gradio nekakav trgovački centar. Mi želimo istinu, žrtve imaju pravo na dostojan pokop - zaključio je Igor. (S. Butigan
)
Sotinjani već 16 godina traže svojih 30 sumještana nestalih tijekom okupacije


-22.000 prognanih

-oko 30 posto još se nije vratilo

-46.000 stanovnika prije rata

-poginulo ili ubijeno oko 3000 hrvatskih     branitelja i civila u Vukovaru

-na popisu nestalih još je 457 Vukovaraca

-ratna šteta procjenjuje se na 9,5 milijardi kuna
-prema popisu iz 2001., u Vukovaru živi  oko 32.000 stanovnika - 57 posto Hrvata, 33 posto Srba

-u obnovu stambenog fonda uloženo oko 2 milijarde kuna

-obnovljena 8063 stana i kuće

-uklonjene 533 ruševne građevine

-2885 Vukovaraca na burzi rada

-u vrtićima 648 mališana 

BILANCA STRADANJA
VUKOVAR DANAS


OSIJEK- Pod motom "U Vukovar s ljubavlju" desetak je članova Maratonskog kluba Hrvatski sokol jučer, uoči 16. obljetnice pada Vukovara, istrčalo 30-ak kilometara od Osijeka do Vukovara te na taj način, kao i svake godine, odalo počast svim poginulima u Domovinskom ratu.

Nakon dolaska u Vukovar maratonci su, zajedno s pripadnicima Počasne sokolske garde Hrvatskog sokola Osijek i ostalim članovima udruge, položili vijence i zapalili svijeće kod križa na Dunavu te na Memorijalnom groblju.    (V. T.)
  Maraton u počast svima poginulima u agresiji


Sanja Butigan i Mladen Obrenović

Izdvajamo