Ima riječi koje djeluju ljekovito, recimo aktualne premijerove kako, kada za to dođe vrijeme, Srbima nećemo činiti ono što ovih dana Slovenci čine nama. Nije to morao reći, a svejedno je dobro i lijepo što je rekao. Time nije zadobio simpatije među svojim biračima, ali je Hrvatsku, taman i na riječima i osjećajima, u ovo predbožićno vrijeme učinio zeru boljom i simpatičnijom zemljom. Kao što je prije pet godina bio prvi političar u hrvatskoj povijesti nakon Stjepana Radića koji se usudio primijetiti da se Hristos rodi, tako je sada toj božićnoj čestitci pružio neočekivan sadržaj. Prvi je put netko tko doista vodi ovu zemlju rekao da ne bismo smjeli pokazivati pizmu prema Srbima, kad nam se jednoga dana za pizmu pruži prilika.
Pahor: Sanaderovo uvjetovanje trilateralnim susretom je paradoks
Ali može li
Sanader i praktično stajati iza svojih riječi? Eto, recimo, skoro da je izvjesno kako sud u Haagu neće razriješiti hrvatsku tužbu protiv Srbije prije nego što se ta zemlja nađe na pragu Europske Unije. Može se dogoditi da Srbija ispuni sve uvjete koji će tada biti stavljeni pred nju - jedne da ispuni, druge da eskivira - i da joj jedina prepreka bude to što je jedna članica EU, tojest Hrvatska, tuži za zločin genocida. Laički gledano, prilično je nevjerojatno, ili sasvim nemoguće, da pod takvim opterećenjem Srbija uđe u Europu. Bit će joj nevaljano rješenje o nekažnjavanju i džaba joj onda sva otvorena i zatvorena poglavlja, kao i dokazi kako je i ona Hrvatsku tužila za genocid. Srbija će, dakle, morati da sačeka okončanje procesa u Haagu. Ili će Hrvatska postupiti prema Sanaderovim riječima pa će, ako se tako bude razvijala situacija, odustati od tužbe protiv Srbije.
Reći ćete da bi takva odluka povrijedila žrtve i istinu o domovinskom ratu, reći ćete kako bi to bila izdaja hrvatskih nacionalnih interesa. Ali zar nije izdaja slovenskih nacionalnih interesa ne pokušati ucijeniti Hrvatsku i na taj način izboriti izlaz na otvoreno more? Slovenska je vlast učinila nešto što je dugoročno loše u odnosima sa susjedima, jer se osjetila snažnom, jer je pomislila da je dežela fizički pobjegla s Balkana i više nikada neće zavisiti ni od koga tko je istočniji od nje, jer je bila ucijenjena nacionalističkim društvenim konsenzusom oko razgraničenja s Hrvatskom. Ali sve to - i iluzija o vlastitoj moći, i iluzija o bijegu s Balkana, i nacionalistički konsenzus o Srbima i Srbiji - Hrvati mogu u sebi prepoznati, pa je onda neobično i neinteligentno da se baš toliko ljute na Slovence. I još pritom prijete starim srpskim receptom s početka devedesetih, bojkotom slovenskih proizvoda.
Sanaderove riječi, ako su izgovorene da bi bile i upamćene, znače promjenu paradigme u odnosima sa Srbijom. Prema svojim istočnim susjedima odnosit ćemo se jednako kao i prema zapadnim, ali se prema njima više nikada nećemo odnositi onako kako se naši zapadni susjedi posljednjih dana odnose prema nama. Ako tužba protiv Srbije ne bude razriješena prije dovršetka srbijanskih pristupnih pregovora, Hrvatska će od nje odustati, da susjede ne bi kočila na njihovome europskom putu. Argument prošlosti pretpostavit će se argumentima budućnosti, što ne znači da treba biti zaboravljeno išta od onoga što se devedesetih događalo. To samo znači da Hrvatska ne želi druge, a ni samu sebe, ucjenjivati prošlošću. No, je li realna takva promjena paradigme i jesu li Sanaderove riječi doista tako ozbiljne?
Granica na Dunavu i Šarengradska ada nikada Hrvatsku neće Srbiji učiniti onakvom kakva je nama danas Slovenija. Između te dvije zemlje nema teritorijalnih voda, niti bi se ijedan čovjek iz Dalja ili Iloka odvažio biti srpski
Srečko Joras.
Ono što su na hrvatskome zapadu teritorijalne vode ili tokovi potoka što ih s obje strane pretenciozno nazivaju rijekama, ono što je na zapadu Sveta Gera, to je na hrvatskome istoku neiživljena prošlost i bliska povijest. Ako se želi živjeti u miru sa susjedima, ako nećemo da nas u zajedničkoj budućoj Europi ubije samoća, tada bi se ponešto moralo i žrtvovati.
Na jednoj je strani to nevidljiva crta koja more dijeli na naše i njihovo, na drugoj je strani uvjerenje da se odnos agresora i žrtve ne definira krajem rata i kažnjavanjem ratnih zločinaca, nego se s koljena na koljeno prenosi kao neka vrsta moralnoga kredita.
Teško je i mučno pristati na ustupke koji će zadovoljiti one što su, poput Slovenaca, danas jači od nas, ili one što su, poput Srba, jučer bili krivlji od nas. Ali bez takvog pristajanja ostaje nam da se liječimo riječima. Pritom će se, kao i uvijek, većina liječiti riječima mržnje, a manjina riječima utjehe. Tako je utješno čuti da Srbima nećemo činiti ono što Slovenci čine nama.
Miljenko Jergović