Da
Barack Obama kao američki predsjednik idućeg tjedna posjećuje Hrvatsku, u našoj bi javnosti vjerojatno vladala jednoglasna euforija. U redu, Barack Obama trenutno je možda najznačajniji američki političar: jedan od onih rijetkih vođa koji na političku scenu donose novu vrijednost.
Nesporno je da bi mnogi i izvan Sjedinjenih Država željeli da Obama osvoji demokratsku predsjedničku nominaciju i zatim pobijedi Johna McCaina na predsjedničkim izborima.
George Bush, s druge strane, uz Richarda Nixona, najnepopularniji je moderni američki predsjednik. Razlozi Bushove nepopularnosti sasvim su jasni: riječ je o debaklu američke politike u Iraku, kao i o unutarnjem urušavanju mnogih bitnih elemenata američkoga sustava vrijednosti, poslije napada na Sjedinjene Države 11. rujna 2001.
Amerika je do tada bila simbol slobode, a sada je, sve više, simbol narušavanja sloboda, i to ne samo zbog Guantanama i drugih teških narušavanja elementarnih ljudskih prava. U Bushovoj se Americi, podsjetimo, čak dogodilo da novinari provedu mjesece i mjesece u zatvoru zbog toga što nisu željeli odati svoje izvore.
Naposljetku, George Bush postao je osobno antipatičan još puno prije debakla njegove iračke politike, prije tortura i Abu Ghraiba, i prije atmosfere represije koja se proširila Sjedinjenim Državama. Bush je, vjerojatno, rekorder, kad je riječ o predsjednicima, naravno, u pogrešnim izjavama, kao i prvak u ignoriranju bilo kakvih kritika.
U knjizi Boba Woodwarda State of Denial (Stanje poricanja) tvrdi se kako su poricanje i ignoriranje s vremenom postali službena strategija Bushova kabineta u odnosima prema javnosti. George Bush je, dakle, razumljivo nepopularan.
Međutim, kada je 1971. godine posjetio Beograd te Zagreb i Zagorje, Richard Nixon bio je jednako nepopularan. Podsjetimo, Sjedinjene Države u ono su vrijeme još sudjelovale u puno gorem, Vijetnamskom ratu, a Nixonova je karijera završila impeachmentom poslije afere Watergate.
Ne sjećam se, ipak, da sam bilo gdje u novije vrijeme (onda se to, naravno, nigdje ne bi smjelo napisati) pročitao kako je sramotno što je Tito primio Nixona.
Očekivano je, dakle, da je George Bush u Hrvatskoj jednako nepopularan kao i u gotovo svim drugim dijelovima svijeta (osim u Africi; njegovu afričku politiku brani čak i jedan od njegovih najoštrijih medijskih kritičara, glavni urednik Vanity Faira Graydon Carter).
Razumljivo je i opravdano da se spominju prosvjedi protiv Bushova dolaska. Sve je to dio normalnog političkog rituala u demokratskim zemljama (iako, bar zasad, oni koji prosvjeduju protiv Bushova dolaska nisu pokazali odveć energije ili mašte).
Međutim, ovdje je važno razdvojiti ulogu predsjednika najvažnije zemlje svijeta od samoga Georgea Busha.
U posjet Hrvatskoj dolazi predsjednik Sjedinjenih Država i taj je posjet za Hrvatsku nesumnjivo dobar. Uostalom, sjetimo se samo kako je hrvatska javnost s određenom dozom zavisti promatrala Bushov posjet Sloveniji i kako se u povodu tog posjeta govorilo da je, evo, Slovenija snažno etablirana u međunarodnoj zajednici, dok je Hrvatska u stanovitoj vrsti izolacije. Takve su konstatacije, koliko god zvučale zavidno, ustvari bile točne.
Hrvatska još donedavno doista jest bila u stanovitoj vrsti blage izolacije, jer nije pripadala ni jednoj od organizacija čija članica želi postati. Mislimo, naravno, na Europsku Uniju i NATO. Ulazak u Europsku Uniju i NATO službena je politika dviju glavnih hrvatskih stranki, HDZ-a i SDP-a, kao i njihovih glavnih koalicijskih saveznika, već osam godina. Riječ je, dakle, o strankama i stranačkim savezima koji redovito osvajaju više od sedamdeset posto glasova na izborima, što znači da reprezentiraju volju većine hrvatskih građana.
Hrvatska radikalna desnica utoliko je u pravu kada kaže da na razini državne politike nema razlike između HDZ-a, SDP-a i predsjednika Mesića, jer i HDZ i SDP i Mesić kao prioritetne ili neke od prioritetnih državnih ciljeva postavljaju ulazak u NATO i EU.
Za nekoliko dana jedan od tih ciljeva, ulazak u NATO, bit će ostvaren, dok je, dobivanjem datuma za završetak pregovora s Europskom Unijom, Hrvatska, srećom, blizu i drugom, podjednako značajnom cilju svoje državne politike.
Ulaskom u NATO, Hrvatska ne samo da dobiva na fizičkoj sigurnosti u jako nestabilnom prostoru bivše Jugoslavije, nego i na političkoj stabilnosti. Članstvo u NATO-u jedna je od legitimacija Hrvatske u međunarodnim odnosima i jedan od oblika integracije Hrvatske prema svom, zasad samo zapadnom okruženju. U NATO-u su i Slovenija, i Italija, i Mađarska, i većina članica Europske Unije. Bilo bi poželjno da se NATO, steknu li se za takvo što politički uvjeti, proširi i na Srbiju, čime bi se prostor bivše Jugoslavije trajno stabilizirao.
Nema ništa logičnije da predsjednik Sjedinjenih Država, kao najvažnije zemlje u NATO-u, posjeti Hrvatsku baš u vrijeme kada Hrvatska dobiva pozivnicu za taj savez.
Bushovim se posjetom naprosto pokazuje kako je Hrvatska jedna od brojnih normalnih europskih zemalja, koje američki predsjednici uredno posjećuju kada su na europskim turnejama. Naravno, Bush svojim posjetom šalje i poruku o trenutnom statusu Hrvatske u regiji, što je i izravno rekao u intervjuima za hrvatske medije.
Utoliko je Stipe Mesićnesumnjivo u pravu kada ističe da Bushov posjet samo koristi Hrvatskoj.
Doista, vrlo je teško pronaći i jedan negativni politički argument protiv Bushova posjeta: rast opasnosti od terorizma možda bi se mogao spominjati da Hrvatska vojska već godinama nije prisutna u Afganistanu, gdje upravo traje žestoki rat protiv talibana.
Kada je, pak, riječ o etičkim razlozima protiv Bushova posjeta, stvar je naizgled nešto kompliciranija. Ali, samo naizgled.
Uz brojne argumente protiv Bushove vladavine, od kojih smo samo neke već nabrojali, nesporna je činjenica da je i Bushova Amerika neusporedivo demokratskija od brojnih drugih velikih međunarodnih igrača, da spomenemo samo Putinovu Rusiju.
Ako bismo, dakle, s etičkog stanovišta osuđivali Bushov posjet Hrvatskoj, Hrvatska bi, po tim istim kriterijima, prvo trebala prekinuti bilo kakve odnose s Rusijom, Kinom, golemom većinom arapskih i afričkih zemalja, a možda čak i s Velikom Britanijom, koja je u potpunosti podržala Busha u Iraku... Jedini je problem što takav pogled na politiku nužno vodi u samoizolaciju, čega su hrvatski građani itekeko svjesni.
Vratimo se još jednom na izborne rezultate: stranke koje su zagovarale izolacijsku politiku, i koje su svoj izborni nastup temeljile na parolama protiv ulaska Hrvatske u NATO-a i Europsku Uniju, na svim su parlamentarnim izborima u ovom stoljeću, pa tako i na lanjskima, dobile posve zanemariv broj glasova. Nitko ih nije htio slušati. Isto tako, svojedobno snažno raspoloženje javnosti protiv Sjevernoatlantskog saveza, koje je bilo prouzročeno ratom u Iraku, stubokom se promijenilo uslijed pogoršanja stanja na Kosovu. Onoga trenutka kada su hrvatski građani ponovo vidjeli samo reflekse svega što se na području bivše Jugoslavije događalo devedesetih godina, odmah su se opredijelili za NATO.
Posjet američkoga predsjednika Zagrebu, kao i ulazak Hrvatske u NATO, zapravo su etape u normalnom procesu međunarodnog sazrijevanja naše zemlje. U tom kontekstu, Bushov posjet ima slično simboličko značenje kao i nedavni ulazak Hrvatske u Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda.
Oba ova događaja pokazuju da je Hrvatska normalna, relativno demokratska, relativno stabilna zemlja, koja nema većih problema u međunarodnoj komunikaciji, niti strateških problema u međunarodnim odnosima.
Ako sadašnje stanje usporedimo s vremenom sprovoda predsjednika Tuđmana, kada ni jedan strani državnik, osim turskoga predsjednika, uopće nije želio doći u Zagreb ili ako sadašnji međunarodni status Hrvatske usporedimo s međunarodnim statusom drugih zemalja bivše Jugoslavije (ne računajući, naravno, Sloveniju), nemamo razloga biti nezadovoljni.
Davor Butković
Nesporno je da bi mnogi i izvan Sjedinjenih Država željeli da Obama osvoji demokratsku predsjedničku nominaciju i zatim pobijedi Johna McCaina na predsjedničkim izborima.
George Bush, s druge strane, uz Richarda Nixona, najnepopularniji je moderni američki predsjednik. Razlozi Bushove nepopularnosti sasvim su jasni: riječ je o debaklu američke politike u Iraku, kao i o unutarnjem urušavanju mnogih bitnih elemenata američkoga sustava vrijednosti, poslije napada na Sjedinjene Države 11. rujna 2001.
Amerika je do tada bila simbol slobode, a sada je, sve više, simbol narušavanja sloboda, i to ne samo zbog Guantanama i drugih teških narušavanja elementarnih ljudskih prava. U Bushovoj se Americi, podsjetimo, čak dogodilo da novinari provedu mjesece i mjesece u zatvoru zbog toga što nisu željeli odati svoje izvore.
Naposljetku, George Bush postao je osobno antipatičan još puno prije debakla njegove iračke politike, prije tortura i Abu Ghraiba, i prije atmosfere represije koja se proširila Sjedinjenim Državama. Bush je, vjerojatno, rekorder, kad je riječ o predsjednicima, naravno, u pogrešnim izjavama, kao i prvak u ignoriranju bilo kakvih kritika.
U knjizi Boba Woodwarda State of Denial (Stanje poricanja) tvrdi se kako su poricanje i ignoriranje s vremenom postali službena strategija Bushova kabineta u odnosima prema javnosti. George Bush je, dakle, razumljivo nepopularan.
Međutim, kada je 1971. godine posjetio Beograd te Zagreb i Zagorje, Richard Nixon bio je jednako nepopularan. Podsjetimo, Sjedinjene Države u ono su vrijeme još sudjelovale u puno gorem, Vijetnamskom ratu, a Nixonova je karijera završila impeachmentom poslije afere Watergate.
Ne sjećam se, ipak, da sam bilo gdje u novije vrijeme (onda se to, naravno, nigdje ne bi smjelo napisati) pročitao kako je sramotno što je Tito primio Nixona.
| Mesić je u pravu kada kaže da Bushov posjet samo koristi Hrvatskoj. Teško je naći politički argument protiv Bushova dolaska |
Razumljivo je i opravdano da se spominju prosvjedi protiv Bushova dolaska. Sve je to dio normalnog političkog rituala u demokratskim zemljama (iako, bar zasad, oni koji prosvjeduju protiv Bushova dolaska nisu pokazali odveć energije ili mašte).
Međutim, ovdje je važno razdvojiti ulogu predsjednika najvažnije zemlje svijeta od samoga Georgea Busha.
U posjet Hrvatskoj dolazi predsjednik Sjedinjenih Država i taj je posjet za Hrvatsku nesumnjivo dobar. Uostalom, sjetimo se samo kako je hrvatska javnost s određenom dozom zavisti promatrala Bushov posjet Sloveniji i kako se u povodu tog posjeta govorilo da je, evo, Slovenija snažno etablirana u međunarodnoj zajednici, dok je Hrvatska u stanovitoj vrsti izolacije. Takve su konstatacije, koliko god zvučale zavidno, ustvari bile točne.
Hrvatska još donedavno doista jest bila u stanovitoj vrsti blage izolacije, jer nije pripadala ni jednoj od organizacija čija članica želi postati. Mislimo, naravno, na Europsku Uniju i NATO. Ulazak u Europsku Uniju i NATO službena je politika dviju glavnih hrvatskih stranki, HDZ-a i SDP-a, kao i njihovih glavnih koalicijskih saveznika, već osam godina. Riječ je, dakle, o strankama i stranačkim savezima koji redovito osvajaju više od sedamdeset posto glasova na izborima, što znači da reprezentiraju volju većine hrvatskih građana.
Hrvatska radikalna desnica utoliko je u pravu kada kaže da na razini državne politike nema razlike između HDZ-a, SDP-a i predsjednika Mesića, jer i HDZ i SDP i Mesić kao prioritetne ili neke od prioritetnih državnih ciljeva postavljaju ulazak u NATO i EU.
Za nekoliko dana jedan od tih ciljeva, ulazak u NATO, bit će ostvaren, dok je, dobivanjem datuma za završetak pregovora s Europskom Unijom, Hrvatska, srećom, blizu i drugom, podjednako značajnom cilju svoje državne politike.
Ulaskom u NATO, Hrvatska ne samo da dobiva na fizičkoj sigurnosti u jako nestabilnom prostoru bivše Jugoslavije, nego i na političkoj stabilnosti. Članstvo u NATO-u jedna je od legitimacija Hrvatske u međunarodnim odnosima i jedan od oblika integracije Hrvatske prema svom, zasad samo zapadnom okruženju. U NATO-u su i Slovenija, i Italija, i Mađarska, i većina članica Europske Unije. Bilo bi poželjno da se NATO, steknu li se za takvo što politički uvjeti, proširi i na Srbiju, čime bi se prostor bivše Jugoslavije trajno stabilizirao.
Nema ništa logičnije da predsjednik Sjedinjenih Država, kao najvažnije zemlje u NATO-u, posjeti Hrvatsku baš u vrijeme kada Hrvatska dobiva pozivnicu za taj savez.
Bushovim se posjetom naprosto pokazuje kako je Hrvatska jedna od brojnih normalnih europskih zemalja, koje američki predsjednici uredno posjećuju kada su na europskim turnejama. Naravno, Bush svojim posjetom šalje i poruku o trenutnom statusu Hrvatske u regiji, što je i izravno rekao u intervjuima za hrvatske medije.
Utoliko je Stipe Mesićnesumnjivo u pravu kada ističe da Bushov posjet samo koristi Hrvatskoj.
Doista, vrlo je teško pronaći i jedan negativni politički argument protiv Bushova posjeta: rast opasnosti od terorizma možda bi se mogao spominjati da Hrvatska vojska već godinama nije prisutna u Afganistanu, gdje upravo traje žestoki rat protiv talibana.
Kada je, pak, riječ o etičkim razlozima protiv Bushova posjeta, stvar je naizgled nešto kompliciranija. Ali, samo naizgled.
Uz brojne argumente protiv Bushove vladavine, od kojih smo samo neke već nabrojali, nesporna je činjenica da je i Bushova Amerika neusporedivo demokratskija od brojnih drugih velikih međunarodnih igrača, da spomenemo samo Putinovu Rusiju.
Ako bismo, dakle, s etičkog stanovišta osuđivali Bushov posjet Hrvatskoj, Hrvatska bi, po tim istim kriterijima, prvo trebala prekinuti bilo kakve odnose s Rusijom, Kinom, golemom većinom arapskih i afričkih zemalja, a možda čak i s Velikom Britanijom, koja je u potpunosti podržala Busha u Iraku... Jedini je problem što takav pogled na politiku nužno vodi u samoizolaciju, čega su hrvatski građani itekeko svjesni.
Vratimo se još jednom na izborne rezultate: stranke koje su zagovarale izolacijsku politiku, i koje su svoj izborni nastup temeljile na parolama protiv ulaska Hrvatske u NATO-a i Europsku Uniju, na svim su parlamentarnim izborima u ovom stoljeću, pa tako i na lanjskima, dobile posve zanemariv broj glasova. Nitko ih nije htio slušati. Isto tako, svojedobno snažno raspoloženje javnosti protiv Sjevernoatlantskog saveza, koje je bilo prouzročeno ratom u Iraku, stubokom se promijenilo uslijed pogoršanja stanja na Kosovu. Onoga trenutka kada su hrvatski građani ponovo vidjeli samo reflekse svega što se na području bivše Jugoslavije događalo devedesetih godina, odmah su se opredijelili za NATO.
Posjet američkoga predsjednika Zagrebu, kao i ulazak Hrvatske u NATO, zapravo su etape u normalnom procesu međunarodnog sazrijevanja naše zemlje. U tom kontekstu, Bushov posjet ima slično simboličko značenje kao i nedavni ulazak Hrvatske u Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda.
Oba ova događaja pokazuju da je Hrvatska normalna, relativno demokratska, relativno stabilna zemlja, koja nema većih problema u međunarodnoj komunikaciji, niti strateških problema u međunarodnim odnosima.
Ako sadašnje stanje usporedimo s vremenom sprovoda predsjednika Tuđmana, kada ni jedan strani državnik, osim turskoga predsjednika, uopće nije želio doći u Zagreb ili ako sadašnji međunarodni status Hrvatske usporedimo s međunarodnim statusom drugih zemalja bivše Jugoslavije (ne računajući, naravno, Sloveniju), nemamo razloga biti nezadovoljni.
Davor Butković