Od 1997. kada je praizveden na Off-Broadwayu, dramski prvijenac američkog pisca i novinara Jeffa Barona "U posjetu kod gospodina Greena" ("Visiting Mr. Green") postigao je planetarnu popularnost.
Preveden je na 22 jezika te izvođen u 30-ak zemalja i više od 250 različitih produkcija, a nisu ga zaobišle ni nagrade, među kojima i Kulturpreis Europa, za promicanje tolerancije među različitim društvenim i nacionalnim skupinama. No nakon hrvatske praizvedbe te drame u kazalištu Gavella (u produkciji Marka Torjanca i njegova Planet Arta) nisam se mogao oteti dojmu da sam vidio samo još jedno vješto upakirano poigravanje stereotipima i klišejima. Gospodin Green - osoba iz naslova drame, 86-godišnji je njujorški Židov čiji usamljenički život počinje ometati Ross Gardiner, mladić koji je zbog prometnog prekršaja osuđen na bavljenje "društveno korisnim radom". Zadaća mu je pomagati gospodinu Greenu, čovjeku kojeg je umalo srušio svojim vozilom, no čangrizavi i senilni udovac teško prihvaća stranca u svom domu.
Green glavom i bradom
Malo će ga omekšati spoznaja da je i Ross Židov, no tada će uslijediti novi šok: osim što je Židov, Ross je i homoseksualac, a Baronov komad tu već prelazi iz simonovskog humorizma u neke druge sfere, djelujući na trenutke kao psihološka drama s tezom, i to Rossovom: nije li mržnja prema homoseksualcima slična onoj koju su nacisti iskazivali prema Židovima? Iskušenje gospodina Greena okončat će se iskupljenjem, koje dolazi u melodramatski intoniranom završetku komada, kada starac odlučuje ponovno prihvatiti zatajenu kćer, davno ekskomuniciranu iz obitelji zbog udaje za jednog nežidova. Ono što Baronovu dramu amnestira od svih predvidljivosti i stereotipnosti jesu izvrstan dijalog - životan i duhovit, te odlično portretiran lik ksenofobičnog gospodina Greena.
U zagrebačkoj postavi (igranoj u prijevodu Marka Torjanca, prikladnim kostimima Đurđe Janeš i kvazirealističkoj scenografiji Dražena Grubišića) na površinu su izašle i kvalitete i mane Baronova teksta. S jedne strane to je predstava odličnih glumačkih kreacija. Maestralnom Peri Kvrgiću već nakon nekoliko trenutaka vjerujete da je upravo on osobno taj gospodin Green, što šutnjama, mimikom lica i nijemim reakcijama govori jednako upečatljivo i duhovito kao i fino iznijansiranim replikama.
Glumački ping-pong
Kvrgić krije da bi pokazao, i radi to vješto, pa vam se čini kao da sve vrijeme na sceni imate dva gospodina Greena: onog vidljivog, starački zajedljivog, samoživog i spremnog na radikalne stavove, i onog unutarnjeg, skrivenog, koji se, prepun sumnje u vlastite postupke, stalno bori s potisnutim emocijama i proplamsajima racionalnog prosuđivanja. Rezultat je spoj komičnog, sentimentalnog i dramatičnog, kojemu se vješto priključuje i Luka Dragić, čiji je Ross bio oličenje jednostavnosti i pristojnosti koja mu je čak i u onim prizorima u kojima je zastupao svoje teze i poglede na svijet dala neku infantilnu prostodušnost i zaigranost.
Režija Aide Bukvić nije puno pomogla tom punokrvnom glumačkom ping-pongu. Bila je odveć statična i ritmički predvidljiva, s nepotrebnim razvlačenjem pojedinih scena, ponavljanjem elementarnih mizanscenskih rješenja te inzistiranjem na zamornim, sitnorealističkim ulazima i izlazima iz prizora. Ritam i tenzija predstave stoga su počivali na napetosti i nepredvidljivosti Baronove drame; svuda gdje su oni slabjeli, a osobito je riječ o zadnjoj trećini tog 100-minutnog kazališnog događanja, i predstava je zalazila u prazan hod iz kojeg je prije svega uspijevao izvući neodoljiv glumački šarm velikog Pere Kvrgića.
Hrvoje Ivanković