ZAGREB - Salon revolucije u HDLU i Revolucija u nastajanju, izložba u garaži Kvatrić, obje o suvremenoj umjetnosti i revoluciji, otvorene su ovaj vikend. I obje su dobre, tako da izbor za posjet postaje stvar osobnoga ukusa.
Prilikom ulaska u garažu, na izložbu Revolucija u nastajanju, iza stakla vas dočekuje desetak promatrača, studenata, koji svi bulje u vas. Budući da to čine bezlično i nezainteresirano, ali dovoljno agresivno, kod prolaznika se javlja jak osjećaj nelagode.
Žao mi je jedino to što sam bila zakinuta za puni doživljaj jer sam znala da je riječ o performanceu Božene Končić Badurine, koji govori o stvaranju izdvojenih zajednica i postojanju predrasuda i kod generacije od koje to najmanje očekujemo -one studentske.
‘Živio nam dr. Ivo...’
Na zidu preko puta je rad Željka Badurine “Vi glasajte mi pobjeđujemo”, a pokraj njega crno-bijele fotografije ljudi koji se oblače u odore raznih vojski fotografa Darija Petkovića. Na katu su i fotografije Mije Vesovića: uz prošle godine nenadano proslavljenu fotografiju “Za Rexa”, nalazi se ciklus “Rosebund” iz 1984., koji pokazuje muškarčev penis i cvijet s kojim se igra da bi ga doveo u erekciju.
Berislava Picek u prvi plan fotografije stavlja stripera.
Ivan Posavec i
Mario Kučera pokazuju Autoportete: o sveprisutnom konzumerizmu govori Kučera u shoppingu s reklamnom majicom ženskih uložaka. Posavec pozira u košulji, kojoj naknadno mijenja boje, a ironičan je naziv “Revolucija u čekanju ili Najbolje mi pristaje crveno”.
Narančasta boja etaže minus dva, kao i sam scenarij garaže, nije nova ideja, no svejedno je dobra pozadina za suvremenu umjetnost: video Marijana Crtalića, intervencije Vlade Marteka, revolucionarne slike Ede Murtića, slike Matka Vekića, za novu skulpturu Siniše Majkusa...
29. Salon mladih, ove godine i Salon revolucije, prije nego što je otvoren u HDLU, započeo je performanceom Siniše Labrovića na Trgu bana Jelačića. Labrović je na putu da postane naš najbolji performance umjetnik, a posjeduje i potrebnu dozu karizme. Labrović je održao kraći govor o umjetnicima i umjetnosti koja se dodvorava te s puno humora i ironije održao performance o takvom dodvoravanju.
U ovom slučaju o Ivi Sanaderu, u svakom uzviku pripajajući mu riječ koja označava neku hrvatsku ljepotu. Primjerice: “Živio nam dr. Ivo Sanader i ljepote hrvatskog Jadrana”, a pri tom je s njim surađivalo 40-ak okupljenih, ponajviše likovnih kritičara i umjetnika, koji su nakon svake izjave uzvikivali: “Živio” i pljeksali. Budući da se sve odvijalo na Trgu u podne, nije teško zamisliti lica iznenađenih okolnih prolaznika.
Labrović je, kao i Igor Grubić, čiji je rad posvećen Beauysu također izložen na Salonu, prešao 35. godinu koja je do sada bila određena kao granica za nastup na Salonu mladih, no tu su uskočile kustosice Salona, Antonija Majača i Ivana Bago, odlučivši dobnu granicu produžiti za one koji u svojoj umjetnosti pokazuju mladost.
Kustosice promjene
Za razliku od prijašnjih, isključivo hrvatskih Salona, ovaj ima puno međunarodnih nastupa, koji se vezuju uz pojam revolucija i '68., umjetnika koji su u ovom trenutku relevantni u svojoj zemlji. Samo je mali i odabrani postotak hrvatskih umjetnika (12 od prijavljenih 220).
Kod ovih kustosica najviše mi se svidjelo to što su rekle kako im je dosta kritika da Salon mladih ne valja. Odlučile su uzeti stvar u svoje ruke i promijeniti formu prikazivanja. I uspjele. Hoće li to vratiti publiku na Salon, valja vidjeti. No, u HDLU sve ionako započinje ironičnim natpisom na ulazu: “Možete se koristiti i WC-om, ne morate niti pogledati izložbu”.
Patricia Kiš
Prilikom ulaska u garažu, na izložbu Revolucija u nastajanju, iza stakla vas dočekuje desetak promatrača, studenata, koji svi bulje u vas. Budući da to čine bezlično i nezainteresirano, ali dovoljno agresivno, kod prolaznika se javlja jak osjećaj nelagode.
Žao mi je jedino to što sam bila zakinuta za puni doživljaj jer sam znala da je riječ o performanceu Božene Končić Badurine, koji govori o stvaranju izdvojenih zajednica i postojanju predrasuda i kod generacije od koje to najmanje očekujemo -one studentske.
‘Živio nam dr. Ivo...’
Na zidu preko puta je rad Željka Badurine “Vi glasajte mi pobjeđujemo”, a pokraj njega crno-bijele fotografije ljudi koji se oblače u odore raznih vojski fotografa Darija Petkovića. Na katu su i fotografije Mije Vesovića: uz prošle godine nenadano proslavljenu fotografiju “Za Rexa”, nalazi se ciklus “Rosebund” iz 1984., koji pokazuje muškarčev penis i cvijet s kojim se igra da bi ga doveo u erekciju.
Berislava Picek u prvi plan fotografije stavlja stripera.
Ivan Posavec i
Mario Kučera pokazuju Autoportete: o sveprisutnom konzumerizmu govori Kučera u shoppingu s reklamnom majicom ženskih uložaka. Posavec pozira u košulji, kojoj naknadno mijenja boje, a ironičan je naziv “Revolucija u čekanju ili Najbolje mi pristaje crveno”.
Narančasta boja etaže minus dva, kao i sam scenarij garaže, nije nova ideja, no svejedno je dobra pozadina za suvremenu umjetnost: video Marijana Crtalića, intervencije Vlade Marteka, revolucionarne slike Ede Murtića, slike Matka Vekića, za novu skulpturu Siniše Majkusa...
29. Salon mladih, ove godine i Salon revolucije, prije nego što je otvoren u HDLU, započeo je performanceom Siniše Labrovića na Trgu bana Jelačića. Labrović je na putu da postane naš najbolji performance umjetnik, a posjeduje i potrebnu dozu karizme. Labrović je održao kraći govor o umjetnicima i umjetnosti koja se dodvorava te s puno humora i ironije održao performance o takvom dodvoravanju.
U ovom slučaju o Ivi Sanaderu, u svakom uzviku pripajajući mu riječ koja označava neku hrvatsku ljepotu. Primjerice: “Živio nam dr. Ivo Sanader i ljepote hrvatskog Jadrana”, a pri tom je s njim surađivalo 40-ak okupljenih, ponajviše likovnih kritičara i umjetnika, koji su nakon svake izjave uzvikivali: “Živio” i pljeksali. Budući da se sve odvijalo na Trgu u podne, nije teško zamisliti lica iznenađenih okolnih prolaznika.
Labrović je, kao i Igor Grubić, čiji je rad posvećen Beauysu također izložen na Salonu, prešao 35. godinu koja je do sada bila određena kao granica za nastup na Salonu mladih, no tu su uskočile kustosice Salona, Antonija Majača i Ivana Bago, odlučivši dobnu granicu produžiti za one koji u svojoj umjetnosti pokazuju mladost.
Kustosice promjene
Za razliku od prijašnjih, isključivo hrvatskih Salona, ovaj ima puno međunarodnih nastupa, koji se vezuju uz pojam revolucija i '68., umjetnika koji su u ovom trenutku relevantni u svojoj zemlji. Samo je mali i odabrani postotak hrvatskih umjetnika (12 od prijavljenih 220).
Kod ovih kustosica najviše mi se svidjelo to što su rekle kako im je dosta kritika da Salon mladih ne valja. Odlučile su uzeti stvar u svoje ruke i promijeniti formu prikazivanja. I uspjele. Hoće li to vratiti publiku na Salon, valja vidjeti. No, u HDLU sve ionako započinje ironičnim natpisom na ulazu: “Možete se koristiti i WC-om, ne morate niti pogledati izložbu”.
|
|
Tko se skriva iza pseudonima Majorian 458U sklopu Salona mladih je i rad “Stakleni Peristil” umjetnika koji se sakriva iza pseudonima Majorian 458, kojeg je lansirao preko bloga, Facebooka, Myspacea, internetskih stranica... Za umjetnika znamo samo da je rođen 1981. u Zagrebu, a o projektu sljedeće: “suvremeni” objekt trgovačko-stambene namjene smješta u prazni volumen Peristila. Nestaje tradicionalni trg koji se transformira u bezlične trgovačke objekte na trećoj etaži. |
Patricia Kiš