Ne ponovilo se - to više ne vrijedi samo za događaje koji se u Jasenovcu obilježavaju, nego i za način na koji se ove godine odavala počast žrtvama nekadašnjeg ustaškog logora smrti. Hrvatska je država najodgovornija da se ta sramota od tri komemoracije više nikada ne dogodi. HDZ-ova je vlast u svom brzopoteznom revizionističkom pokušaju prepravljanja Jasenovca počinila ogromnu štetu.
Njeni prvaci bili su, izgleda, vrlo iznenađeni i zatečeni reakcijama nakon što su se ustašofilski incidenti zavaljali Hrvatskom. Nisu očekivali da će im židovske, pa zatim i srpske te antifašističke organizacije okrenuti leđa i u znak prosvjeda otkazati sudjelovanje na službenoj komemoraciji u Jasenovcu. Još manje da će za takav postupak dobiti razumijevanje i potporu u međunarodnoj, ali i domaćoj javnosti.
Kad je skandal buknuo, nabrzaka su pokušali popraviti štetu, ali svojim izjavama samo su dodatno zalijevali vatru benzinom. Nije riječ samo o promicateljima “relativizacije i revitalizacije ustašluka”, kako su to Židovi konstatirali, nego i o političkom diletantizmu opasnih razmjera. U aktualnoj će se vlasti nesporno naći manekena ustašolikih kapa, ali takvi valjda ne čine većinu. Teška je simplifikacija kad bivši predsjednik Stipe Mesić jučer u Jasenovcu kaže da je “ustaša svaki onaj koji pjeva ustaške pjesme ili ističe njihovo znakovlje i simbole”. Ne mora biti. Mnogi od onih koji su danas spremni izvikivati ZDS ne znaju što zapravo slave.
Problem je što na čelnim mjestima u državi danas nema, čini se, baš nikoga tko bi bio sposoban shvatiti kakvom će blamažom po cijelu Hrvatsku rezultirati koketiranje s verbalnim ustašlucima te pokušaji retuširanja zločinačkog karaktera NDH. Vrlo indikativno o toj inerciji revizionističkih srljanja govori i izjava predsjednika Sabora Željka Reinera, koji je u Jasenovcu ponovio stav ministra Hasanbegovića da “moderna hrvatska država nije sljednik bilo kojeg zločinačkog režima; nije pravni ni stvarni sljednik Nezavisne države Hrvatske, ali ni na koji način ne treba baštiniti jugoslavensko komunističko totalitarno naslijeđe”. Na stranu sada što izgovoriti u istoj rečenici NDH i Jugoslavija pokazuje priličnu dozu ideološkog sljepila. Mnogo je važnije da se poricanje ukorijenjenosti Hrvatske u bilo kakvom naslijeđu koje prethodi Domovinskom ratu protivi temeljnim postavkama hrvatskog Ustava. Protivi se i međunarodnim dokumentima na osnovi kojih je 1992. Hrvatskoj priznata državna samostalnost. Eto na kakve stranputice odvede želja da se i umjetnim pravljenjem balansa izvede posredno rehabilitiranje ustašluka.
Hrvatska država nikada više, ni u tragovima, ne smije dati povoda sumnji da bi mogla šurovati s naslijeđem NDH. Mora biti posve jasna i nedvosmislena u osudi kvislinške tvorbe ustrojene na rasnim zakonima i nakrcane stratištima cijelih naroda. U tom pogledu ogromna je odgovornost na prvacima države. Ustaška je politika već jednom poražena. Tu lekciju valjda ne treba ponavljati.