U trenutku kada je u hramu nogometa, na londonskom Wembleyju, švedski sudac Peter Fröjdfeldt odsvirao kraj utakmice između Engleske i Hrvatske, koju su Hrvati dobili s tri naprema dva, svima je bilo jasno da su gledali utakmicu koju ćemo od sada zvati legendarnom. Kamera je "švenkala" izbornika oduševljenog poput djeteta na rukama svojih igrača uzdignute stisnute šake.
Zvjezdani trenutak jednog netipičnog nogometaša i, sasvim sigurno, najnetipičnijeg izbornika kojeg je Hrvatska ikada imala.
Ako danas, kada smo u središtu jedne žestoke, ponekad i brutalne izborne kampanje, kada sve hrvatske podjele izlaze na vidjelo, sav primitivizam, agresija i častohleplje, ako, dakle, danas postoji čovjek koji nudi sliku neke drukčije Hrvatske, onda je to Slaven Bilić.
Čovjek na pragu četvrtog desetljeća života postao je slika Hrvatske koja pruža nadu i pokazuje da se neke već zaboravljene ili u našoj konfuznoj tranziciji izgubljene vrijednosti pomaljaju ispod mulja koji se bio digao na površinu našeg društva u devedesetima.
Je li Bilić simbol one Hrvatske koja poručuje da se predanim i poštenim radom ipak i u ovoj zemlji može nešto učiniti? Da se može uspjeti i bez muljaža, krađa i demagogije? Naime, Hrvatskoj ta utakmica s Englezima u Londonu, osim eventualno prestiža, nije značila baš ništa.
Mogli smo izgubiti, ne truditi se, kupovati po Harrodsu, Marks & Spenceru i zadobiti pokroviteljsko i dobrohotno tapšanje Engleza. A mi bi kasnije ljutito govorili "mi im pustili, a oni nam prave problem oko EU" ili već nešto slično tom provincijalnom zaplotnjačkom stilu kojeg nikako da se do kraja riješimo.
No, Slaven Bilić nije postupio, kako kolokvijalno volimo reći, balkanski ili malomišćanski. Igrao je i pobijedio. To je dio mentaliteta koji je, kako je jednom rekao, usvojio živeći upravo u Engleskoj. Skinuo je skalp Englezima na njihovu najvećem svetištu. Motivirao je svoje dečke. Baš svi do jednoga igrali su sa srcem.
I Niko Kovač i njegov brat Robert, također. Tu HDZ-ovsku nogometnu većinu iz domovine i dijaspore predvodi rocker koji je basistu Rolling Stonesa Billu Wymanu, inače svom idolu iz mladosti, priznao u nekom zajedničkom čavrljanju da bi sve dao da je mogao povući koji akord na omiljenom Gibson Les Paulu sa Stonesima, kao što mu je Wyman dva sata objašnjavao da bi dao pola svoje karijere da je makar jednom istrčao za Crystal Palace.
To je nogomet i samo je u nogometu moguće da "jedna mala" Hrvatska nadjača dvije velesile - Rusiju i Englesku, a nakon toga su Rusi u maniri "Danke Deutschland" na hrvatskom jeziku zahvaljivali Hrvatima što su im omogućili nastup na Euru 2008. godine.
Priča o Slavenu Biliću zapravo je uspješna hrvatska priča o prisnom dečku iz susjedstva koji je dobar, ali onako, nekako, na svoju ruku, rekli bi u njegovu Splitu. Nane, kako su ga zvali u djetinjstvu, nadvladao je i hendikep iz mladosti - mucanje. I sada mu se ponekad omakne pa zategne koju riječ, ali nije to nešto što ga čini frustriranim u odnosu na druge.
A možda ga je i ojačala upravo sredina iz koje dolazi, spremna da svaki nedostatak naglasi, ismije, multiplicira. Nije lako preživjeti u Splitu gdje se na sve gleda kroz sto naočala, a kad vas riva uzme u đir, to je često čista vrapčanska trasa. "Hosana! Hosana!", vikat će danas, a već sutra: "Na galge s njim!".
Na dan koji se može uzeti kao početak stvaranja hrvatskog nogometnog čuda, 16. studenoga 1994. godine, kada je Hrvatska u sicilijanskom Palermu u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 1996. godine u Engleskoj pobijedila Italiju, neki nadobudni talijanski novinar iz La Gazette dello Sport sprdao se, prije toga, s jednom Bilićevom izjavom: "Ba... Ba... Baggio, strpat ću te u džep".
Kada je za relativno male novce došao u londonski premijerligaš West Ham, engleski su novinari zavapili: "Kojeg vraga ti radiš ovdje", aludirajući na činjenicu da nogometaš Bilić govori nekoliko stranih jezika, da je završio pravo i da svira rock. Za koju godinu, kada je prelazio u mlađeg liverpoolskog brata Everton, postao je najskuplje plaćeni obrambeni igrač engleske nogometne lige!
Bilić je, rekli smo, posve netipičan primjer čovjeka u nogometu na ovim prostorima. S većinom kolega ne dijeli svjetonazor i ukus, od glazbenog do političkog. Bilić je, kako govore i stihovi Dylanove uspješnice: "Knock, knock, knocking on the heaven's door", koju on najradije sluša u izvedbi najdražeg mu benda Guns N'Roses, stvarno pokucao na rajska vrata, plivajući, na svoj način - suprotnim tokom od očekivanog.
Bez kompromisa je najurio iz reprezentacije trojicu važnih igrača - Olića, Srnu i Balabana - već na početku svoje tada posve neizvjesne izborničke karijere jer su se iskrali pred prvu kvalifikacijsku utakmicu s Rusima da bi cupkali s nekom tamo Darom Bubamarom. U HNS-u već su tada šeretski okretali brojeve nekih stranih trenera koji su trebali doći kao spaioci te završiti ovaj kvalifikacijski ciklus. No, omakao im se Bilić.
On je jednu naciju koja se zna istrčati svojim smiješnim i malenim rasizmom natjerao da zavoli tamnoputog Brazilca, Eduarda da Silvu, koji ima tik da simpatično žmirka, ali između tih treptaja zabija važne golove za Hrvatsku, iako je i on, konačno poput pola reprezentacije, može se reći, rođen u dijaspori. Sumnjamo da bi taj krhki Brazilac zaigrao u onoj Tuđmanovim patetičnim i trivijalnim čistunskim okolnostima iz devedesetih.
Slaven Bilić stiže iz građanske splitske obitelji. Nije iz radničke, gastarbajterske ili lumpenproleterske sredine iz koje se uglavnom regrutiraju naši igrači, kojima je nogomet jedina šansa da izađu iz tog okoliša i osiguraju sebi i svojoj rodbini pristojnu egzistenciju.
Neće se skanjivati reći da nije HDZ-ovac, premda je u ovoj zemlji najlakše i najrasterećenije upravo to izjaviti. No, on za sebe kaže da je socijalist, ali ne i komunist. I najžešći BBB-i i lažni purgeri iz hercegovačkog kamenja ujedinili su se oko Slavena Bilića, deklariranog ljevičara, ali i revnog katolika
Igrao je vani, u Njemačkoj i Engleskoj, i odlično naučio oba jezika, a kaže kako ga je život u Londonu oblikovao te da je stekao njihove navike. Uspio je stvoriti taj hrvatski amalgam. Zna se podjednako ponašati i u situaciji londonskog fancy restorana i kioska-buregdžinice u istočnoj Dubravi.
Njegov otac Ivan bio je dekan splitskog Pravnog fakuteta. Uvaženi član splitskog intelektualnog kruga. Majka Marija mu je profesorica biologije i zemljopisa. Nije baš očekivano da jedno razmaženo gradsko dijete, koje čita knjige i sluša rock, a kojem nogomet nije sredstvo izlaska iz svoje bremenite socijalne sredine, postane nogometaš.
Počeo je trenirati plivanje u Mornaru, sport koji je prispodobiviji njegovu društvenom i socijalnom backgroundu. A i otac mu je tamo bio direktor. Ali zahvaljujući najboljem prijatelju Ivi Cuzziju, sinu nekadašnjeg Hajdukova igrača Vinka, ulazi u nesigurne nogometne vode. Nije baš omiljen u Hajdukovoj omladinskoj školi. Povlači se po nižerazrednim klubovima.
Igra u Šibeniku i Stobreču, ali polako, upornošću koja nadilazi talent, postaje Hajdukov prvotimac, a onda ga u kaotičnom stvaranju hrvatske nogometne reprezentacije uočava i tata Ćiro. Prošao je tu prvu selekciju u koju je mogao ući svatko tko je u određenom trenutku slučajno naletio na Ilici nekom uspavanom nogometnom birokratu tek osnovanog HNS-a. Reprezentativce se tada biralo prebirući Sportske novosti.
Prema tadašnjim Tuđmanovim uzusima dokazivanja svekolikog hrvatstva, bilo je važnije otići do Australije i odigrati pred "našima" u kockastim dresovima nego da se nešto pokuša napraviti u sportu koji obožava najmanje dvije trećine Hrvata. To je došlo tek kasnije s generacijom koja je proslavila i sebe i državu.
Slaven Bilić je išao u "šuvaricu", ali nekadašnju gimnaziju. Mama ga je natjerala, reći će jednom, a on je htio u srednju s kojom je Hajduk bio u talu i koju su pohađali svi talentirani i manje talentirani mladići, a na kraju su dobivali specijalnost - skladištar. Pa tko ne bi uspio čak i u Hajduku, morao se zadovoljiti ponuđenom školskom spremom.
Ne samo da je završio netipičnu srednju školu, morao je, po roditeljskom naputku, upisati i fakultet. I to Pravni. Na kraju ga je kao već priznati nogometaš i završio. Znali su mu govoriti, rekao je jednom - "Šta ti radiš u nogometu, pa ti si pravnik". Kao da je kakvo čudo.
- Nisam na pripreme nosio Dostojevskog ni Platona, nego Alana Forda - kazao je.
Ali i taj Alan Ford bio je Dostojevski za one koji su na pripremama pred spavanje gledali slike Komandanta Marka.
Bilić je svojom pojavom unio promjene u sliku o nogometašima, onu koji svi čudački mrzitelji nogometa rado naturaju na nos svima nama koji smatramo da je gol u mreži protivnika ekivivalent najsladostrasnijem orgazmu ili zalogaju.
Panika je zavladala među njima, jer Bilić je netipični nogometaš, ali vrlo tipični čovjek kojeg srećemo na poslu, plaži ili u omiljenom kafiću, koji će na "Hot in the City" ili "Angie" lagano lupkati prstima po stolu i diskretno u ritmu mahati glavom, a ne dizati ruke u zrak. To čini samo onda kad slavi pobjedu.
Hrvatska se stvarno mijenja, a Bilić to, svojom pojavom, odnosno pristupom, na neki način potvrđuje. Osim toga, Bilić se ne razmeće hrvatstvom, ne busa se u prsa i ne drži lekcije o nacionalnom moralu, ne traži vječno zahvalu za zasluge, ali je žrtvovao zdravlje, a time i igračku karijeru da odigra Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. gdje je bio osvajač bronce.
Prestao je igrati u 29. godini. Predstavlja li Bilić onu svijetlu stranu hrvatske nacije koja šuti i radi? Onu koja polako izlazi iz sjene one druge, bučnije i beskrupuloznije. Bilić je naprosto pristojan.
Uvijek je bio drukčiji. Sada od tog svojeglavog i netipičnog Hrvata nacija nezajažljivo očekuje nemoguće nogometne pothvate. Kako tipično. Ipak smo mi samo Hrvati.
Vlado Vurušić
Zvjezdani trenutak jednog netipičnog nogometaša i, sasvim sigurno, najnetipičnijeg izbornika kojeg je Hrvatska ikada imala.
Ako danas, kada smo u središtu jedne žestoke, ponekad i brutalne izborne kampanje, kada sve hrvatske podjele izlaze na vidjelo, sav primitivizam, agresija i častohleplje, ako, dakle, danas postoji čovjek koji nudi sliku neke drukčije Hrvatske, onda je to Slaven Bilić.
Čovjek na pragu četvrtog desetljeća života postao je slika Hrvatske koja pruža nadu i pokazuje da se neke već zaboravljene ili u našoj konfuznoj tranziciji izgubljene vrijednosti pomaljaju ispod mulja koji se bio digao na površinu našeg društva u devedesetima.
Je li Bilić simbol one Hrvatske koja poručuje da se predanim i poštenim radom ipak i u ovoj zemlji može nešto učiniti? Da se može uspjeti i bez muljaža, krađa i demagogije? Naime, Hrvatskoj ta utakmica s Englezima u Londonu, osim eventualno prestiža, nije značila baš ništa.
Mogli smo izgubiti, ne truditi se, kupovati po Harrodsu, Marks & Spenceru i zadobiti pokroviteljsko i dobrohotno tapšanje Engleza. A mi bi kasnije ljutito govorili "mi im pustili, a oni nam prave problem oko EU" ili već nešto slično tom provincijalnom zaplotnjačkom stilu kojeg nikako da se do kraja riješimo.
No, Slaven Bilić nije postupio, kako kolokvijalno volimo reći, balkanski ili malomišćanski. Igrao je i pobijedio. To je dio mentaliteta koji je, kako je jednom rekao, usvojio živeći upravo u Engleskoj. Skinuo je skalp Englezima na njihovu najvećem svetištu. Motivirao je svoje dečke. Baš svi do jednoga igrali su sa srcem.
I Niko Kovač i njegov brat Robert, također. Tu HDZ-ovsku nogometnu većinu iz domovine i dijaspore predvodi rocker koji je basistu Rolling Stonesa Billu Wymanu, inače svom idolu iz mladosti, priznao u nekom zajedničkom čavrljanju da bi sve dao da je mogao povući koji akord na omiljenom Gibson Les Paulu sa Stonesima, kao što mu je Wyman dva sata objašnjavao da bi dao pola svoje karijere da je makar jednom istrčao za Crystal Palace.
To je nogomet i samo je u nogometu moguće da "jedna mala" Hrvatska nadjača dvije velesile - Rusiju i Englesku, a nakon toga su Rusi u maniri "Danke Deutschland" na hrvatskom jeziku zahvaljivali Hrvatima što su im omogućili nastup na Euru 2008. godine.
Priča o Slavenu Biliću zapravo je uspješna hrvatska priča o prisnom dečku iz susjedstva koji je dobar, ali onako, nekako, na svoju ruku, rekli bi u njegovu Splitu. Nane, kako su ga zvali u djetinjstvu, nadvladao je i hendikep iz mladosti - mucanje. I sada mu se ponekad omakne pa zategne koju riječ, ali nije to nešto što ga čini frustriranim u odnosu na druge.
A možda ga je i ojačala upravo sredina iz koje dolazi, spremna da svaki nedostatak naglasi, ismije, multiplicira. Nije lako preživjeti u Splitu gdje se na sve gleda kroz sto naočala, a kad vas riva uzme u đir, to je često čista vrapčanska trasa. "Hosana! Hosana!", vikat će danas, a već sutra: "Na galge s njim!".
Na dan koji se može uzeti kao početak stvaranja hrvatskog nogometnog čuda, 16. studenoga 1994. godine, kada je Hrvatska u sicilijanskom Palermu u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 1996. godine u Engleskoj pobijedila Italiju, neki nadobudni talijanski novinar iz La Gazette dello Sport sprdao se, prije toga, s jednom Bilićevom izjavom: "Ba... Ba... Baggio, strpat ću te u džep".
Kada je za relativno male novce došao u londonski premijerligaš West Ham, engleski su novinari zavapili: "Kojeg vraga ti radiš ovdje", aludirajući na činjenicu da nogometaš Bilić govori nekoliko stranih jezika, da je završio pravo i da svira rock. Za koju godinu, kada je prelazio u mlađeg liverpoolskog brata Everton, postao je najskuplje plaćeni obrambeni igrač engleske nogometne lige!
Bilić je, rekli smo, posve netipičan primjer čovjeka u nogometu na ovim prostorima. S većinom kolega ne dijeli svjetonazor i ukus, od glazbenog do političkog. Bilić je, kako govore i stihovi Dylanove uspješnice: "Knock, knock, knocking on the heaven's door", koju on najradije sluša u izvedbi najdražeg mu benda Guns N'Roses, stvarno pokucao na rajska vrata, plivajući, na svoj način - suprotnim tokom od očekivanog.
Bez kompromisa je najurio iz reprezentacije trojicu važnih igrača - Olića, Srnu i Balabana - već na početku svoje tada posve neizvjesne izborničke karijere jer su se iskrali pred prvu kvalifikacijsku utakmicu s Rusima da bi cupkali s nekom tamo Darom Bubamarom. U HNS-u već su tada šeretski okretali brojeve nekih stranih trenera koji su trebali doći kao spaioci te završiti ovaj kvalifikacijski ciklus. No, omakao im se Bilić.
On je jednu naciju koja se zna istrčati svojim smiješnim i malenim rasizmom natjerao da zavoli tamnoputog Brazilca, Eduarda da Silvu, koji ima tik da simpatično žmirka, ali između tih treptaja zabija važne golove za Hrvatsku, iako je i on, konačno poput pola reprezentacije, može se reći, rođen u dijaspori. Sumnjamo da bi taj krhki Brazilac zaigrao u onoj Tuđmanovim patetičnim i trivijalnim čistunskim okolnostima iz devedesetih.
Slaven Bilić stiže iz građanske splitske obitelji. Nije iz radničke, gastarbajterske ili lumpenproleterske sredine iz koje se uglavnom regrutiraju naši igrači, kojima je nogomet jedina šansa da izađu iz tog okoliša i osiguraju sebi i svojoj rodbini pristojnu egzistenciju.
Neće se skanjivati reći da nije HDZ-ovac, premda je u ovoj zemlji najlakše i najrasterećenije upravo to izjaviti. No, on za sebe kaže da je socijalist, ali ne i komunist. I najžešći BBB-i i lažni purgeri iz hercegovačkog kamenja ujedinili su se oko Slavena Bilića, deklariranog ljevičara, ali i revnog katolika
Igrao je vani, u Njemačkoj i Engleskoj, i odlično naučio oba jezika, a kaže kako ga je život u Londonu oblikovao te da je stekao njihove navike. Uspio je stvoriti taj hrvatski amalgam. Zna se podjednako ponašati i u situaciji londonskog fancy restorana i kioska-buregdžinice u istočnoj Dubravi.
Njegov otac Ivan bio je dekan splitskog Pravnog fakuteta. Uvaženi član splitskog intelektualnog kruga. Majka Marija mu je profesorica biologije i zemljopisa. Nije baš očekivano da jedno razmaženo gradsko dijete, koje čita knjige i sluša rock, a kojem nogomet nije sredstvo izlaska iz svoje bremenite socijalne sredine, postane nogometaš.
Počeo je trenirati plivanje u Mornaru, sport koji je prispodobiviji njegovu društvenom i socijalnom backgroundu. A i otac mu je tamo bio direktor. Ali zahvaljujući najboljem prijatelju Ivi Cuzziju, sinu nekadašnjeg Hajdukova igrača Vinka, ulazi u nesigurne nogometne vode. Nije baš omiljen u Hajdukovoj omladinskoj školi. Povlači se po nižerazrednim klubovima.
Igra u Šibeniku i Stobreču, ali polako, upornošću koja nadilazi talent, postaje Hajdukov prvotimac, a onda ga u kaotičnom stvaranju hrvatske nogometne reprezentacije uočava i tata Ćiro. Prošao je tu prvu selekciju u koju je mogao ući svatko tko je u određenom trenutku slučajno naletio na Ilici nekom uspavanom nogometnom birokratu tek osnovanog HNS-a. Reprezentativce se tada biralo prebirući Sportske novosti.
Prema tadašnjim Tuđmanovim uzusima dokazivanja svekolikog hrvatstva, bilo je važnije otići do Australije i odigrati pred "našima" u kockastim dresovima nego da se nešto pokuša napraviti u sportu koji obožava najmanje dvije trećine Hrvata. To je došlo tek kasnije s generacijom koja je proslavila i sebe i državu.
Slaven Bilić je išao u "šuvaricu", ali nekadašnju gimnaziju. Mama ga je natjerala, reći će jednom, a on je htio u srednju s kojom je Hajduk bio u talu i koju su pohađali svi talentirani i manje talentirani mladići, a na kraju su dobivali specijalnost - skladištar. Pa tko ne bi uspio čak i u Hajduku, morao se zadovoljiti ponuđenom školskom spremom.
Ne samo da je završio netipičnu srednju školu, morao je, po roditeljskom naputku, upisati i fakultet. I to Pravni. Na kraju ga je kao već priznati nogometaš i završio. Znali su mu govoriti, rekao je jednom - "Šta ti radiš u nogometu, pa ti si pravnik". Kao da je kakvo čudo.
- Nisam na pripreme nosio Dostojevskog ni Platona, nego Alana Forda - kazao je.
Ali i taj Alan Ford bio je Dostojevski za one koji su na pripremama pred spavanje gledali slike Komandanta Marka.
Bilić je svojom pojavom unio promjene u sliku o nogometašima, onu koji svi čudački mrzitelji nogometa rado naturaju na nos svima nama koji smatramo da je gol u mreži protivnika ekivivalent najsladostrasnijem orgazmu ili zalogaju.
Panika je zavladala među njima, jer Bilić je netipični nogometaš, ali vrlo tipični čovjek kojeg srećemo na poslu, plaži ili u omiljenom kafiću, koji će na "Hot in the City" ili "Angie" lagano lupkati prstima po stolu i diskretno u ritmu mahati glavom, a ne dizati ruke u zrak. To čini samo onda kad slavi pobjedu.
Hrvatska se stvarno mijenja, a Bilić to, svojom pojavom, odnosno pristupom, na neki način potvrđuje. Osim toga, Bilić se ne razmeće hrvatstvom, ne busa se u prsa i ne drži lekcije o nacionalnom moralu, ne traži vječno zahvalu za zasluge, ali je žrtvovao zdravlje, a time i igračku karijeru da odigra Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. gdje je bio osvajač bronce.
Prestao je igrati u 29. godini. Predstavlja li Bilić onu svijetlu stranu hrvatske nacije koja šuti i radi? Onu koja polako izlazi iz sjene one druge, bučnije i beskrupuloznije. Bilić je naprosto pristojan.
Uvijek je bio drukčiji. Sada od tog svojeglavog i netipičnog Hrvata nacija nezajažljivo očekuje nemoguće nogometne pothvate. Kako tipično. Ipak smo mi samo Hrvati.
Vlado Vurušić