Prometna (ne)kultura sije smrt po cestama

Prometna statistika nam je sve povoljnija, ali nas prometne tragedije svakodnevno osupnu izgubljenim životima. Vrlo brzo i sedmogodišnja Stela Župančić i 25-godišnja Ivana Nikić bit će samo statističke brojke kojima će se čak dokazivati kako nam je prometna sigurnost iz godine u godinu sve bolja. I dok se policija bavi statistikom, a političari na ljudskim tragedijama skupljaju političke bodove, umjesno je postaviti pitanje prometne (ne)kulture, koja se stječe odgojem. A kad on zakaže, i kaznama. Najveća moguća kazna koja prijeti optuženom Miljenku Stričku, vozaču tegljača smrti iz Ledenika, koji je u crno zavio četiri obitelji, jest deset godina zatvora. Čak ako mu sud i dosudi takvu kaznu, izvjesno je da je neće "odguliti" do kraja, ali i da, s obzirom na to da nije iz "uzorne obitelji" poput mladog tajkunova sina koji je ubio dvije djevojke u Makarskoj, neće imati pogodnosti služenja kazne u ustanovi otvorenog tipa.



I dok vještaci moraju dati odgovore na neka pitanja uzroka zagrebačkih nesreća, a suci presuditi, na neke činjenice mora se upozoriti. Ako mu već sin nije kriv za nesreću, hoće li se Damir Begić, otac 19-godišnjeg mladića, osjećati imalo moralno krivim što je sinu, koji je već izazvao dvije prometne nesreće, za rođendan poklonio zvijer od 150 konjskih snaga i kojem zakon priječi upravljanje tim vozilom. Neće, jer se u hrvatskom sustavu vrijednosti bogatstvo mjeri količinom svežnjeva novčanica, a ne znanjem. Svatko od nas kad sjedne za upravljač automobila, slušamo to već godinama, potencijalni je ubojica. I nitko razuman neće izazvati prometnu nesreću s ciljem da uništi tuđi život. No, sjedanje za upravljač automobila podrazumijeva odgovornost prije svega prema sebi, a potom i svim drugim sudionicima u prometu. Nitko ne dvoji da je vozač Hitne pomoći i sam teško pogođen smrću djevojčice koju je pregazio na pješačkom prijelazu. Sud će tek ustanoviti koliko je "zakonski" teška njegova nepažnja. Neki koji su pregazili djecu na pješačkim prijelazima izvukli su se poput vozača vojnog kamiona kod Velike Gorice, ili supruge sportaša, sa simboličnim kaznama.



I dok nas policija obasipa podacima o učinkovitosti i isplativosti policijskih presretača, gradovi, a posebno zagrebačka metropola postali su prometna stratišta. Iako politika odbacuje odgovornost za nesreće poput trešnjevačke, i na njoj je dio odgovornosti. Jer, postaviti zaštitne ograde gdje je velika ugroženost pješaka, naći prikladnija rješenja semafora, postaviti nadzor prometa zasigurno ne zahtijeva velike prometne studije i milijunska rješenja. Politika je odgovorna i za naselja bez dovoljno parkirališnih mjesta, u kojima su stanari prisiljeni ostavljati automobile tako da vozačima zaklanjaju vidik na pješaka.



A djeca su tu najranjivija skupina. Policijski i sudski dio odgovornosti je na neučinkovitim kaznama. Dio odgovornosti za stanje sigurnosti mogao bi se dodati autoškolama i dilerima vozila. Potonjima pogotovo stoga što nas uvjeravaju kako su automobili sve sigurniji, agresivniji, upravljiviji. Oni jesu u pravu, jer vozila su sve sigurnija, ali netko bi na to trebao upozoriti i vozače. Možda u autoškolama. O kulturi u kojoj je kupnja moćnog stroja postala mjerilo vrijednosti nagrađivanja daleko smo od normalnih shvaćanja. Takvo što sinu sigurno ne bi priuštio kapitalist na Zapadu. Ali bi dugo iza rešetaka čamili i oni koji su svjesni kakvim moćnim ubojitim strojevima upravljaju, a vlastitom su nepažnjom i neodgovornošću uzeli nečiji život. U sprečavanju takvih situacija možda bi im prva prepreka bila oštra kazna koja u takvim sustavima pa tako zbog pijanstva za upravljačem ostaju i sinovi predsjednika država i vlada, a i oni sami kad pritisnu papučicu gasa.

Dušan Miljuš
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. travanj 2024 01:42