Ne računajući dramatične ratne okolnosti 1991. godine, kada je početkom ljeta, dok se u Saboru pripremao udar na samog Franju Tuđmana (ili je barem Franjo Tuđman tako mislio), formirana višestranačka Vlada demokratskog jedinstva, koja je smjenila prethodnu HDZ-ovu Vladu (u kojoj je čak i jedan stari, nesigurni, i posve dezorganizirani Šime Đodan mogao obnašati funkciju ministra obrane); dakle, ne računajući one prve, uistinu za sam državni opstanak presudne ratne mjesece, nikada u ovih dvadeset godina niti jedna hrvatska Vlada nije pala.
U Tuđmanovo vrijeme
Baš sve hrvatske vlade dočekale su ili regularan kraj svog mandata ili su otišle na prijevremenim izborima koje je raspisivala vladajuća stranka, procjenjujući da joj to u određenom trenutku koristi. Tako je, primjerice, Vlada Nikice Valentića otišla godinu dana prije kraja mandata, u kasnu jesen 1995., jer je Franjo Tuđman mislio da će na krilima Oluje uvjerljivo trijumfirati na saborskim izborima. HDZ, doduše, tog studenog jest pobijedio, ali tu se pobjedu baš nitko, pa ni sam Tuđman, nije usudio ocijeniti trijumfalnom, jer je HDZ na izborima 1995. godine izgubio dobar broj velikih hrvatskih gradova (baš kao što je HDZ na lanjskim lokalnim izborima izgubio gotovo sve hrvatske gradove, što je, ustvari, najavilo sadašnji politički debakl Ive Sanadera).
Pitanje uvjeravanja
Vlada Jadranke Kosor mogla bi biti prva Vlada u dvadeset godina neovisne Hrvatske koja će biti srušena unutar svog mandata!
Rušenje Vlade, u svjetlu zahtjeva dr. Ive Sanadera da aktivira svoj saborski mandat, postaje, među ostalim, pitanje snage političkog uvjeravanja. HDZ mora pokušati osigurati da što manji broj zastupnika te stranke prijeđe dr. Sanaderu, dok Ivo Sanader, razumljivo, želi pokupiti što više sabornika svoje bivše stranke.
Odluka HSS-a
Matematički govoreći, stvar je posve jasna.
Vlada Jadranke Kosor trenutno raspolaže sa 83 potpisa saborskih zastupnika.
Vladi Jadranke Kosor potrebna je minimalna većina od 77 zastupničkih potpisa da bi i dalje imala potporu u parlamentu. Ivo Sanader za sobom bi morao povući svoje osobne prijatelje Jerka Rošina i Marija Zubovića, koji su u Sabor ušli na HDZ-ovoj listi, što znači da Vladi ostaje samo 80 zastupnika, koji čine njenu parlamentarnu većinu. Pridobije li Sanader još četiri sadašnja HDZ-ova zastupnika, Vlada gubi većinu i mora raspisati izbore ili, pak, može pokušati nastaviti funkcionirati kao manjinska Vlada, što je, ipak, politički posve nerealno. Naravno, u ovu jednadžbu treba uvrstiti i manjinske zastupnike, poput dr. Pupovca, za kojeg dio oporbenih stranaka drži da će napustiti Vladu, dok SDP smatra da će Milorad Pupovac ostati last man standing uz Jadranku Kosor.
Nadalje, veliko je pitanje hoće li HSS i dalje podržavati Vladu, s obzirom na sve strašno kompromitantne stvari koje su se ovih dana dogodile Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Ostane li, poslije svega, HSS uz Vladu, ta stranka, koja je ionako u opadanju, riskira na sebe preuzeti cjelokupni teret krajnje negativnog imidža sadašnje hrvatske Vlade i Hrvatske demokratske zajednice.
Spin-majstor nije u formi
Jasno je da Ivo Sanader ne može izravno srušiti Vladu. Ni Socijaldemokratska partija, ni Hrvatska narodna stranka neće se udružiti s Ivom Sanaderom u bilo kakvoj neposrednoj političkoj akciji za rušenje Vlade Jadranke Kosor.
Utoliko je izjava gospođe Kosor da “SDP drži lojtre Sanaderu” jedan od najneuvjerljivijih političkih spinova što smo ih čuli u nekoliko godina; čini se da je spin-majstor hrvatske premijerke ispao iz forme i da takvim sugestijama izravno ugrožava njenu vjerodostojnost (odnosno reliquiae reliquiarum njezina kredibiliteta).
Pokušaj u siječnju
U svakom slučaju, nesporno je da u ovom trenutku na hrvatskoj političkoj sceni bjesni rat HDZ-a protiv HDZ-a, koji još više slabi ionako duboko poljuljanu političku, socijalnu i gospodarsku stabilnost zemlje.
Ivo Sanader promovirao je Jadranku Kosor kao jednu od vodećih figura na hrvatskoj političkoj pozornici. Ivo Sanader proglasio je, bez ikakva legalnog i legitimnog političkog procesa, Jadranku Kosor predsjednicom Hrvatske demokratske zajednice i predsjednicom Vlade.
Ivo Sanader pokušao je srušiti Jadranku Kosor stranačkim pučem u siječnju ove godine, kada je postalo vidljivo da je gospođa Kosor - što je njena trajna politička zasluga - otvorila prostor stvarnoj antikorupcijskoj kampanji.
Ivo Sanader sada pokušava srušiti Vladu Jadranke Kosor aktiviranjem svog parlamentarog mandata, smatrajući, posve pogrešno, da će tako zaustaviti protukorupcijsku kampanju, koja se opasno približila njegovoj kućnoj adresi.
Riječ je, ponovimo, o očiglednom sukobu unutar HDZ-a (neovisno o tome što je Ivo Sanader izbačen iz HDZ-a); ni Sanader ni Kosor u proteklih petnaest mjeseci, otkako je bivši premijer abdicirao, nisu promijenili svoje bitne političke i ideološke stavove u golemoj većini pitanja. Oni se, uistinu, svađaju isključivo oko borbe protiv korupcije, koju dr. Sanader nastoji suzbiti svim sredstvima.
U toj svađi Jadranka Kosor prirodno ispada (i uistinu jest) pozitivka.
To je, međutim, ne amnestira od svih drugih njenih teških pogrešaka.
Njene teške pogreške
Na jednu od moralno najgorih pogrešaka adminstracije gospođe Kosor upozorio je, svojom uobičajenom nespretnošću (koja mu je, naposljetku, donijela tričavih 12 posto glasova na predsjedničkim izborima), dr. Andrija Hebrang, čovjek koji je HDZ stajao već nebrojene stotine tisuća glasova.
Podsjetimo, dr. Hebrang je izjavio kako je, eto, baš on predložio dr. Sanaderu da laže o tome da je njegov odlazak vezan uz problem sa Slovenijom (Jutarnji list je još u srpnju prošle godine objavio da je to posve nemoguće jer je međunarodna zajednica bila dogovorila veliko pomirenje Ive Sanadera i Boruta Pahora, umjesto čega se dogodilo veliko pomirenje Kosor i Pahora).
Hebrangov istup
Andrija Hebrang priznao je, u skladu sa svojom poznatom javnom nespretnošću, da su Sanader, on osobno i vodstvo HDZ-a svjesno lagali o razlozima abdikacije predsjednika Vlade. Hebrang je, tako, indirektno optužio i Jadranku Kosor da je sudjelovala u toj opasnoj laži. Opasnoj zato što je javnost imala pravo znati razloge Sanaderova odlaska, koji su, eto, prema Hebrangovu priznanju, fabricirani u vodstvu Hrvatske demokratske zajednice.
Poslije Hebrangova priznanja o tome da su odnosi Hrvatske i Slovenije lažni razlog Sanaderova odlaska, jedino je jasno: da vodstvo Hrvatske demokratske zajednice već više od godinu dana namjerno laže o nekima od glavnih političkih pitanja u Hrvatskoj.
Načelno, nismo sretni kada moramo koristiti preteške riječi, ali sintagma “ne govore istinu” predstavljala bi neopravdani eufemizam spram ovih teških i očitih laži, kojima je vodstvo Hrvatske demokratske zajednice zavaravalo birače.
Nadalje, velika Sanaderova predstava pred saborskim povjerenstvom za Inu definitivno je osporila bilo kakvu preostalu vjerodostojnst Hrvatske demokratske zajednice. Ivo Sanader, bivši premijer i predsjednik HDZ-a, i Jadranka Kosor, sadašnja premijerka i predsjednica HDZ-a, posve različito prikazuju ulogu gospođe Kosor u pregovorima o Ini.
Sanader tvrdi da je Kosor sve znala, i da je svagdje bila osobno nazočna, dok Kosor tvrdi da mnogo toga nije znala, i da nije prisustvovala sastancima o Ini, na koje ju je Sanader, prema njegovu iskazu, bio vodio.
Kosor u njenoj tvrdnji podržavaju sadašnji ministri hrvatske Vlade, što je, naravno, očekivano. Međutim, i tu je posve evidentno da netko od hrvatskih premijera namjerno i opako laže.
Recimo, primjerice, da Ivo Sanader laže. Njegov je motiv da ne govori istinu vrlo snažan, jer on po svaku cijenu želi naštetiti sadašnjoj Vladi.
Ako, dakle, Sanader sada tako bezočno laže, tko hrvatskoj javnosti može jamčiti da Sanader nije lagao već godinama, i o raznim drugim pitanjima?
A ako je Sanader stalno lagao, jesu li za njegove laži suodgovorni - barem zbog grijeha nečinjenja - i njegovi dugogodišnji suradnici u Vladi i HDZ-u: od Jadranke Kosor i Vladimira Šeksa do brojnih niže pozicioniranih političara?
Tijela gonjenja
Jedina neprijeporna poruka sadašnjeg sukoba HDZ-a i HDZ-a jest da HDZ kontinuirano laže. Što je strašno za ovu zemlju. Ne samo zato što je HDZ trenutno vladajuća stranka, nego, još važnije, zato što Hrvatska demokratska zajednica treba Republici Hrvatskoj.
Hrvatska, naprosto, mora imati masovnu i stabinu stranku jako nacionalno senzibiliziranih birača: sadašnji javni raspad HDZ-a dugoročno bi mogao biti opasan za političku stabilnost u zemlji jer bi nacionalno osjetljive birače mogao usmjeriti prema radikalnim političkim strankama.
I dok se HDZ javno raspadao, poslije Sanaderova svjedočenja i nevjerojatnog Hebranoga priznanja da je vodstvo Hrvatske demokratske zajednice namjerno lagalo o razlozima Sanaderova povlačenja iz politike, glavne oporbene stranke našle su se u velikom, strateškom problemu.
Naime, SDP je na dan Sanaderove najave da će se vratiti u Sabor želio tražiti opoziv Vlade.
Zoran Milanović odustao je, sasvim logično, od tog zahtjeva jer nije želio da njegova politička akcija koincidira sa Sanaderovom političkom akcijom.
Međutim, ta, za opoziciju nesretna koincidencija nije jedini razlog njenih neodlučnih poteza u vrijeme velike državne krize.
Naime, još prije nego što se doznalo da je Ivo Sanader odlučio reaktivirati svoj saborski mandat, vodstva SDP-a i HNS-a bila su se dogovorila da traže opoziv Vlade (oporbeni birači, vrlo vjerojatno, očekuju takav korak).
Međutim, u HTV-ovu “Otvorenom”, u četvrtak navečer, predstavnik Hrvatske narodne stranke, slavonski političar koji je i danas u koaliciji s Glavaševom polulegalnom strankom, rekao je kako je HNS državno odgovorna stranka, koja ne želi izbore sada, nego, eto, možda, u ožujku ili travnju.
Takvo ponašanje Hrvatske narodne stranke - ako se uistinu radi o njihovu konačnom stavu prema prijevremenim izborima - samo je još jedan dokaz potpune povremene dezorijentiranosti druge glavne oporbene organizacije. Ovdje čak nije riječ o tome da HNS, objektivno, pomaže HDZ-u, nego o nečemu puno gorem: HNS pomaže produžetku političke agonije u Hrvatskoj, koja već svima, prirodno, ide na živce i koja blokira normalni gospodarski i politički život u zemlji.
Uistinu je nevjerojatno da ozbiljna političarka poput Vesne Pusić dopušta da HNS postane prepreka razrješenju hrvatske političke krize. Vidjet ćemo hoće li Pusić i Milanović uspjeti riješiti prijepor oko HNS-ova odnosa prema prijevremenim izborima: SDP će, pak, koliko nam je poznato, u razmjerno kratkom roku zahtijevati opoziv Vlade i raspisivanje prijevremenih izbora.
Pokušamo li se barem malo odmaknuti od sadašnjih političkih svađa, moramo (i želimo) još jednom istaknuti strahovito važnu, upravo presudnu činjenicu.
U posljednjih se nekoliko mjeseci hrvatska tijela gonjenja ponašaju kao u ozbiljnjoj, uistinu demokratskoj, pravoj pravnoj državi. Jadranka Kosor jest jedna od zaslužnih osoba za tu, doslovno kopernikansku promjenu u funkcioniranju hrvatske državne uprave. Međutim, ona osobno i njezina Vlada pali su na nizu drugih ispita, što je, uostalom, bilo logično očekivati od premijerke i stranačke predsjednice koju nitko nikada nije izabrao na te dužnosti.
Danas je, kao što je Jutarnji list već više puta naglašavao, posve nemoguće zaustaviti istrage koje traju, kao i one koje će se tek otvarati.
Isteklo joj vrijeme
Državno odvjetništvo, USKOK i policija napokon djeluju samostalno i prema zakonima. Pad Vlade što bi ga u idućih nekoliko tjedana mogao izazvati Ivo Sanader - pokupi li sedam ili osam HDZ-ovih zastupnika - neće utjecati na istražne procese. Ovdje je ključno reći: čak i ako pobijedi u ratu HDZ-a protiv HDZ-a, ako, znači, bitno utječe na rušenje Vlade Jadranke Kosor, Ivo Sanader ne mora izbjeći kaznenom progonu.
Naprotiv.
Kada se, pak, radi o gospođi Kosor, njezino je vrijeme, barem u ovom izbornim ciklusu, definitivno isteklo.
Iz mjeseca u mjesec hrvatski građani, kroz istraživanja javnog mišljenja, poručuju gospođi Kosor da raspiše izbore i da se makne s vlasti.
Uistinu sramotni cirkus laži u vodstvu Hrvatske demokratske zajednice samo pojačava taj zahtjev, protiv kojeg više ne postoji nijedan valjani argument, čak ni među većinom članova HDZ-a.
Definitivno, više se ne radi o interesima Hrvatske demokratske zajednice ili o interesima Socijaldemokratske partije, nego o državnom interesu da dobijemo vjerodostojnu vlast, o kojoj, naravno, mogu odlučiti jedino birači.
Krajnje je vrijeme da sadašnja vlast biračima omogući da donesu tu odluku.