Dr. Zarni je prije desetak godina u Americi osnovao organizaciju Slobodna Burma, trenutno je zaposlen na britanskom Sveučilištu Oxford, a u egzilu je proveo 16 godina. Godine 2005., razočaravši mnoge, vratio se u Burmu i, iako dotadašnji oštar kritičar režima, pokušao se nagoditi s generalima. Uz zatočenu nobelovku Aung San Suu Kyi, čelnicu tamošnje (i)legalne opozicije, dr. Zarni je jedan od najglasnijih burmanskih političkih aktivista. Inzistira na upotrebi naziva Burma i Rangoon, jer su Mianmar i Yangon imena koja je zemlji dala vojna hunta.
• Ovo nije prvi put da budistički redovnici kreću s političkom akcijom. Što je pozadina toga?
- Pamtim kako mi je baka još kao dječaku pričala o borbi budističkih redovnika i redovnica protiv britanskih kolonizatora 1930.-ih. Mnogi su tada ubijeni. No, budistički su redovnici i stoljećima prije borbe protiv kolonijalizma sudjelovali u politici. Njihovi su samostani oduvijek bili mjesto gdje se skupljala snaga za otpor protiv nepravednih vladara. Bilo je i slučajeva da su redovnici sudjelovali i u oružanim ustancima. U narodu su redovnici jako poštovani, gledaju ih kao stupove pravednosti.
Gotovo 90 posto Burmanaca su budisti. Većina redovnika ipak dolazi iz siromašnih obitelji jer ulazak u manastir, osim časti, za obitelj znači da je osigurala dobro i jeftino školovanje svom djetetu. Redovnici su oduvijek duhovni vođe zajednice. Duboko su integrirani među narod. Nadalje, svi ti samostani ovise o narodu jer im on daruje sve što im treba za život… U Burmi je puk odavno doveden do gladi i prosjačkog štapa, pa je normalno da i redovnicima počinje nedostajati osnovnih sredstava za život.
I oni pate svakodnevno. Normalno da se ne mogu jednostavno isključiti od politike. Ovi prosvjedi kojima traže političke promjene zapravo su krenuli od gladi, neimaštine u kojoj više nemaju za elementarne potrebe. Iako je osnova protesta ekonomska, oni se u konačnici bore za demokraciju. Jedan je od tih redovnika na ulici dobro to izrazio rekavši: "Radije bih da moj narod živi u demokraciji, nego da ja dosegnem nirvanu".
• Spominjete budističke redovnike s puškom u ruci… Nije li to protivno osnovnim postulatima budizma?
- O nije, ne, nikako ne. To da budisti ne smiju ubijati i da ne ubijaju te da su apsolutno nenasilni, to je naivno zapadnjačko zamišljanje budizma. Budistima je dopušteno pribjeći nasilju u samoobrani te u obrani velikog broja ljudi od luđaka gladnih krvi. Točno je da budizam generalno zove na nenasilje i blagost. No, budistički redovnici kao i ljudi koji prakticiraju budizam, smiju ubiti ako je cilj toga da se spriječi ubijanje još većeg broja ljudi. Nikada ne smiju pribjeći nasilju radi osvete ili mržnje.
No ako je među burmanskim redovnicima i bilo onih koji bi, da mogu, bili spremni i na oružani otpor, to je vjerujte jako mali, simboličan postotak. Ne mislim ni da će sutre ljubavi i dobrote zbaciti vojnu huntu s vlasti, ali cilj je redovnika da svojim sutrama pridobiju vojnike, da ih smekšaju i vrate budizmu.
• Golema većina tamošnje vojske su praktični budisti. Kako to da onda ta ista vojska ubija i svirepo muči redovnike?
- Velik broj tih vojnika sa sobom uvijek nosi malenu statuu Bude, isto kao što kršćanski vojnici znaju nositi križ ili krunice. Ako nemaju statutu Bude, onda nose slike nekog redovnika kojeg posebno štuju ili sliku samog Bude. Baš svaka vojna jedinica ima svoj hram za duhovne obrede. Kad vojska u okršaju s neprijateljem osvoji neki teritorij, kod nas je normalno da je prva stvar koju zapovjednik naloži da se negdje, na tom osvojenom teritoriju, uredi prostor za budističke obrede, kao mali hram unutar te vojne zone. Tako se i simbolično označava da je teritorij osvojen.
Ovi redovnički prosvjedi na burmansko su društvo djelovali kao velik šok. Redovnici su duboko posramili vojnu huntu, i Zapad još i ne shvaća koliko su golemu stvar ti redovnici napravili. Jasno je da su redovnički prosvjedi, barem za sada, ugušeni, ali psihološki, ovo je velik udarac hunti. Redovnici su tim prosvjedima uništili još ono malo legitimiteta koji je vojska tradicionalno imala među dijelom naroda predstavljajući se kao branitelj budizma i budističkog društva od vanjskih neprijatelja.
To zapravo znači da su redovnici uspjeli napraviti ono što laici nisu, što civilno društvo i razni aktivisti nisu napravili. Redovnici su režimu potpuno uništili osjećaj ponosa, osjećaj pravednog nacionalističkog zanosa koji oni baziraju na izmišljenim pričama o obrani budista i budističke zemlje od zapadnih nebudističkih kolonizatora. Sada ne samo da taj režim osuđuje međunarodna zajednica i disidentske grupe, nego je protiv njega krenuo u narodu najpoštovaniji dio društva -redovnici.
Generali i vojni vođe uglavnom dolaze iz urbanih elita, no stotine tisuća burmanskih obitelji imaju svoje članove u vojsci, među običnim vojnicima. Generali sebe vide uglavnom kao dobre, obiteljske ljude i nacionalne heroje koji se bore očuvati Burmu, njezin suverenitet i zaustaviti potencijalno cijepanje zemlje, od različitih etničkih zajednica. Kako ja to kažem, oni sebe vide kao čuvare Burme od balkanizacije.
• UN-ov posebni izaslanik koji ovih dana boravi u Burmi dva je puta razgovarao s Aung San Suu Kyi, ali ne i s redovnicima. Iako, kako ističu, poštuju Aung San Suu Kyi, redovnici poručuju da su oni ti koji ovaj put trebaju biti na političkim sastancima.
- Postoji grupa, uglavnom starijih redovnika, koje država totalno kontrolira. Posljednjih 27 godina vojna hunta ima svoje ljude među redovnicima i jako pazi što se događa unutar budističke zajednice. Od 1962. do 1980. vojska se nije miješala u budizam, no od 1980. režim i te kako pritišće i kontrolira redovnike jer dobro znaju da su budistički hramovi najopasnija mjesta za njihovu strahovladu.
UN-ov izaslanik se na koncu ipak sastao s redovnicima, ali onima koji su pod kontrolom države. Siguran sam da mu je tih nekoliko starijih redovnika bliskih vojnoj hunti reklo da se ono što redovnici rade protestirajući na ulici kosi s budističkim principima. S pravim vođama pobune neće se ni sastati - neki o njih su ubijeni, ostali su zatočeni.
• Jeste li očekivali da će vojska, znajući koliko su redovnici poštovani u narodu, krenuti oružjem na njih?
Jedan je od tih redovnika na ulici to dobro predočio rekavši: 'Radije bih da moj narod živi u demokraciji, nego da ja dosegnem nirvanu'. Takav aktivizam njihova je dužnost
- Redovnici su preopasni za njih i "normalno" je da su krenuli pucati. No, režim će sigurno naći dobro objašnjenje. Našu zemlju vodi vijeće od 12 generala kojem je na čelu 74-godišnji general Than Shwe za kojeg mislim da pati od tzv. bunker mentaliteta. On se osjeća kao Hitler u svojim posljednjim danima koje je proveo duboko pod zemljom, u berlinskom bunkeru.
Prije nego što su krenuli ubijati redovnike, vojna hunta je počela pričati te gluposti kako među protestantima nema puno pravih redovnika, da su to sve prerušeni disidenti koji su u službi zapadnog imperijalizma i da su se obukli u redovničke halje. Oni to moraju govoriti zbog naroda i vojnika, jer i vojnike treba uvjeriti da to nisu pravi redovnici. Kada to obavite, onda je vojska spremna ubijati, jer tada ne ubija duboko poštovane članove društva, nego neke opasne i omražene disidente, neprijatelje naroda.
• I vijetnamski su budistički redovnici 1960.-ih sudjelovali u političkoj borbi protiv autoritarnog režima u tadašnjem Južnom Vijetnamu. Doduše, oni su to nasilje uglavnom usmjeravali prema sebi - spaljivali su se, tražeći političke promjene. Možete li to usporediti s današnjim budističkim otporom u Burmi?
- Iz Vijetnama i tadašnje budističke borbe za demokratske promjene u zemlji nastala je i cijela škola tzv. engaged buddhisma (aktivnog, uključenog budizma) koja kaže da redovnici trebaju odgovoriti na patnju naroda, patnju koju vide oko sebe, u društvu, izvan manastira. Redovnici to smatraju dijelom svog poslanja, svoje meditacije, a ne nečim suprotnim budističkim učenjima i praksi.
Budistički su redovnici u svojim zemljama oduvijek branili ono što misle da je pravda i istina - od Tibeta i Kine preko Tajvana do Šri Lanke. Najmilitantniji su, ako tako smijem reći, upravo redovnici na Šri Lanci. To je Teravada budizam, isti pravac kojem pripadaju i redovnici u Burmi.
• Zašto ste se 2005., nakon 16 godina, odlučili vratiti u Burmu i pregovarati s generalima?
- Dolazi vrijeme kada će se vojska, htjela ili ne, mijenjati unutar sebe. To drugo traje i narod plaća cijenu, ali stvari se mijenjaju iznutra i mi moramo s njima pregovarati i razgovarati. I u ovim zadnjim događajima vidjeli smo da je bilo dezertera, vojnika koji nisu htjeli pucati u narod i redovnike. Godine 2005. u Burmu sam došao kao nezavisni intelektualac, odlučan da se pomirim s režimom, ali ne i sa situacijom.
Rekao sam da ne vjerujem da mi Burmanci moramo ubijati jedni druge i da ne vjerujem u taj konflikt između naroda i vojske. Nisam pristaša režima, ali isto tako ne pripadam niti Aung San Suu Kyi stranci, niti sam njezin bezuvjetni sljedbenik. Podržao bih bilo koji oblik demokratizacije zemlje, bez obzira na to hoće li je to predvoditi Aung San Suu Kyi, redovnici, civilno društvo… Izabrao sam razgovarati sa svima.
- Ona se već desetljećima hrabro bori i u potpunosti podupirem njezine ideje o pomirenju i dijalogu. Kada jednom demokracija dođe u Burmu, to nikako ne smije biti vrijeme osvete, nego vrijeme pomirenja i praštanja. No njezini pozivi zapadnim zemljama da uvedu i zadrže ekonomske sankcije protiv Burme te da zabrane turistička putovanja svojim građanima u Burmu loši su za narod ove zemlje. U Burmi postoje dva problema: prvi je vojna diktatura, drugi je golemo siromaštvo.
Kada tražite ekonomske sankcije za zemlju gdje su ljudi i onako već jako, jako siromašni, pravite još veći problem. Nikada nisam čuo za gladnoga generala. Onaj tko skapava je narod. Generali imaju dovoljno novca koji stiže od poslova s Kinom, Indijom, Južnom Korejom, Sjevernom Korejom… čak i od francuskih naftnih kompanija… Dakle, uvijek ima onih koji će, unatoč sankcijama, trgovati s diktatorom.
Mi trebamo politiku koja će pomoći popraviti ekonomske uvjete ljudima, bez obzira na postojeći politički režim. Aung San Suu Kyi morala bi pozvati svijet na zaustavljanje ekonomskih sankcija jer ona je ta koja uživa velik ugled u međunarodnoj zajednici, njezina riječ ima težinu. Treba znati da je većina Burmanaca koja je napustila zemlju ipak ekonomska, a ne politička emigracija. Ja sam desetak godina podržavao Aung San Suu Kyi i njezine ideje o sankcijama i turističkom bojkotu Burme, a onda sam shvatio da je to velika greška, da time zapravo štetimo vlastitom narodu.
Karmela Devčić
• Ovo nije prvi put da budistički redovnici kreću s političkom akcijom. Što je pozadina toga?
- Pamtim kako mi je baka još kao dječaku pričala o borbi budističkih redovnika i redovnica protiv britanskih kolonizatora 1930.-ih. Mnogi su tada ubijeni. No, budistički su redovnici i stoljećima prije borbe protiv kolonijalizma sudjelovali u politici. Njihovi su samostani oduvijek bili mjesto gdje se skupljala snaga za otpor protiv nepravednih vladara. Bilo je i slučajeva da su redovnici sudjelovali i u oružanim ustancima. U narodu su redovnici jako poštovani, gledaju ih kao stupove pravednosti.
Gotovo 90 posto Burmanaca su budisti. Većina redovnika ipak dolazi iz siromašnih obitelji jer ulazak u manastir, osim časti, za obitelj znači da je osigurala dobro i jeftino školovanje svom djetetu. Redovnici su oduvijek duhovni vođe zajednice. Duboko su integrirani među narod. Nadalje, svi ti samostani ovise o narodu jer im on daruje sve što im treba za život… U Burmi je puk odavno doveden do gladi i prosjačkog štapa, pa je normalno da i redovnicima počinje nedostajati osnovnih sredstava za život.
I oni pate svakodnevno. Normalno da se ne mogu jednostavno isključiti od politike. Ovi prosvjedi kojima traže političke promjene zapravo su krenuli od gladi, neimaštine u kojoj više nemaju za elementarne potrebe. Iako je osnova protesta ekonomska, oni se u konačnici bore za demokraciju. Jedan je od tih redovnika na ulici dobro to izrazio rekavši: "Radije bih da moj narod živi u demokraciji, nego da ja dosegnem nirvanu".
• Spominjete budističke redovnike s puškom u ruci… Nije li to protivno osnovnim postulatima budizma?
| To da budisti ne smiju ubijati i da ne ubijaju te da su apsolutno nenasilni, to je naivno zapadnjačko zamišljanje budizma. Točno je da budizam generalno zove na nenasilje i blagost. No, budistički redovnici, kao i ljudi koji prakticiraju budizam, smiju ubiti ako je cilj toga da se spriječi ubijanje još većeg broja ljudi
|
No ako je među burmanskim redovnicima i bilo onih koji bi, da mogu, bili spremni i na oružani otpor, to je vjerujte jako mali, simboličan postotak. Ne mislim ni da će sutre ljubavi i dobrote zbaciti vojnu huntu s vlasti, ali cilj je redovnika da svojim sutrama pridobiju vojnike, da ih smekšaju i vrate budizmu.
• Golema većina tamošnje vojske su praktični budisti. Kako to da onda ta ista vojska ubija i svirepo muči redovnike?
- Velik broj tih vojnika sa sobom uvijek nosi malenu statuu Bude, isto kao što kršćanski vojnici znaju nositi križ ili krunice. Ako nemaju statutu Bude, onda nose slike nekog redovnika kojeg posebno štuju ili sliku samog Bude. Baš svaka vojna jedinica ima svoj hram za duhovne obrede. Kad vojska u okršaju s neprijateljem osvoji neki teritorij, kod nas je normalno da je prva stvar koju zapovjednik naloži da se negdje, na tom osvojenom teritoriju, uredi prostor za budističke obrede, kao mali hram unutar te vojne zone. Tako se i simbolično označava da je teritorij osvojen.
Ovi redovnički prosvjedi na burmansko su društvo djelovali kao velik šok. Redovnici su duboko posramili vojnu huntu, i Zapad još i ne shvaća koliko su golemu stvar ti redovnici napravili. Jasno je da su redovnički prosvjedi, barem za sada, ugušeni, ali psihološki, ovo je velik udarac hunti. Redovnici su tim prosvjedima uništili još ono malo legitimiteta koji je vojska tradicionalno imala među dijelom naroda predstavljajući se kao branitelj budizma i budističkog društva od vanjskih neprijatelja.
To zapravo znači da su redovnici uspjeli napraviti ono što laici nisu, što civilno društvo i razni aktivisti nisu napravili. Redovnici su režimu potpuno uništili osjećaj ponosa, osjećaj pravednog nacionalističkog zanosa koji oni baziraju na izmišljenim pričama o obrani budista i budističke zemlje od zapadnih nebudističkih kolonizatora. Sada ne samo da taj režim osuđuje međunarodna zajednica i disidentske grupe, nego je protiv njega krenuo u narodu najpoštovaniji dio društva -redovnici.
Generali i vojni vođe uglavnom dolaze iz urbanih elita, no stotine tisuća burmanskih obitelji imaju svoje članove u vojsci, među običnim vojnicima. Generali sebe vide uglavnom kao dobre, obiteljske ljude i nacionalne heroje koji se bore očuvati Burmu, njezin suverenitet i zaustaviti potencijalno cijepanje zemlje, od različitih etničkih zajednica. Kako ja to kažem, oni sebe vide kao čuvare Burme od balkanizacije.
• UN-ov posebni izaslanik koji ovih dana boravi u Burmi dva je puta razgovarao s Aung San Suu Kyi, ali ne i s redovnicima. Iako, kako ističu, poštuju Aung San Suu Kyi, redovnici poručuju da su oni ti koji ovaj put trebaju biti na političkim sastancima.
- Postoji grupa, uglavnom starijih redovnika, koje država totalno kontrolira. Posljednjih 27 godina vojna hunta ima svoje ljude među redovnicima i jako pazi što se događa unutar budističke zajednice. Od 1962. do 1980. vojska se nije miješala u budizam, no od 1980. režim i te kako pritišće i kontrolira redovnike jer dobro znaju da su budistički hramovi najopasnija mjesta za njihovu strahovladu.
UN-ov izaslanik se na koncu ipak sastao s redovnicima, ali onima koji su pod kontrolom države. Siguran sam da mu je tih nekoliko starijih redovnika bliskih vojnoj hunti reklo da se ono što redovnici rade protestirajući na ulici kosi s budističkim principima. S pravim vođama pobune neće se ni sastati - neki o njih su ubijeni, ostali su zatočeni.
• Jeste li očekivali da će vojska, znajući koliko su redovnici poštovani u narodu, krenuti oružjem na njih?
Jedan je od tih redovnika na ulici to dobro predočio rekavši: 'Radije bih da moj narod živi u demokraciji, nego da ja dosegnem nirvanu'. Takav aktivizam njihova je dužnost
|
Prosvjedi kojima (redovnici) traže političke promjene zapravo su krenuli od gladi, ali oni se u konačnici bore za demokraciju.
|
Prije nego što su krenuli ubijati redovnike, vojna hunta je počela pričati te gluposti kako među protestantima nema puno pravih redovnika, da su to sve prerušeni disidenti koji su u službi zapadnog imperijalizma i da su se obukli u redovničke halje. Oni to moraju govoriti zbog naroda i vojnika, jer i vojnike treba uvjeriti da to nisu pravi redovnici. Kada to obavite, onda je vojska spremna ubijati, jer tada ne ubija duboko poštovane članove društva, nego neke opasne i omražene disidente, neprijatelje naroda.
• I vijetnamski su budistički redovnici 1960.-ih sudjelovali u političkoj borbi protiv autoritarnog režima u tadašnjem Južnom Vijetnamu. Doduše, oni su to nasilje uglavnom usmjeravali prema sebi - spaljivali su se, tražeći političke promjene. Možete li to usporediti s današnjim budističkim otporom u Burmi?
- Iz Vijetnama i tadašnje budističke borbe za demokratske promjene u zemlji nastala je i cijela škola tzv. engaged buddhisma (aktivnog, uključenog budizma) koja kaže da redovnici trebaju odgovoriti na patnju naroda, patnju koju vide oko sebe, u društvu, izvan manastira. Redovnici to smatraju dijelom svog poslanja, svoje meditacije, a ne nečim suprotnim budističkim učenjima i praksi.
Budistički su redovnici u svojim zemljama oduvijek branili ono što misle da je pravda i istina - od Tibeta i Kine preko Tajvana do Šri Lanke. Najmilitantniji su, ako tako smijem reći, upravo redovnici na Šri Lanci. To je Teravada budizam, isti pravac kojem pripadaju i redovnici u Burmi.
• Zašto ste se 2005., nakon 16 godina, odlučili vratiti u Burmu i pregovarati s generalima?
- Dolazi vrijeme kada će se vojska, htjela ili ne, mijenjati unutar sebe. To drugo traje i narod plaća cijenu, ali stvari se mijenjaju iznutra i mi moramo s njima pregovarati i razgovarati. I u ovim zadnjim događajima vidjeli smo da je bilo dezertera, vojnika koji nisu htjeli pucati u narod i redovnike. Godine 2005. u Burmu sam došao kao nezavisni intelektualac, odlučan da se pomirim s režimom, ali ne i sa situacijom.
Rekao sam da ne vjerujem da mi Burmanci moramo ubijati jedni druge i da ne vjerujem u taj konflikt između naroda i vojske. Nisam pristaša režima, ali isto tako ne pripadam niti Aung San Suu Kyi stranci, niti sam njezin bezuvjetni sljedbenik. Podržao bih bilo koji oblik demokratizacije zemlje, bez obzira na to hoće li je to predvoditi Aung San Suu Kyi, redovnici, civilno društvo… Izabrao sam razgovarati sa svima.
- Ona se već desetljećima hrabro bori i u potpunosti podupirem njezine ideje o pomirenju i dijalogu. Kada jednom demokracija dođe u Burmu, to nikako ne smije biti vrijeme osvete, nego vrijeme pomirenja i praštanja. No njezini pozivi zapadnim zemljama da uvedu i zadrže ekonomske sankcije protiv Burme te da zabrane turistička putovanja svojim građanima u Burmu loši su za narod ove zemlje. U Burmi postoje dva problema: prvi je vojna diktatura, drugi je golemo siromaštvo.
Kada tražite ekonomske sankcije za zemlju gdje su ljudi i onako već jako, jako siromašni, pravite još veći problem. Nikada nisam čuo za gladnoga generala. Onaj tko skapava je narod. Generali imaju dovoljno novca koji stiže od poslova s Kinom, Indijom, Južnom Korejom, Sjevernom Korejom… čak i od francuskih naftnih kompanija… Dakle, uvijek ima onih koji će, unatoč sankcijama, trgovati s diktatorom.
Mi trebamo politiku koja će pomoći popraviti ekonomske uvjete ljudima, bez obzira na postojeći politički režim. Aung San Suu Kyi morala bi pozvati svijet na zaustavljanje ekonomskih sankcija jer ona je ta koja uživa velik ugled u međunarodnoj zajednici, njezina riječ ima težinu. Treba znati da je većina Burmanaca koja je napustila zemlju ipak ekonomska, a ne politička emigracija. Ja sam desetak godina podržavao Aung San Suu Kyi i njezine ideje o sankcijama i turističkom bojkotu Burme, a onda sam shvatio da je to velika greška, da time zapravo štetimo vlastitom narodu.
San Suu Kyi ne smije stalno tražiti sankcije• Jedan ste od rijetkih prodemokratskih burmanskih aktivista koji kritički govori o Aung San Suu Kyi. Što joj zamjerate? |
Karmela Devčić