Regata između dva svijeta

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 22.04.2006. u 14:10

Tražio sam u Kninu kravu da mi daju, djeci da imam za varenike - ništa. Tražio sam dvadeset ovaca - ništa. Šta god pitam, nema. Znaš šta sam dobio? Pet željeznih kreveta, pet dušeka, po dva ćebeta, šporet na drva, sikiru i testeru. I to je sve. Od toga sam ja sebi morao napraviti život", pripovijeda Stanko Ogar nezadovoljno. "Ali dobro, nadam se. Šta ćeš, moraš se zbog djece nadat."

"Kupatila nemamo", javi se tiho Stankova žena Mladenka, što je dotad uz štednjak šutke stiskala kuhinjsku krpu.

"Eto, ni kupatila nemamo", klimne Stanko. "Dobro, sad kad je toplije, nema problema, operemo se u Zrmanji. Ali, šta ćeš zimi?"

Očaj obitelji

Osvrćem se po neuglednoj vlažnoj kuhinji Stankovih roditelja u Ogarima. Škrtim Vladinim milodarom i donacijom neke skandinavske humanitarne organizacije srpski su povratnici obnovili ovu jadnu prizemnicu u kamenoj pustoši iznad Zrmanje, nabili se desetoro njih unutra pa tjeraju tuđe koze uokolo po brdima. Jedva ih otimaju vukovima koji, kažu, sve drskije napadaju stada. Još malo pa će i ljude valjda gristi. Pokušavam zamisliti kakav je bio očaj obitelji Ogar u Somboru, što je to ondje, u vojvođanskom izbjeglištvu, bilo još gore od ove užasavajuće bijede, da su se oni vratili.

"Ma, znaš kako je", kaže Stanko, "nema života bez rodnoga kraja. Moremo se mi i mrzit, ali mene opet bolje razumi Hrvat iz Kruševa, nego Srbin iz Sombora."

Kao jedan, to su ponavljali svi srpski povratnici s kojima smo razgovarali - nema života bez rodnoga kraja. Ja bih se jedva usudio reći da oni uopće žive, a oni opet zadovoljno gledaju svoj velebitski krš i ne bi ga, kažu, ni za što mijenjali.

"Ne more meni ovo ništa zamijenit", kaže Rajko Perić iz Žegara unjkavo, "ovi kamen i buru. U Staroj Pazovi sam, znaš, bio, i jedva sam se čekao vratit. Gore u njih kad se spusti košava s Karpata, iz Rumunjske, sačuvaj Bože i Majko Božja."

Gledam po Rajkovu voljenom kršu, pa svrnem pogled na nagorene ruševine sela i još uvijek mi ništa nije jasno.

Malo je ljudi u Žegaru, jedva da vidiš ikoga na ulici, no već u subotu ovdje će vrvjeti od posjetitelja. Na prvu rafting regatu na Zrmanji, između Žegara i Muškovaca, dosad se najavilo četrdeset posada. Puta osam, to je više od tristo ljudi. Cijela Vlada će, kažu, doći, zatim predsjednik Mesić, sve velike firme su se prijavile za sudjelovanje. Neke je organizator, Đuro Župan iz Rafting kluba Zrmanja, morao i odbiti.

 Za tjedan dana cijeli će se politički i gospodarski establišment ove zemlje, u novoj šminkerskoj sportskoj opremi, tiskati oko žutih gumenih čamaca na startu pokraj mlinice, dok će lokalno stanovništvo u ritama iz Crvenog križa ljubopitljivo stajati okolo. U jednom danu ovdje će se tako susresti dvije Hrvatske, zagrebačka korporacijska civilizacija s mlađim kamenim dobom područja od posebne državne skrbi.

Na ovom dijelu Zrmanje, u četrnaest kilometara regate, samo su srpska sela: Ušljebrke, Mitrovići, Bogatnik, Bilišani, Muškovci, sve redom izgoreni zaseoci s ponekim povratnikom koji je jedva osposobio neku ruševinu za stanovanje. Hoće li se itko od onih u gumenim čamcima, dok se s plastičnim kacigama na glavama cičeći budu spuštali niz zapjenušane brzake, upitati koji je to narod u kućama uz rijeku i od čega on živi?

"Ma, ne živi se nikako, šta ću ti govorit", kaže Stanko Ogar. "Jarića sad u ovo vrijeme još i možeš nekako prodati, dobije se do šesto kuna za nj. Ali, za koji mjesec, kad ih je puno, padne im cijena i možeš sve vragu dat."

"Posadio sam nešto graha, luka i krumpira i to ću na ljeto prodati nakupcu iz Vodica", kaže Rajko Perić. "Osim toga, imam dvije krave, bude jedno ili dva teleta na godinu, pa se i to proda. Skupi se nekako koja kuna. Nije da ne može bolje, ali nije ni ovako loše."
Rajko Perić, srpski povratnik iz Stare Pazove zarađuje obnavljajući kuće. Baba Jeka i Ogar sa sinom Stankom živi uz Zrmanju.'Kad je toplije, operemo se u Zrmanji, a što kad je zima?'


Jedini Hrvat u selu

Neka je Marija Ušljebrka, čitam na izblijedjeloj osmrtnici na stupu u Žegaru, umrla poslije kratke i teške bolesti. Prijatelji se i rodbina obavještavaju da pogrebna povorka kreće ispred mrtvačnice u Sremskim Karlovcima. Ta apsurdna obavijest o sprovodu koji se održava petsto ili šesto kilometara odavde možda najstrašnije oslikava apsurd srpskog življa u Hrvatskoj, raseljenog između svojih kuća ovdje i nekakvih ubogih prihvatnih centara negdje u Vojvodini.

"Ni'ko živ ne zna koliko ljudi ima u selu. Policiju da upitaš, ne bi ti to znala reći", kaže Željko Župan, trgovac u Žegaru. "Sad vidiš čovjeka, a sutradan je on u Srbiji. Stalno dolaze i odlaze."

Župan je jedini Hrvat u selu. Iz Kruševa je inače, a ovdje je doselio prije četiri godine, jer mu se, zbog nečega što sebi danas više ne umije objasniti, učinilo da bi se isplatilo otvoriti dućan za Srbe povratnike. Gledam po prostoriji skromno opremljenoj osnovnim živežnim namirnicama, s nešto jeftine kozmetike i deterdženata. Bijedno malo robe u prevelikoj pljesnivoj seoskoj trgovini nepogrešivo odaje da Županu posao baš i ne ide.

"Pravo da ti kažem, prijatelju, privario san se", priznaje on iskreno. "Vruće glave san ostavio sve što san ima i krenio u ovo, a da san zna šta me čeka, sta bi s miron."

"Ne valja?"

"Ma, ništa ne valja. Evo, jedan je njijov bio otvorio trgovinu pa propa. Sad je otvorio drugi. A nema mista ni za jednoga. Još da se ne udužujen, moga bi odma zatvorit. Dođe mi inspekcija pa zajebaje što dajen na dug, jer to se po zakonu ne smi, ali kako ću drugačije. Narod nema para. Inače je dobar narod, sve vridni, pošteni ljudi."

"Vraćaju dug na vrijeme?"

"Dobro, na to baš i nisu nešto žestoki. Zarade koji dinar tamo u Srbiji pa kupe kravu, a ti ih čekaj."

Ipak, možda bi za koju godinu i njima moglo biti bolje. Đuro Župan, onaj što organizira rafting regate, nema nikakvih sumnji u prosperitet ovoga kraja. Kroz cijelu godinu on ovdje dočekuje ekskurzije, većinom poduzeća koja dovode svoje zaposlenike na team building. Zaposleni u Ini, Siemensu, T-Comu i drugim dobrostojećim tvrtkama zabavljaju se nekoliko dana po kršu, veslaju niz Zrmanju ili vrebaju jedni druge iza grmova s puškama za paintball, što je, priča se, vrlo dobar trening za jačanje timske atmosfere u uredima i otkrivanje istinskih ljudskih naravi u stresnim okolnostima. Menadžeri iz jednog poduzeća, priča nam Đuro, cijeli se dan glupirali u jednom napuštenom selu, dio njih ga napadao, a dio branio. Prešutim da bih ja na Đurinom mjestu, onako, iz zajebancije, menažerima, da ne znaju, dao puške s pravim mecima. Ljudi bi se čisto iznenadili da koji od njih zaozbilj padne.

I kako uopće, pomislim, taj cirkus s paintballom mora izgledati onima koji ovdje žive? Kako netko kome je pravi rat uzeo sve gleda tu šašavu ratnu igru odraslih ljudi?
Željko Župan, jedini Hrvat u Žegaru, otvorio je dućan. ' Nitko živ ne zna koliko mljudi ima u selu.' Automehaničari Radoje Ogar i sin Siniša popravljaju automobile na rubu kanjona rijeke Zrmanje, sretni što su se vratili u svoj rodni kraj.

Alat i krov


Šesnaestogodišnji Siniša Ogar dodaje alat ocu Radoju koji je legao ispod jednoga starog Renaulta 5. Automobil je, iskreno govoreći, u takvom stanju da bi jedino razumno što bi mogli napraviti s njim bilo gurnuti ga niz provaliju, no Radoje se svejedno muči jer posla nema puno. I on se, kao i brat mu Stanko, onaj čoban s početka teksta, vratio prije nekoliko godina iz Sombora, kada je u Srbiji postalo neizdrživo.

"Neplaćanje me ubijalo", kaže Radoje. "Ako ti ne'ko i plati, dok plati, inflacija pojede sve što si zaradio. Ovdje sam tek malo stao na noge."

"Pa živi li se?"

"A živi se. Kako 'ko, što bi rekla koka", reče automehaničar i nasmiješi se.

On vlada nekakvim zanatom i svakako mu je lakše nego ostatku njegove pastirske obitelji. Obnovio je kuću, uveo struju i sada čeka da zatopli da promijeni krov. Njegov nas sin svo vrijeme namršteno gleda. Dječak je imao pet godina početkom kolovoza 1995., kada su se njih petero natrpali u staru Četvorku i pobjegli put Srbije. Od rata, koji ga je za cijeli život odredio, vjerojatno ne pamti mnogo više od nekoliko maglovitih slika: panike odraslih, dječjeg plača, potmulih eksplozija negdje iza brda...

Milica Gnjatović i njezin sin imaju kuću u Muškovcima, odmah uz rijeku. Oni nisu živjeli ovdje tijekom rata, došli su tek kada se sve umirilo. Sjedili su u dvorištu i gledali raftere kako se iskrcavaju iz gumenih čamaca. Onda je neki od njih s plastičnom kacigom došao i zatražio vode. Milica mu je dala vode. Drugi je upitao soka. Milica je našla i sok. Pa se domislila i za mjesec dana napunila frižider sokovima i uhvatila ih prodavati izletnicima.

Vojnički grah

Napokon, neki je od raftera poželio i užinati, a Milica i sin su naložili roštilj. I tako, da ne duljimo, već za pola godine na ledini pred kućom je nikla mala gostionica, gdje će sudionici prve rafting regate u subotu objedovati vojnički grah. Milica će u velikim kazanima skuhati grah za petsto ljudi, tako je organizator naručio. No, Milica Gnjatović je pametna žena, vidi da dolazi finiji svijet, ministri, predsjednici i gospodarska elita, to neće biti zadovoljno samo grahom.

"Šta ti misliš, novinar", upita ona mene zamišljeno, "da ja isto zavrtim dva janjeta?"

"Gospođo, ako mene pitate", odgovorim ja, "s time ne možete pogriješiti."

I tako se, eto, vraća život u područja postradala ratom. Ako budu pametni, ta im se svinjarija više nikada neće dogoditi. Ili, ako se i dogodi, ako se Srbi i Hrvati za koje desetljeće ponovno zakvače, možda će taj put sve riješiti na painballu?
Ante Tomić

Najnovije