KOMENTAR JUTARNJEG

Samo žene mogu odlučiti o pobačaju

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 20.03.2014. u 08:12

Pobačaj je, po svoj prilici, pomoć - makar manjkava, privremena, ali ipak pomoć, jer postoje nužnosti pred kojima i etika mora ustuknuti. Zakon uzima u obzir ovu perspektivu, i samo potpuno zaslijepljeni idealisti - sanjari mogu to zanijekati. Zdravstvene ustanove dužne su osigurati pomoć upravo u takvim slučajevima - kršćani su dužni pomoći ljudima u nevolji, s time da ova dužnost mora imati prednost pred individualnim slobodama

Otkad je liberaliziran pobačaj, govori se o problemu u kojem se, s jedne strane, liječnici boje pritiska na njih da rade i protiv svoje savjesti i liječničke etike, jer šefovi klinika moraju svakoj ženi koja to zatraži “pružiti zakonom zajamčenu uslugu”. Podređeni će, ignorirajući svoju savjest, poslušno učiniti to što im autoritet i hijerarhijski vrh naređuju - ili snositi sankcije. Otkad postoji mogućnost priziva savjesti, može se dogoditi - hipotetički - da svi liječnici jedne klinike odbiju izvršiti pobačaj a da se ne moraju bojati sankcija. Njihovi šefovi tada se nalaze u procijepu između službene obaveze, osigurati provedbu zakona, i druge zakonske dužnosti, poštivati slobodu savjesti.

Da se klinike nalaze pred gotovo hipotetičkom situacijom, spomenuto je u nedavno objavljenom članku “Dvije trećine liječnika u Zagrebu uložile priziv savjesti....”: liječnici su jedva čekali mogućnost ulaganja priziva savjesti.

Još akutnija je dilema sada kad se pred bolnicama okupljaju aktivisti na molitvene akcije protiv pobačaja, i kad pojačaju svoju aktivnost zagovornici ponovnog uvođenja kazne za pobačaj.

Podjednako aktivisti za zabranu pobačaja, kao i molitelji, kao da ne shvaćaju da u dilemi, u kojima se nalaze svi koji se moraju opredijeliti za ili protiv izvršavanja pobačaja, opredjeljenje za jednu ili drugu soluciju iznjedri podjednako loše posljedice. U pitanju su dva nepomirljivo suprotna dobra kojima se ne može udovoljiti istovremeno i jednakopravno. Za kršćansku etiku pravo na život ima i izgrađena ličnost, kao i osoba u nastajanju. Iz kršćanske je perspektive usporedba promašaj, jer se ne radi o identičnim osobama, jer jer fetus individualna, osebujna osoba, sa svojim pravima i interesima. Njegovo pravo na život stoji nasuprot interesima buduće majke, bez obzira što o njezinu životu možda ovise drugi. Izbor pod takvim uvjetima je psihološko opterećenje - i dilema se ne otklanja apelom na Božju zapovijed “Ne ubij!”. Rješenje po modelu Gordijskog čvora ili Kolumbova jajeta, nije rješenje za osobe sa svojim grižnjama savjesti.

Ustav RH štiti slobodu savjesti jer počiva na shvaćanju ljudskog dostojanstva, koje zabranjuje diktatorsko instrumentaliziranje ljudskog života.

Ustav jamči svjetonazorski pluralizam, neutralnost države u vjerskim i ideološkim pitanjima, i osigurava svakom pojedincu da njegovo ponašanje, motivirano njegovom vjerom ili svjetonazorom bude poštivano. Ženi se mora omogućiti provedbu njene volje i odluke - a s druge strane, ni ustanova koju financiraju doprinosi građana, nema pravo zahtijevati od svojih zaposlenih bezuvjetni posluh - čak ni u odlukama o mjerama koje su, same po sebi, nedvojbeno legalne, kad stvaraju grižnje i sukobe savjesti.

U dilemi vezanoj uz prekide trudnoća, član 9 Europske konvencije od 4. studenog 1950. o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te član 18 Međunarodnog sporazuma UN-a o građanskim i političkim pravima od 16. prosinca 1966. idu u prilog onima koji iz vjerskog ili svjetonazorskog uvjerenja ulože priziv savjesti i odbijaju sudjelovanje u praksama koje su u suprotnosti s njihovim shvaćanjem etičkih normi, zato što je praksa usko povezana s uvjerenjem ili vjerom.

No, ovi članci ujedno i postavljaju granice slobodi savjesti. Točka 2 čl. 9 Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama dopušta - pod određenim uvjetima - ograničavanje slobode savjesti. Europska konvencija polazi od toga da stupanje u radni odnos konstituira određene obaveze, koje mogu uključiti čak i odreknuće od prakticiranja vjerske slobode i slobode savjesti i manifestirati svoju vjeru izvan radnog mjesta - ili biti spremna snositi posljedice, u krajnjoj konzekvenci sam dati otkaz. Istina je da konvencija potječe iz godina kad se nisu mogli predvidjeti današnji ubrzani razvitak i promjene profesionalnih profila u zdravstvu. Poglavito nije se računalo s time da “krajnja konzekvenca” danas ima kudikamo teže posljedice koje se odražavaju ne samo na dotičnog zaposlenika/zaposlenicu, nego zahvaća i veći krug ekonomski ovisnih osoba. S druge, pak, strane, razvitak diferenciranijih profila i subdisciplina medicine mogao bi olakšati odluku. Povući “krajnju konzekvencu”, premještanjem na područje u kojima se ta dilema ne pojavljuje (premda se s današnjim razvitkom medicine otvaraju etičke dileme, odluke o životu i smrtu na neslućeno više područja).

Pobačaj je, po svoj prilici, pomoć - makar manjkava, privremena, ali ipak pomoć, jer postoje nužnosti pred kojima i etika mora ustuknuti. Zakon uzima u obzir ovu perspektivu, i samo potpuno zaslijepljeni idealisti - sanjari mogu to zanijekati. Zdravstvene ustanove dužne su osigurati pomoć upravo u takvim slučajevima - kršćani su dužni pomoći ljudima u nevolji, s time da ova dužnost mora imati prednost pred svojim individualnim slobodama i pravima.

Pomoć u nužnim slučajevima - ovo je ključna riječ, i na ovo rješenje za etičku dilemu i odluke između “kolere i kuge” podsjetio je nitko drugi nego “hardliner” među europskim biskupima, kelnski biskup Joachim, obećavši ženama u nevolji “svaku medicinsku, socijalnu, psihološku i inu pomoć”. Učinio je to nakon što se pročulo da je medicinsko osoblje bolnice u vlasništvu Katoličke crkve u Koelnu odbilo propisati ‘pilulu za dan poslije’ ženi koja je u panici nakon silovanja tražila tu vrstu pomoći, pozivajući se na svoju savjest. “Upravo u takvim slučajevima mi moramo pomoći!“ naglasio je kardinal; to je ključ pontifikata pape Franja. Pomoć u slučaju ima prednost pred doktrinarnim razmišljanjima. Doktrina se time ne dovodi u pitanje - i u tom svjetlu mogu i liječnici nešto opuštenije razmišljati o svojoj odluci u spomenutim dilemama. Zagovornicima “promjene liberalnog zakona iz 1978. godine” valja preporučiti neka razmisle o posljedicama takve “promjene”. Razmišljanje o tome ne bi bilo naodmet za protivnice seksualnog odgoja u školama (“čuvenog” modula IV). Najbolje se pobačaju može doskočiti što kvalitetnijim informiranjem. Oblikovanje savjesti nemoguće je bez informiranosti.

Tagovi

Izdvajamo