Slavko Goluža je guštao na terasi Olimpijskog sela u ugodnom londonskom jutru. Ovdje je svježe, temperature nisu previsoke, a ako se zrak i na trenutak užari, rashladit će vas kiša. U Londonu se vrlo često klade koliko puta će dnevno padati kiša. Najsigurnija je oklada - više od dva.
Sjajna Hrvatska u završnici slomila žilavu Španjolsku i u četvrtfinalu ide na Tunis!
Nikad nismo razgovarali, ali o tom čovjeku sam počeo intenzivno razmišljati kada sam vidio kako igra hrvatska reprezentacija. Osluškivao sam razmišljanja rukometnih novinara i nisam se mogao složiti kada bi odmahnuli rukom - čovjek koji je smislio ovakvu igru, prvoklasni je arhitekt. Tako sam intonirao i prvo pitanje. U Atlanti i Ateni bio je igrač, sada dirigira s klupe. Je li Hrvatska ikada igrala bolje, zrelije, discipliniranije? Koliko dugo je Goluža slagao ovu igru?
- Najbolji rukomet smo igrali u Atlanti. I u Ateni 2004. godine bili smo svjetska top momčad. Danas? Tek smo na početku, prošli smo tek polovicu turnira. Igramo dobro, puno trčimo. Neki su me ismijavali kada sam tupio - obrana i samo obrana, obrana je ključ svega. Moramo trčati 60 minuta, pa i pod cijenu pogreške. Na takvoj igri sam inzistirao od prvog dana, ali, da biste tako igrali moraju se poklopiti mnoge stvari. Definitivno smo počeli igrati u ovom stilu u kvalifikacijskoj utakmici protiv Španjolske za Europsko prvenstvo u Srbiji.
Inzistirat će na tom stilu.
- Jednom je Lino Červar rekao - Slavko mora biti svoj. I jesam svoj…
Impresionirali ste rukometni svijet lakoćom pobjeđivanja, pet utakmica ste odigrali kao iz bajke. Jeste li na tragu zlatne medalje, osjećate li da vam je nadohvat ruke?
- Ne razmišljam tako, još smo daleko. U ovom času je najvažnije da budemo skromni. Najteže tek dolazi, igrači su se istrošili, ulog je velik, treba znati rasporediti snage. Primijetili ste da rotiram igrače svih 60 minuta. Od pokojnog Vinka Kandije naučio sam da se igrače ne mijenja samo kad igraju loše…
Ivano Balić je rekao: “Gunđao sam dok su nas na pripremama gazili kao pse, ali sad mi je drago”.
- Ivano nikada ne misli loše. No, kada dečki i gunđaju, to je znak da su pravi. Žao mi je kada pokušavaju baciti neke “iskre” između nas, znamo da tu nema zle krvi. Najbitnije je da on odradi posao, i godine su utjecale na njegovu minutažu, izraubao se, godinama je bio lider reprezentacije i vukao je. Ni sada bez njega ne možemo. Uoči utakmice sa Španjolskom, razgovarali smo i rekao je: “Šefe, što god kažete ja sam tu, ja ću sve učiniti za našu stvar.” To su velike riječi jednog izrazitog individualista, koji je svoj osobni interes podredio Hrvatskoj.
Domagoj Duvnjak je ključna figura generacije?
- Ne bih tako govorio, svi su važni…
Da, ako kažemo da je i Iniesta samo jedan od igrača Barcelone…?
- Je, slažem se. Rekao sam Domagoju - pojednostavni svoju igru, fizički su jači od tebe, ali nisu brži. Ako te počnu ganjati po terenu, nemaju šansu… Duvnjak je izvrstan u obrani, nosi momčad, ali meni je ključna riječ - kolektiv.
Govoreći o atmosferi, Duvnjak je podvukao - borimo se jedan za drugoga. Je li to ključna kvaliteta?
- Atmosfera je uvijek bila izvanredna. Mogu se oni nasmijati na moje riječi - želim da budete savršeni, ali ja znam da oni to mogu.
Koja je bila najteža utakmica?
- Južna Koreja, jer je bila prva, a i uvijek smo s njima imali velikog okapanja. U Ateni su nam napravili 12-0, to nikada neću zaboraviti, sve utakmice s njima su bile knap. Ali, kada nadtrčite Koreju, posao ste obavili jako dobro. Vratit ću se na gunđanje - neka ne gunđaju na mene, već na kondicijskog trenera Marija Tomljanovića, koji ih je fizički pripremao i cijedio.
Hoćete li medalju s ovih Igara posvetiti preminulim članovima momčadi iz Atlante, treneru Velimiru Kljaiću i Iztoku Pucu?
- Kljun je u mene imao veliko povjerenje, forsirao me na najtežim utakmicama, na tom sam mu zauvijek zahvalan. Iztok Puc me, kao klinca, dočekao u Zagrebu i prvi mi pružio ruku. Oni su uvijek s nama…
Vaša izjava o “Oluji” uskovitlala je veliku medijsku prašinu?
- Puno riječi mi stavljaju u usta. Postoje snimke, ali ja se ne želim ni “vaditi” ni pravdati, imam 41 godinu i stojim iza svojih riječi. Neka sve ovo završi, pa će svi dobiti “porciju”. A što se tiče Angeline Jolie, znao sam da joj je to podmetnuto . Najprije sam se smijao, a onda mi je bilo drago da prati i rukomet. Naravno, ako je to sve uopće istina. Kad shvati da je pogriješila, očekujem njezinu ispriku, a ja ću je dogodine pozvati na “maraton lađa” u Metković, u svoju “dolinu ćupova”, na brudet i žabe o mom trošku.