KOMENTAR

SNJEŽANA KOREN Ivo Banac parcijalno, površno i pogrešno napada kurikulum povijesti

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 21.03.2016. u 22:50

Marko Todorov/EPH

U svojoj redovnoj kolumni u Jutarnjem listu od 11. 3. 2106. Ivo Banac iznio je kritiku prijedloga novog kurikuluma povijesti. Bančevo je čitanje Prijedloga, nažalost, parcijalno i površno, a zbog nezainteresiranosti za odgojno-obrazovni kontekst i pogrešno (npr. miješa razine postignuća i ocjene, iako se na str. 14 objašnjava da “razine postignuća ne predstavljaju školske ocjene”). Ono što ne pozna i ne razumije - npr. teorije kurikuluma ili kognitivni razvoj učenika - Banac otpisuje tvrdnjom o “naslagama metodološkog paperja”. Sve njegove primjedbe odnose se samo na teme za osnovnu školu, dok srednju školu ne spominje.

Dvije su ključne skupine prigovora - o prikazu nacija i nacionalnih pokreta u 19. stoljeću te o prikazu 20. stoljeća. Banac iznosi tezu da se u Prijedlogu može “nazrijeti duboko konstruktivistički koncept nacije”, no ne objašnjava u čemu je problem niti za svoju tvrdnju nudi dokaze. Zaobilazi dijelove teksta koji njegovoj tezi ne idu u prilog, pa tako i one u kojima se traži upućivanje učenika u različite koncepte nacije: “Učenik objašnjava temeljne pojmove povezane s pojavom nacije i nacionalizma te uspoređuje različite interpretacije tih fenomena”. Tvrdi da se “na jednom mjestu” (zašto ne kaže da se radi o temi Oblikovanje hrvatske nacije do početka 20. stoljeća?) i “bez dodatnih objašnjenja” tek spominje “pretvaranje staleške u modernu naciju”.

Točnosti radi, nastavak te rečenice u tekstu Prijedloga glasi: “… s fokusom na Hrvatski narodni preporod, zbivanja 1848. godine, promjene u položaju hrvatskih zemalja u Monarhiji (1861., 1868.), preporod u Dalmaciji i Istri, ključne političke ideje te ključne modernizacijske procese u gospodarstvu, društvu, obrazovanju, kulturi i politici”. Pitanje uz tu temu ne spominje (“Što je najviše utjecalo na oblikovanje moderne hrvatske nacije u 19. stoljeću?”), pa za neupućena čitatelja stvara dojam kako u Prijedlogu svega toga nema.

U kritikama tema iz 20. stoljeća stalno se provlači teza da one predstavljaju “kontinuitet apologije i ideologema titoizma”. Banac tvrdi da se ideologije spominju samo u kontekstu fašizma i nacizma, iako je npr. u srednjoj školi predviđeno proučavanje “geneze i razvoja političke misli i ideologija modernog i suvremenog doba”, pri čemu se izrijekom navode i komunizam i socijalizam.

Čitatelja navodi na zaključak da se u temi Hrvatska od socijalističke Jugoslavije do samostalnosti za razdoblje od početka 1950-ih naovamo spominje samo “kriza SFRJ” te da “nema ničega osim samoniklog oblikovanja samostalne hrvatske države nakon 1990.” Nasuprot, u Prijedlogu se spominje i sukob sa SSSR-om, i Pokret nesvrstanih, i Hrvatsko proljeće, i ustavne promjene, i raspad SFRJ.

Banac tvrdi da nema “jednog slovca” o događajima u istočnoj Europi nakon 1945., iako je taj sadržaj predviđen u prethodnoj temi (hladni rat). Ono što navodno nedostaje - pad Zida, baršunasta revolucija itd. - obuhvaćeno je natuknicom “slom komunističkih režima u Europi”. Navedeni događaji nisu izrijekom spomenuti ni u važećem kurikulumu povijesti iz 2006. (ne sjećamo se da je Banac zbog toga protestirao), a ipak su redovito bili sastavni dio udžbenika i nastave. Predmetni kurikulum nije udžbenik i ne razrađuje sadržaje, već donosi opće smjernice koje ne isključuju ono što nije izrijekom rečeno, ako je to sastavni dio znanstvenih, profesionalnih i stručnih standarda.

Bancu smeta naslov teme “Drugi svjetski rat na prostoru Jugoslavije”, pa pita zašto je baš Jugoslavija zadatost. Ako i ostavimo po strani to što se u prvoj rečenici opisa naglašava da je “fokus na prilikama u Hrvatskoj (NOB, NDH)”, ipak je to čudno pitanje za povjesničara.

Može li se hrvatska povijest tog razdoblja razumjeti izvan jugoslavenskog konteksta? Teza o navodnoj apologiji titoizma argumentira se i tvrdnjom da se u tekstu ne spominje Tito (!). Ne spominje se doduše ni Pavelić, pa zato Banac ne tvrdi da je Prijedlog apologija ustaštva. (To naravno ne znači da se oni neće spominjati u udžbenicima, nego samo da se osobe generalno ne navode u kondenziranim opisima tema koji upućuju na ključne pojave i procese.)

Banac nadalje kritizira to što se spominje “perspektiva revolucije, ali se ne kaže čije ili kakve”. Ponovno izvlači iz konteksta samo jedan pojam jer ta rečenica glasi ovako: “[Učenik] istražuje različita gledišta i perspektive sukobljenih strana, kolaboraciju, otpor, revoluciju, građanski rat, genocid i masovne zločine te propituje ulogu povijesnih osoba u ratu”. Ni za kolaboraciju se ne kaže čija je ili kakva bila, no to ipak, čini se, ne smeta. Banac ističe samo one segmente koji bi navodno trebali dokazati da je Prijedlog na tragu apologije titoizma i tako neupućenom čitatelju servira iskrivljenu sliku.

Pri samom kraju teksta Banac postavlja pitanje koje nas, kao profesionalne povjesničare i obrazovne stručnjake, iskreno rastužuje: “Tko je ovo podmetnuo Tomislavu Karamarku?” Doista se nadamo da smo u 2016. dosegli nivo na kojemu se pitanja obrazovanja - koliko god ona imala i svoju političku dimenziju - konačno mogu rješavati stručnim raspravama, a ne političkim intervencijama. Ovaj prijedlog kurikuluma promatra nastavu povijesti kao čin kreacije, a ne reprodukcije zadanih obrazaca. Upravo time čini bitan odmak od krutih modela kojima se u prošlim desetljećima agresivno zadiralo u izgradnju učeničke osobnosti, te kontroliralo učitelje i nastavu. Nadamo se da nitko više ne misli da bi nam takvi modeli trebali i dalje služiti kao uzor.

* Uz Snježanu Koren, voditeljicu radne skupine, tekst potpisuje kompletna Stručna radna skupina za povijest: Sonja Bančić, Neven Budak, Rona Bušljeta, Mirela Caput, Martina Glučina, Miljenko Hajdarović, Daniela Jugo-Superina, Loranda Miletić (JASP), Valerija Turk-Presečki

Izdvajamo