BEOGRAD - Prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, bio je oduševljeni nogometni poklonik. Od djetinjstva je zalazio na utakmice, a njegovi vršnjaci su govorili da je bio nadareni junior. Kadgod bi krenuo razgovarati o našim velikanima lopte, na što ga nije bilo teško navesti, a bez krzmanja je, prije svih, izdvajao Icu Hitreca i Stjepana Bobeka:
“Tko je od njih, po vašem sudu, bio bolji?” pitao sam ga izravno.
“Ipak Bobek!” odgovorio je od prve. Sjećanje na predsjednikov izbor anegdotski me vraća događaju iz 1994. godine.
Kao beogradski dopisnik zagrebačkih listova, u dva nastavka objavio sam dulju priču o Bobeku, kad mi je otkrio, kako je 1960., nakon što je postao trener Partizana, upoznao Franju Tuđmana:
“Sa šogorom, Bobom Mihailovićen, direktorom kluba, svraćao sam u Generalštab JNA, jer su brojni generali bili članovi naše uprave. Kad su me predstavili, Tuđman je pred svima izjavio da druka za Dinamo. I još kako mu je drago što sam kao ‘naš Hrvat’ - upravo je to naglasio - uspio kao igrač i stručnjak. Godilo mi je kad sam od Tuđmana čuo da smo Ico Hitrec i ja najbolji nogometaši od svih koje je upamtio. Prigodice bismo se sretali, a pogotovu otkad su ga imenovali za predsjednika Sportskoga društva Partizan. S nogometnim klubom održavao je vezu putem intimusa Artura Takača i mene. Vrlo rijetko je dolazio na naše utakmice, radije je igrao tenis.”
Predsjednika Franju Tuđmana silno je usrećilo Bobekovo objelodanjeno svjedočenje da je bio Dinamov druker, k tome izrečeno u eri prenapetih hrvatsko-srpskih odnosa, netom nakon završetka rata. Predsjednik je napose podvukao taj navod u svojoj poznatoj poslanici upućenoj Bad Blue Boysima.
S njima se žestoko sukobljavao zato što je, prema njegovu nalogu, Dinamo preimenovan u Croatiju, a zločesti plavi dečki su mu spočitavali i detalj iz vojničke prošlosti, ono da je sjedio u Partizanovoj čelničkoj fotelji. Posredstvom Ćire Blaževića, koji se dan na dan susretao s Tuđmanom, nenadano su me pozvali u sportsko-ugostiteljski čvor Berislava Hotka na Tuškancu, gdje je predsjednik ritualno igrao večernje teniske partije s Gojkom Šuškom, Miomirom Žužulom, ginekologom Velimirom Šimunićem i Suadom Rizvanbegovićem.
Tuđman me pitao je li moguće udesiti da Stjepan Bobek dođe u Zagreb, što bi ujedno bila prigoda da se njih dvojica vide poslije mnogih ljeta. Uzvratio sam da ću se dogovoriti sa Štefom, s kojim gdjekad zasjednem u nekome od beogradskih gurmanskih restorana, kad se bakanalski počastimo specijalitetima, zbog kojih bi njegovi liječnici, da su ga uhvatili u nedjelu, očajnički počupali kosu.
Kako su mu poslije dviju operacija srca ugradili jedanaest bypassa, za Štefa su čvarci, slanina, ljute pljeskavice, tripice, koljenice, šopske salate, janjeća crijevca i ostale teške i masne đakonije, i povrh zalivene rakijom, vinjakom i gemištima (koje u Srbiji zovu “hoso lepeš”) - bili strogo zabranjena ića i pića. No, on je odmahivao: “Samo jednom se živi!” i uz široki osmijeh nazdravljao je, začinivši kucaje omiljelom pošalicom: “Bog daj da ti dođem na sprovod ili ti meni. Ali tek za sto godina!”
Bobeka je ganuo Tuđmanov poziv i prihvatio ga je bez oklijevanja. Javio sam to u Zagreb, odakle su uzvratno poručili da nas očekuju kad će se, u sklopu europske Lige prvaka, sastati Croatia i engleski Newcastle. Dodali su da će šef države potom upriličiti večeru za Bobeka. Prijevoz nam je osiguran.
I doista, iz hrvatskoga veleposlanstva jedne tople ljetne nedjelje su me obavijestili neka u pola devet navečer, Štef i ja budemo spremni da nas Mercedes veleposlanika Zvonimira Markovića odvede u Zagreb, gotovo praznim autoputom - sagrađenim s početka pedesetih i idilično nazvanim “Bratstvo i jedinstvo”.
Prepao sam se da će se Štefu raspasti srce od uzbuđenja dok smo prelazili granicu: “Nisam vjerovao, da ću poslije sedam godina ponovno doći u Zagreb!” prošaptao je. Raznježio se kad smo u blizini hotela Internacional prozujali pokraj mjesta, u četvrti Martinovki, gdje je u davnini stajala kuća u kojoj se rodio 3. prosinca 1923. kao drugi sin Marije i Đure. Tri godine stariji brat mu je Vilko, a tri mlađi Oto, obojica također zapaženi nogometaši. Kao izvanredno nadareni dječak, s nepunih trinaest godinica, 17. svibnja 1935., Štef je odigrao prvu službenu utakmicu za nižerazredni Derby, koji je vježbao poznati internacionalac Građanskoga Rudolf Rupec. Zbog nedostatne dobi prijavili su ga na Vilkovo ime i godište. O Vilku Štef kaže kako je mogao napraviti značajno ime da se nije prerano ostavio nogometa.
S Otom, pouzdanim veznjakom Lokomotive, sučelio se bar tridesetak puta u prvenstvenim i kupskim susretima u prošloj Jugoslaviji. Nisu bili jedina braća, isto se zbivalo s Čajkovskima, pokojnim Zlatkom iz Partizana i Željkom iz Dinama, te s dvojicom Belina, pokojnim Brunom i Rudom, i oni također isto raspoređeni, stariji u Partizanu, a mlađi u Dinamu.
I dok su Bobeci i Belini - unatoč suparništvu na igralištu - ostali u uzornoj vezi, braća Čajkovski su godinama okretali glave jedan od drugoga jer se Željko nije mirio što se Zlatko nije vratio u Zagreb, nego se oženio i udomio u Beogradu, dobio dvoje djece i napokon tamo bio pokopan. Uostalom, osim Zlatka Čajkovskoga, na beogradskim grobljima počivaju još trojica vrsnih zagrebačkih nogometaša koji su pristupili Partizanu, prije višom silom negoli
milom (no zašto ne reći i zbog privilegija: od formalnoga služenja vojske, otmjenoga stanovanja u Domu JNA, do novčanih i materijalnih beriva, onda nezamislivih nogometašima ostalih ligaša). Bruno Belin je smrtno stradao u prometnome udesu, a vratar Franjo Šoštarić i napadač Florijan Conjo Matekalo (strijelac prvoga, povijesnog pogotka Partizana) preminuli su u bolesničkoj postelji.
U Zagreb smo stigli za cigla tri i pol sata. Netom poslije ponoći, nakon što se nedjelja poljubila s ponedjeljkom, Štef je pozvonio na Vilkova vrata u Tijardovićevoj ulici u Prečkome.
U srijedu, u društvu Franje Tuđmana, iz svečane maksimirske lože Bobek je pratio napeti sraz Croatije i Newcastlea, kad su se plavi, nesretno primljenim pogotkom u produžetku, u 118. minuti, po tko zna koji put oprostili od Europe. Uzrujani predsjednik zamolio je svoga gosta da odgode večeru za nedjelju, iza prvenstvene (i manje stresne) utakmice Croatije i Šibenika. Bobek je, pored nekoliko državnih i nogometnih dužnosnika, tada ponovno sreo Tuđmanovu kćer Nevenku i sina Stjepana, rođena u Beogradu. Nije ih prepoznao jer ih je poznavao dok su bili mali.
Sljedeći i posljednji put Franjo Tuđman i Stjepan Bobek našli su se poslije više od tri godine, 6. rujna 1997., opet u Maksimiru, na izlučnome susretu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, za Svjetsko prvenstvo, i zatim otišli na večeru.
Pitao sam Bobeka kako su se oslovljavali. “U Beogradu smo bili na vi i tako smo ostali. Tuđman me je uvijek zvao: Štef. Ja sam mu se, pak, u Beogradu obraćao s “druže pukoviče” i nakon promicanja s “druže generale”, a u Zagrebu s “gospodine predsjedniče”. No, kad sam se raspoložio i opustio, omaklo mi se, pa sam se spontano i purgerski intimnije izrekao: “gospon Francek”. Tuđman je to prihvatio i nije mi zamjerio!”
Stjepan Bobek je poslije predsjednikove smrti još dva puta pohodio Zagreb, ali ga više nema, gotovo četiri godine. Zbog bolesti, liječnici su mu zabranili da se zamara i putuje. Posljednjih nekoliko mjeseci i ne izlazi iz kuće. Osim brata Ote, koji se često zaputi k njemu iz Zagreba, najčešće ga posjete slavni vratar Mostarac Ivan Ćurković (do lanjskoga proljeća desetgodišnji predsjednik Partizana i sada prvi čovjek Olimpijskog komiteta Srbije) i novinar
Mile Kos, koji je napisao prvu knjigu o njemu, a od Zagrepčana na privremenome radu u Beogradu Dragan Milanović iz predstavništva Hrvatske gospodarske komore i raniji nogometaš Lokomotive i Zagreba te pisac ovoga štiva.
Prije se Štef hranio u restoranima Metropolu, Trandafiloviću i Domovini, gdje je Partizan svojoj najvećoj ikoni otvorio stalni račun, a sada plaća njegovateljicu, koja mu donosi skuhanu hranu i osam sati dnevno, od devet do pet, brine se o njemu, pospremi stan, opere i ispegla rublje i odvodi ga na zdravstvene kontrole.
Brojna pera pisala su o Bobeku kao o najsavršenijem izdanku iznjedrenome u zagrebačkoj nogometnoj školi, utemeljenoj po kultnome Mađaru Martonu Bukovyju, koji je od 1935. do 1945. trenirao neponovljivu momčad Građanskoga, a nakon njegova gašenja, do 1947. vodio Dinamo:
“Gledao sam sijaset velikih klubova, ali najviše što sam doživio su jedanaestorica Građanskoga, iz ere NDH: Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković i Kokotović”, rekao mi je Bobek. “Tada bih bio ponosan da sam im mogao očistiti kopačke! Najsretniji dan dogodio mi se 18. kolovoza 1944., kad sam, nakon Bukovyjeva poziva, pristupio Građanskome!”
Stoji da bi Zagreb desetljećima slovio za jednu od europskih katedrala nogometne umjetnosti, da njegove najnadarenije momke nisu 1945. dekretom premjestili u Beograd, u umjetno stvoreni vojni klub Partizan. Da ironija bude posvemašna, glavni stožeri u njegovu osnutku bili su Zagrepčani: Otmar Kreačić, Marijan Matančić, Božo Švarc i Artur Takač, i upravo su oni, u prvome valu, odvukli u Beograd: Glasera, Šoštarića, Brozovića, Švaljeka, Bobeka, Čajkovskoga i Matekala, a njihovim stopama su kročili Firm, Senčar, Strnad, Kolaković, Belin, Hmelina i Zebec.
I kad se ovima pridodaju Zvonko Reberski, koji je prešao u beogradski Metalac, te Antun Lokošek, Branko Stinčić i blistavi svjetski dragulj Bernard Bajdo Vukas, koji su karijere nastavili u Hajduku, ta imena najrječitije kazuju da su grane golemoga rascvjetala hrasta bile okrutno posječene i hrvatska metropola zauzdana u nogometnome rastu. Bobek se slaže da je takav gubitak bilo nemoguće preživjeti bez tegobnih posljedica. I primjećuje:
“Iz antologijskih jedanaest, koji smo 1952. osvojili srebrnu kolajnu na Olimpijskim igrama u Finskoj, iza mađarske lake konjice, petorica su rođena u Zagrebu: Horvat, Čajkovski, Vukas, Zebec i ja. No, samo je Ivica Horvat tada igrao u zagrebačkome klubu, Dinamu, dok smo nas trojica, Čik Čajkovski, Zebec i ja, bili u Partizanu, a Bajdo Vukas u Hajduku!”
Putem satelitske televizije i novina Štef prati što se zbiva na hrvatskoj nogometnoj tržnici i spočitava da Zagreb odavno nije kao nekoć - rasadnik nadarenih dječaka. To dokazuje time što se danas, jedan jedini Zagrepčanin rođenjem, Niko Kranjčar nalazi među izabranicima izbornika Slavena Bilića. Na to se trpko našali: “Osim Kranjčara, još samo jedan u reprezentaciji Hrvatske govori mekom zagrebačkom kajkavštinom. Eduardo da Silva!”
Brzojavno nanizani Bobekov sportski životopis počinje u malome klubu Derbyju, iz zagrebačkoga predziđa Trnja. Zatim se ljeti 1938., lukavo nagovoren od lovaca tragača za nadarenim nogama, našao u većem, HNK Zagrebu. Ovdje se valja osvrnuti i na zatamnjeno poglavlje iz Bobekova nogometnoga romana, koje je do sada - zacijelo iz pretjeranoga opreza - brižno skrivao i nikada ga nije javno podastirao.
Dakle, ubrzo nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, s proljeća 1941., kad je nova vlast vojačila mladiće u domobranske postrojbe, predsjednik Zagreba Vidović, strahujući da mu ne pokupe prvu zvjezdicu, mudro je iskoristio svoje veze i poslao još malodobnoga Štefa u Beč, tada pod njemačkom okupacijom, u prvoligaški Wacker, gdje je proveo nešto više od pola godine.
Čim se zrak u Zagrebu donekle očistio, a opasnost od vojske djelomično prohujala, junak naše kronike se vratio domu svome na Martinovku. Odlazak u Ličanin uslijedio je 1942. Kad ga je predsjednik Majcenić nagovarao da dođe u njegov klub, u kojem, unatoč imenu, nije igrao nijedan junak iz Like, Bobekov jedini uvjet, za nj vredniji od suha zlata, bio je da ne služi vojni rok. Majcenić je spretno dogovorio da se Štef javlja svakih petnaest dana u vojarnu na Selskoj cesti, gdje su mu izdavali propusnicu za nesmetano kretanje.
“Majcenić me zaposlio”, sjeća se Bobek, “ u kaznionici na Selskoj cesti, gdje sam dopao u odjel daktiloskopije. Kao beznačajni potrčko, uhićenima sam uzimao otiske prstiju i odnosio ih u kartoteku. Domobransku uniformu nosio sam na poslu, a poslije radnoga vremena bih se presvukao i u civilnoj odjeći odlazio na trening i prenoćio kod kuće. Od meni poznatih sportaša, među uznicima na Selskoj, kao komunistički simpatizeri, bili su nogometni sudac i krojač s Trešnjevke Marijan Matančić, istaknuti nogometaš Florijan Conjo Matekalo i HAŠK-ov atletičar Ruben, potonji zato što je Židov.
Potajice sam im donosio hranu, kavu, cigarete i pisma od ukućana. Matančić mi je u zatvorskoj krojačnici skrojio ‘pumpn’ hlače, da u nogavicama lakše unosim što su im slale obitelji. Ali, nadošla je kritična 1944., kad je jako zamirisao kraj NDH. Sa mnom je zabrinuto razgovarao Ličaninov predsjednik Majcenić. Upozorio me da ću kao ostali igrači ubuduće morati nositi ustašku odoru. Ustrašeno sam ga pitao: što će mi se dogoditi ako je ne želim? Otvoreno mi je odgovorio da ću u tom slučaju smjesta u vojarnu, možda i izvan Zagreba, pa i na bojišnicu, takva su vremena bila.
Ostavio mi je nekoliko dana da razmislim. Pržio sam se na tihoj vatri, a onda, kao da ga je poslao dragi Bog, evo k meni Martona Bukovyja. Na hrvatsko-mađarskoj mješavini, brkajući rodove i padeže, ponudio mi je da ‘došla u Građanski, jerbo ti mala Bobek bilo dobra igrač, a ja tebe stavila u prva momčad’. Predsjednik kluba, trgovac i ustaša na glasu Prevendar (za koga se, međutim, poslije pada Pavelićeva režima ispostavilo da je surađivao sa zagrebačkim komunističkim ilegalcima), sredio je da nakon prijelaza u Građanski ostanem u Zagrebu, fiktivno kao domobran.
Gotovo svi smo bili uniformirani, Cimermančić, Jazbinšek, Pleše, Firm... Odmah sam upao u prvu momčad. Odigrao sam i one glasovite utakmice Građanskoga s mađarskim prvakom Nagyvaradom, u snježnome Zagrebu, obje smo dobili, a ja jednom bio strijelac. Svi stariji dečki su me prijateljski prihvatili. Iz Građanskoga sam ušao u mladu reprezentaciju Hrvatske, koja se sastala s Italijom u Padovi.”
“Kako si dočekao ulazak partizana u Zagreb?”
“Nekoliko dana nakon pada NDH, Marijan Matančić, tada major Jugoslavenske armije, mobilizirao je više nogometaša i uklopio ih u niz vojničkih sastava.
Neki su, međutim, bili otjerani u kaznene logore poput Zipe Zajca, Bende Hugla, Zvonka Monsidera, Danka Premrla, pa i moga brata Ote, dok su pojedine strijeljali kao ustaše, Makovičku i Kapeca, moje negdašnje suigrače iz Ličanina. Mene su odredili u KNOJ (Komanda narodne obrane Jugoslavije) s Mehom Brozovićem, Dudlom Reberskim, Vinkom Golobom, Vladom Šimunićem, Crnčecom... U ljeto 1945. krenuo sam na turnir u Beograd, bilo je to prvo poratno prvenstvo Jugoslavije, na kojem su sudjelovale reprezentacije šest
republika te Vojvodine i Jugoslavenske aemije.
Spavali smo na slamaricama, u Domu garde, u Topčideru, gdje su sljedeće godine sudili četničkome zapovjedniku Draži Mihailoviću. S osam zgoditaka postao sam prvi strijelac. Krenuli su pritisci da dođem u buduću armijsku momčad sa sjedištem u Beogradu i koju će nazvati Partizan. S početka mi se nije htjelo iz Zagreba, ali sam napokon popustio.
Na kraju krajeva, izabrati služenje vojske između tko zna koje pustopoljine ili komotnoga boravka u Domu JNA - gdje k tome imam plaću ravnu pukovničkoj kao vojni službenik na papiru, a zapravo zato što samo igram nogomet i izvrsno se hranim - nije ostavljalo mjesta dvojbi. A brinuo sam se i o Oti, koji je još čamio u logoru. Osjećao sam se lakše jer sam pošao u Beograd s više poznatih iz zagrebačkih momčadi. Tako je počelo.”
Štef je izjavljivao kako je ostao dužnik zagrebačkome nogometu. Dobio je samo dvije prigode i obje fantastično iskoristio: “U ljeto 1948. pojačao sam reprezentaciju Zagreba, na igralištu u Kranjčevićevoj ulici sastali smo se s Pragom, zapravo reprezentacijom Čehoslovačke. Pregazili smo ih sa 6:3. Drugi put sam pojačao Dinamo, kad je na Prateru u Beču u ožujku 1949. do nogu, sa 5:2 potukao reprezentaciju Austrije. Nisam bio strijelac, ali sam namjestio većinu pogodaka i proglasili su me za najboljega na oba susreta. Te uspomene su mi donekle olakšale zagrebačku dušu.”
“Jesu li te ikada zvali iz Dinama?”
“Nikada! Ni mene, a ni Čika Čajkovskoga.”
“Možda ste im bili preskupi...” “Vraga preskupi! I Čik i ja došli bismo pješice, za kokice, da su nas zazvali samo migom ili fićukom, bez šupljega groša... Znam da su u Dinamu razmišljali kako će nas vratiti, ali su se uplašili generalske kohorte u Partizanu. Generali su zagriženo navijali za nas, i borili bi se rukama, nogama i zubima da nas zadrže. No kako nisu stizali glasovi iz Zagreba, Čikov i moj povratak ostao je tek nedosanjani san.”
Iako je s mnogim klubovima doživio zvjezdane uspjehe s Dinamom mu to nije pošlo za rukom. Ipak ga smatraju jednim od ponajboljih nogometaša.
Stjepan Bobek je sa 63 “kapice” u reprezentaciji Jugoslavije dugo bio rekorder, ali kasnije su ga nadmašili Dragan Džajić i Savo Milošević. I danas je neprijeporan najviši Štefov domet u prvoligaškim natjecanjima u regiji prošle države. U susretu 14. oktobar - Partizan u Nišu, u kojem je Partizan zgromio domaćine sa 10:1, nanizao je čak devet pogodaka, što je i europski pothvat. Bobek je sudjelovao na dva svjetska prvenstva (Brazil 1950. i Švicarska 1954.) i na dvjema olimpijskim igrama, s kojih je donio srebrne medalje (Lodon 1948. i Finska 1952.). Iskazao se i kao nadasve uspješan stručnjak. S Partizanom je triput zaredom osvojio naslove prvaka Jugoslavije, također se okitio trofejima u Poljskoj (Legia); u Grčkoj, gdje je i danas nezaboravljeno božanstvo (Olimpiakos); i u Tunisu (Esperanca). U prvu ligu uveo je Zemun i skopski Vardar. Jedina crna točka u trenerskoj karijeri mu je upravo Dinamo, koji je s vrećom punom nade preuzeo 1972., naslijedivši klupsku ikonu Dražana Jerkovića.
Ali, neuspjesi su se zaredali i poslije pola godine Bobek je neopozivo odstupio: “Ne mogu se oteti opsesiji da su me pojedini igrači bojkotirali, neki su dolazili na utakmicu pod gasom. Nisam izdržao, pukao sam i, unatoč tome što me je predsjednik, dobri Vid Ročić, zadržavao, s gorčinom sam pokupio pinklec i utekao iz Zagreba.”
Mađarska legenda Ferenc Puskas - a njegovi su lik i djelo nezaobilazni kad zvani i nezvani nogometni znalci sastavljaju idealne jedanaestorice “svih vremena” - rekao mi je prigodom jednoga od naših susreta u Madridu, dok je kraljevao u Realu, da je po njemu Stjepan Bobek u najužem krugu najboljih svjetskih nogometaša koje je gledao: “Bobekova tehnika s loptom je nenadmašena. Ne sramim se reći da sam ga oponašao. Kako je taj bogovski rolao i nepogrešivo slao loptu petom! Umjetnik najplemenitijega kova.”
Pero Zlatar
“Tko je od njih, po vašem sudu, bio bolji?” pitao sam ga izravno.
“Ipak Bobek!” odgovorio je od prve. Sjećanje na predsjednikov izbor anegdotski me vraća događaju iz 1994. godine.
Kao beogradski dopisnik zagrebačkih listova, u dva nastavka objavio sam dulju priču o Bobeku, kad mi je otkrio, kako je 1960., nakon što je postao trener Partizana, upoznao Franju Tuđmana:
“Sa šogorom, Bobom Mihailovićen, direktorom kluba, svraćao sam u Generalštab JNA, jer su brojni generali bili članovi naše uprave. Kad su me predstavili, Tuđman je pred svima izjavio da druka za Dinamo. I još kako mu je drago što sam kao ‘naš Hrvat’ - upravo je to naglasio - uspio kao igrač i stručnjak. Godilo mi je kad sam od Tuđmana čuo da smo Ico Hitrec i ja najbolji nogometaši od svih koje je upamtio. Prigodice bismo se sretali, a pogotovu otkad su ga imenovali za predsjednika Sportskoga društva Partizan. S nogometnim klubom održavao je vezu putem intimusa Artura Takača i mene. Vrlo rijetko je dolazio na naše utakmice, radije je igrao tenis.”
Predsjednika Franju Tuđmana silno je usrećilo Bobekovo objelodanjeno svjedočenje da je bio Dinamov druker, k tome izrečeno u eri prenapetih hrvatsko-srpskih odnosa, netom nakon završetka rata. Predsjednik je napose podvukao taj navod u svojoj poznatoj poslanici upućenoj Bad Blue Boysima.
S njima se žestoko sukobljavao zato što je, prema njegovu nalogu, Dinamo preimenovan u Croatiju, a zločesti plavi dečki su mu spočitavali i detalj iz vojničke prošlosti, ono da je sjedio u Partizanovoj čelničkoj fotelji. Posredstvom Ćire Blaževića, koji se dan na dan susretao s Tuđmanom, nenadano su me pozvali u sportsko-ugostiteljski čvor Berislava Hotka na Tuškancu, gdje je predsjednik ritualno igrao večernje teniske partije s Gojkom Šuškom, Miomirom Žužulom, ginekologom Velimirom Šimunićem i Suadom Rizvanbegovićem.
Tuđman me pitao je li moguće udesiti da Stjepan Bobek dođe u Zagreb, što bi ujedno bila prigoda da se njih dvojica vide poslije mnogih ljeta. Uzvratio sam da ću se dogovoriti sa Štefom, s kojim gdjekad zasjednem u nekome od beogradskih gurmanskih restorana, kad se bakanalski počastimo specijalitetima, zbog kojih bi njegovi liječnici, da su ga uhvatili u nedjelu, očajnički počupali kosu.
Kako su mu poslije dviju operacija srca ugradili jedanaest bypassa, za Štefa su čvarci, slanina, ljute pljeskavice, tripice, koljenice, šopske salate, janjeća crijevca i ostale teške i masne đakonije, i povrh zalivene rakijom, vinjakom i gemištima (koje u Srbiji zovu “hoso lepeš”) - bili strogo zabranjena ića i pića. No, on je odmahivao: “Samo jednom se živi!” i uz široki osmijeh nazdravljao je, začinivši kucaje omiljelom pošalicom: “Bog daj da ti dođem na sprovod ili ti meni. Ali tek za sto godina!”
Bobeka je ganuo Tuđmanov poziv i prihvatio ga je bez oklijevanja. Javio sam to u Zagreb, odakle su uzvratno poručili da nas očekuju kad će se, u sklopu europske Lige prvaka, sastati Croatia i engleski Newcastle. Dodali su da će šef države potom upriličiti večeru za Bobeka. Prijevoz nam je osiguran.
I doista, iz hrvatskoga veleposlanstva jedne tople ljetne nedjelje su me obavijestili neka u pola devet navečer, Štef i ja budemo spremni da nas Mercedes veleposlanika Zvonimira Markovića odvede u Zagreb, gotovo praznim autoputom - sagrađenim s početka pedesetih i idilično nazvanim “Bratstvo i jedinstvo”.
Prepao sam se da će se Štefu raspasti srce od uzbuđenja dok smo prelazili granicu: “Nisam vjerovao, da ću poslije sedam godina ponovno doći u Zagreb!” prošaptao je. Raznježio se kad smo u blizini hotela Internacional prozujali pokraj mjesta, u četvrti Martinovki, gdje je u davnini stajala kuća u kojoj se rodio 3. prosinca 1923. kao drugi sin Marije i Đure. Tri godine stariji brat mu je Vilko, a tri mlađi Oto, obojica također zapaženi nogometaši. Kao izvanredno nadareni dječak, s nepunih trinaest godinica, 17. svibnja 1935., Štef je odigrao prvu službenu utakmicu za nižerazredni Derby, koji je vježbao poznati internacionalac Građanskoga Rudolf Rupec. Zbog nedostatne dobi prijavili su ga na Vilkovo ime i godište. O Vilku Štef kaže kako je mogao napraviti značajno ime da se nije prerano ostavio nogometa.
S Otom, pouzdanim veznjakom Lokomotive, sučelio se bar tridesetak puta u prvenstvenim i kupskim susretima u prošloj Jugoslaviji. Nisu bili jedina braća, isto se zbivalo s Čajkovskima, pokojnim Zlatkom iz Partizana i Željkom iz Dinama, te s dvojicom Belina, pokojnim Brunom i Rudom, i oni također isto raspoređeni, stariji u Partizanu, a mlađi u Dinamu.
I dok su Bobeci i Belini - unatoč suparništvu na igralištu - ostali u uzornoj vezi, braća Čajkovski su godinama okretali glave jedan od drugoga jer se Željko nije mirio što se Zlatko nije vratio u Zagreb, nego se oženio i udomio u Beogradu, dobio dvoje djece i napokon tamo bio pokopan. Uostalom, osim Zlatka Čajkovskoga, na beogradskim grobljima počivaju još trojica vrsnih zagrebačkih nogometaša koji su pristupili Partizanu, prije višom silom negoli
milom (no zašto ne reći i zbog privilegija: od formalnoga služenja vojske, otmjenoga stanovanja u Domu JNA, do novčanih i materijalnih beriva, onda nezamislivih nogometašima ostalih ligaša). Bruno Belin je smrtno stradao u prometnome udesu, a vratar Franjo Šoštarić i napadač Florijan Conjo Matekalo (strijelac prvoga, povijesnog pogotka Partizana) preminuli su u bolesničkoj postelji.
U Zagreb smo stigli za cigla tri i pol sata. Netom poslije ponoći, nakon što se nedjelja poljubila s ponedjeljkom, Štef je pozvonio na Vilkova vrata u Tijardovićevoj ulici u Prečkome.
U srijedu, u društvu Franje Tuđmana, iz svečane maksimirske lože Bobek je pratio napeti sraz Croatije i Newcastlea, kad su se plavi, nesretno primljenim pogotkom u produžetku, u 118. minuti, po tko zna koji put oprostili od Europe. Uzrujani predsjednik zamolio je svoga gosta da odgode večeru za nedjelju, iza prvenstvene (i manje stresne) utakmice Croatije i Šibenika. Bobek je, pored nekoliko državnih i nogometnih dužnosnika, tada ponovno sreo Tuđmanovu kćer Nevenku i sina Stjepana, rođena u Beogradu. Nije ih prepoznao jer ih je poznavao dok su bili mali.
Sljedeći i posljednji put Franjo Tuđman i Stjepan Bobek našli su se poslije više od tri godine, 6. rujna 1997., opet u Maksimiru, na izlučnome susretu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, za Svjetsko prvenstvo, i zatim otišli na večeru.
Pitao sam Bobeka kako su se oslovljavali. “U Beogradu smo bili na vi i tako smo ostali. Tuđman me je uvijek zvao: Štef. Ja sam mu se, pak, u Beogradu obraćao s “druže pukoviče” i nakon promicanja s “druže generale”, a u Zagrebu s “gospodine predsjedniče”. No, kad sam se raspoložio i opustio, omaklo mi se, pa sam se spontano i purgerski intimnije izrekao: “gospon Francek”. Tuđman je to prihvatio i nije mi zamjerio!”
Stjepan Bobek je poslije predsjednikove smrti još dva puta pohodio Zagreb, ali ga više nema, gotovo četiri godine. Zbog bolesti, liječnici su mu zabranili da se zamara i putuje. Posljednjih nekoliko mjeseci i ne izlazi iz kuće. Osim brata Ote, koji se često zaputi k njemu iz Zagreba, najčešće ga posjete slavni vratar Mostarac Ivan Ćurković (do lanjskoga proljeća desetgodišnji predsjednik Partizana i sada prvi čovjek Olimpijskog komiteta Srbije) i novinar
Mile Kos, koji je napisao prvu knjigu o njemu, a od Zagrepčana na privremenome radu u Beogradu Dragan Milanović iz predstavništva Hrvatske gospodarske komore i raniji nogometaš Lokomotive i Zagreba te pisac ovoga štiva.
Prije se Štef hranio u restoranima Metropolu, Trandafiloviću i Domovini, gdje je Partizan svojoj najvećoj ikoni otvorio stalni račun, a sada plaća njegovateljicu, koja mu donosi skuhanu hranu i osam sati dnevno, od devet do pet, brine se o njemu, pospremi stan, opere i ispegla rublje i odvodi ga na zdravstvene kontrole.
Brojna pera pisala su o Bobeku kao o najsavršenijem izdanku iznjedrenome u zagrebačkoj nogometnoj školi, utemeljenoj po kultnome Mađaru Martonu Bukovyju, koji je od 1935. do 1945. trenirao neponovljivu momčad Građanskoga, a nakon njegova gašenja, do 1947. vodio Dinamo:
“Gledao sam sijaset velikih klubova, ali najviše što sam doživio su jedanaestorica Građanskoga, iz ere NDH: Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković i Kokotović”, rekao mi je Bobek. “Tada bih bio ponosan da sam im mogao očistiti kopačke! Najsretniji dan dogodio mi se 18. kolovoza 1944., kad sam, nakon Bukovyjeva poziva, pristupio Građanskome!”
Stoji da bi Zagreb desetljećima slovio za jednu od europskih katedrala nogometne umjetnosti, da njegove najnadarenije momke nisu 1945. dekretom premjestili u Beograd, u umjetno stvoreni vojni klub Partizan. Da ironija bude posvemašna, glavni stožeri u njegovu osnutku bili su Zagrepčani: Otmar Kreačić, Marijan Matančić, Božo Švarc i Artur Takač, i upravo su oni, u prvome valu, odvukli u Beograd: Glasera, Šoštarića, Brozovića, Švaljeka, Bobeka, Čajkovskoga i Matekala, a njihovim stopama su kročili Firm, Senčar, Strnad, Kolaković, Belin, Hmelina i Zebec.
I kad se ovima pridodaju Zvonko Reberski, koji je prešao u beogradski Metalac, te Antun Lokošek, Branko Stinčić i blistavi svjetski dragulj Bernard Bajdo Vukas, koji su karijere nastavili u Hajduku, ta imena najrječitije kazuju da su grane golemoga rascvjetala hrasta bile okrutno posječene i hrvatska metropola zauzdana u nogometnome rastu. Bobek se slaže da je takav gubitak bilo nemoguće preživjeti bez tegobnih posljedica. I primjećuje:
“Iz antologijskih jedanaest, koji smo 1952. osvojili srebrnu kolajnu na Olimpijskim igrama u Finskoj, iza mađarske lake konjice, petorica su rođena u Zagrebu: Horvat, Čajkovski, Vukas, Zebec i ja. No, samo je Ivica Horvat tada igrao u zagrebačkome klubu, Dinamu, dok smo nas trojica, Čik Čajkovski, Zebec i ja, bili u Partizanu, a Bajdo Vukas u Hajduku!”
Putem satelitske televizije i novina Štef prati što se zbiva na hrvatskoj nogometnoj tržnici i spočitava da Zagreb odavno nije kao nekoć - rasadnik nadarenih dječaka. To dokazuje time što se danas, jedan jedini Zagrepčanin rođenjem, Niko Kranjčar nalazi među izabranicima izbornika Slavena Bilića. Na to se trpko našali: “Osim Kranjčara, još samo jedan u reprezentaciji Hrvatske govori mekom zagrebačkom kajkavštinom. Eduardo da Silva!”
Brzojavno nanizani Bobekov sportski životopis počinje u malome klubu Derbyju, iz zagrebačkoga predziđa Trnja. Zatim se ljeti 1938., lukavo nagovoren od lovaca tragača za nadarenim nogama, našao u većem, HNK Zagrebu. Ovdje se valja osvrnuti i na zatamnjeno poglavlje iz Bobekova nogometnoga romana, koje je do sada - zacijelo iz pretjeranoga opreza - brižno skrivao i nikada ga nije javno podastirao.
Dakle, ubrzo nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, s proljeća 1941., kad je nova vlast vojačila mladiće u domobranske postrojbe, predsjednik Zagreba Vidović, strahujući da mu ne pokupe prvu zvjezdicu, mudro je iskoristio svoje veze i poslao još malodobnoga Štefa u Beč, tada pod njemačkom okupacijom, u prvoligaški Wacker, gdje je proveo nešto više od pola godine.
Čim se zrak u Zagrebu donekle očistio, a opasnost od vojske djelomično prohujala, junak naše kronike se vratio domu svome na Martinovku. Odlazak u Ličanin uslijedio je 1942. Kad ga je predsjednik Majcenić nagovarao da dođe u njegov klub, u kojem, unatoč imenu, nije igrao nijedan junak iz Like, Bobekov jedini uvjet, za nj vredniji od suha zlata, bio je da ne služi vojni rok. Majcenić je spretno dogovorio da se Štef javlja svakih petnaest dana u vojarnu na Selskoj cesti, gdje su mu izdavali propusnicu za nesmetano kretanje.
“Majcenić me zaposlio”, sjeća se Bobek, “ u kaznionici na Selskoj cesti, gdje sam dopao u odjel daktiloskopije. Kao beznačajni potrčko, uhićenima sam uzimao otiske prstiju i odnosio ih u kartoteku. Domobransku uniformu nosio sam na poslu, a poslije radnoga vremena bih se presvukao i u civilnoj odjeći odlazio na trening i prenoćio kod kuće. Od meni poznatih sportaša, među uznicima na Selskoj, kao komunistički simpatizeri, bili su nogometni sudac i krojač s Trešnjevke Marijan Matančić, istaknuti nogometaš Florijan Conjo Matekalo i HAŠK-ov atletičar Ruben, potonji zato što je Židov.
Potajice sam im donosio hranu, kavu, cigarete i pisma od ukućana. Matančić mi je u zatvorskoj krojačnici skrojio ‘pumpn’ hlače, da u nogavicama lakše unosim što su im slale obitelji. Ali, nadošla je kritična 1944., kad je jako zamirisao kraj NDH. Sa mnom je zabrinuto razgovarao Ličaninov predsjednik Majcenić. Upozorio me da ću kao ostali igrači ubuduće morati nositi ustašku odoru. Ustrašeno sam ga pitao: što će mi se dogoditi ako je ne želim? Otvoreno mi je odgovorio da ću u tom slučaju smjesta u vojarnu, možda i izvan Zagreba, pa i na bojišnicu, takva su vremena bila.
Ostavio mi je nekoliko dana da razmislim. Pržio sam se na tihoj vatri, a onda, kao da ga je poslao dragi Bog, evo k meni Martona Bukovyja. Na hrvatsko-mađarskoj mješavini, brkajući rodove i padeže, ponudio mi je da ‘došla u Građanski, jerbo ti mala Bobek bilo dobra igrač, a ja tebe stavila u prva momčad’. Predsjednik kluba, trgovac i ustaša na glasu Prevendar (za koga se, međutim, poslije pada Pavelićeva režima ispostavilo da je surađivao sa zagrebačkim komunističkim ilegalcima), sredio je da nakon prijelaza u Građanski ostanem u Zagrebu, fiktivno kao domobran.
Gotovo svi smo bili uniformirani, Cimermančić, Jazbinšek, Pleše, Firm... Odmah sam upao u prvu momčad. Odigrao sam i one glasovite utakmice Građanskoga s mađarskim prvakom Nagyvaradom, u snježnome Zagrebu, obje smo dobili, a ja jednom bio strijelac. Svi stariji dečki su me prijateljski prihvatili. Iz Građanskoga sam ušao u mladu reprezentaciju Hrvatske, koja se sastala s Italijom u Padovi.”
“Kako si dočekao ulazak partizana u Zagreb?”
“Nekoliko dana nakon pada NDH, Marijan Matančić, tada major Jugoslavenske armije, mobilizirao je više nogometaša i uklopio ih u niz vojničkih sastava.
Neki su, međutim, bili otjerani u kaznene logore poput Zipe Zajca, Bende Hugla, Zvonka Monsidera, Danka Premrla, pa i moga brata Ote, dok su pojedine strijeljali kao ustaše, Makovičku i Kapeca, moje negdašnje suigrače iz Ličanina. Mene su odredili u KNOJ (Komanda narodne obrane Jugoslavije) s Mehom Brozovićem, Dudlom Reberskim, Vinkom Golobom, Vladom Šimunićem, Crnčecom... U ljeto 1945. krenuo sam na turnir u Beograd, bilo je to prvo poratno prvenstvo Jugoslavije, na kojem su sudjelovale reprezentacije šest
republika te Vojvodine i Jugoslavenske aemije.
Spavali smo na slamaricama, u Domu garde, u Topčideru, gdje su sljedeće godine sudili četničkome zapovjedniku Draži Mihailoviću. S osam zgoditaka postao sam prvi strijelac. Krenuli su pritisci da dođem u buduću armijsku momčad sa sjedištem u Beogradu i koju će nazvati Partizan. S početka mi se nije htjelo iz Zagreba, ali sam napokon popustio.
Na kraju krajeva, izabrati služenje vojske između tko zna koje pustopoljine ili komotnoga boravka u Domu JNA - gdje k tome imam plaću ravnu pukovničkoj kao vojni službenik na papiru, a zapravo zato što samo igram nogomet i izvrsno se hranim - nije ostavljalo mjesta dvojbi. A brinuo sam se i o Oti, koji je još čamio u logoru. Osjećao sam se lakše jer sam pošao u Beograd s više poznatih iz zagrebačkih momčadi. Tako je počelo.”
Štef je izjavljivao kako je ostao dužnik zagrebačkome nogometu. Dobio je samo dvije prigode i obje fantastično iskoristio: “U ljeto 1948. pojačao sam reprezentaciju Zagreba, na igralištu u Kranjčevićevoj ulici sastali smo se s Pragom, zapravo reprezentacijom Čehoslovačke. Pregazili smo ih sa 6:3. Drugi put sam pojačao Dinamo, kad je na Prateru u Beču u ožujku 1949. do nogu, sa 5:2 potukao reprezentaciju Austrije. Nisam bio strijelac, ali sam namjestio većinu pogodaka i proglasili su me za najboljega na oba susreta. Te uspomene su mi donekle olakšale zagrebačku dušu.”
“Jesu li te ikada zvali iz Dinama?”
“Nikada! Ni mene, a ni Čika Čajkovskoga.”
“Možda ste im bili preskupi...” “Vraga preskupi! I Čik i ja došli bismo pješice, za kokice, da su nas zazvali samo migom ili fićukom, bez šupljega groša... Znam da su u Dinamu razmišljali kako će nas vratiti, ali su se uplašili generalske kohorte u Partizanu. Generali su zagriženo navijali za nas, i borili bi se rukama, nogama i zubima da nas zadrže. No kako nisu stizali glasovi iz Zagreba, Čikov i moj povratak ostao je tek nedosanjani san.”
Iako je s mnogim klubovima doživio zvjezdane uspjehe s Dinamom mu to nije pošlo za rukom. Ipak ga smatraju jednim od ponajboljih nogometaša.
Stjepan Bobek je sa 63 “kapice” u reprezentaciji Jugoslavije dugo bio rekorder, ali kasnije su ga nadmašili Dragan Džajić i Savo Milošević. I danas je neprijeporan najviši Štefov domet u prvoligaškim natjecanjima u regiji prošle države. U susretu 14. oktobar - Partizan u Nišu, u kojem je Partizan zgromio domaćine sa 10:1, nanizao je čak devet pogodaka, što je i europski pothvat. Bobek je sudjelovao na dva svjetska prvenstva (Brazil 1950. i Švicarska 1954.) i na dvjema olimpijskim igrama, s kojih je donio srebrne medalje (Lodon 1948. i Finska 1952.). Iskazao se i kao nadasve uspješan stručnjak. S Partizanom je triput zaredom osvojio naslove prvaka Jugoslavije, također se okitio trofejima u Poljskoj (Legia); u Grčkoj, gdje je i danas nezaboravljeno božanstvo (Olimpiakos); i u Tunisu (Esperanca). U prvu ligu uveo je Zemun i skopski Vardar. Jedina crna točka u trenerskoj karijeri mu je upravo Dinamo, koji je s vrećom punom nade preuzeo 1972., naslijedivši klupsku ikonu Dražana Jerkovića.
Ali, neuspjesi su se zaredali i poslije pola godine Bobek je neopozivo odstupio: “Ne mogu se oteti opsesiji da su me pojedini igrači bojkotirali, neki su dolazili na utakmicu pod gasom. Nisam izdržao, pukao sam i, unatoč tome što me je predsjednik, dobri Vid Ročić, zadržavao, s gorčinom sam pokupio pinklec i utekao iz Zagreba.”
Mađarska legenda Ferenc Puskas - a njegovi su lik i djelo nezaobilazni kad zvani i nezvani nogometni znalci sastavljaju idealne jedanaestorice “svih vremena” - rekao mi je prigodom jednoga od naših susreta u Madridu, dok je kraljevao u Realu, da je po njemu Stjepan Bobek u najužem krugu najboljih svjetskih nogometaša koje je gledao: “Bobekova tehnika s loptom je nenadmašena. Ne sramim se reći da sam ga oponašao. Kako je taj bogovski rolao i nepogrešivo slao loptu petom! Umjetnik najplemenitijega kova.”
|
Puskas: Bobek je bio umjetnik
|
Pero Zlatar