TRIDESET GODINA OD SMRTI

Titova ličnost bila je jača od kulta

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 04.05.2010. u 06:30

Brzo su prošla ta tri desetljeća nakon njegove smrti. U njima se svašta dogodilo. Propala je Jugoslavija. Raspala se tako da se više ne može sastaviti. Na «Titovu Jugoslavijuľ jedni gledaju s prezirom, drugi s nostalgijom. Na samoga Tita također. Pogledi su najčešće pristrani bez obzira na to kako se opredjeljuju.

U njegovo vrijeme «živjelo se boljeľ nego danas, mnogi to ponavljaju, «bilo je posla za sveľ, «svi su se mogli besplatno školovatiľ, «djeca iz skromnih obitelji završavala su visoke školeľ , «zdravstveno osiguranje bijaše zajamčeno svimaľ, «od mirovina se dalo preživjeti bez poniženjaľ itd. Jedni ističu takve ocjene, drugi ih nastoje opovrći. Ovo nije prilika ni za jedno ni za drugo. Godine koje su za nama omogućuju da se drukčije, objektivnije vidi Titov lik i ocijeni njegovo djelo. Stanje u raznim dijelovima bivše Jugoslavije otežava takve pokušaje, ponegdje ih onemogućuje.

Post-titoizam je zapravo započeo za Titova života. Teško je točno odrediti razdoblje u kojem se javio i način na koji se najprije očitovao. Sam titoizam, ako se tako može nazvati, nije bio doktrina, pa čak ni ideologija u pravom smislu te riječi - on se često nastojao opravdati ideologijom, ponekad prikriti doktrinom. Bio je više praksa nego teorija. Tito je poznavao marksizam ili lenjinizam u njihovim vulgariziranim ili mumificiranim varijantama. Znao je ono što je mogao naučiti u skromnom sindikalističkom pokretu, u ilegalnom partijskom radu, na besprimjernim kursovima Kominterne u Sovjetskom Savezu. Bio je «profesionalni revolucionarľ, kako se nekoć govorilo, a ne ideolog. Odlikovao se darom taktičara i stratega, isticao sposobnošću i spretnošću čovjeka od akcije i pokreta. Hitler je, na vrhuncu svoga ludila, navodio njegov primjer vlastitim oficirima predbacujući im što ne uspijevaju uhvatiti takva protivnika. Churchill je, u jeku rata, poslao misiju (u kojoj se našao i njegov sin) da provjeri tko se doista bori na Balkanu protiv divizija Wehrmachta: državnik koji sigurno nije volio komuniste priznao je i prihvatio Tita kao saveznika odbacivši i ponizivši pritom generala Dražu Mihailovića i njegov posrnuli četnički pokret. Staljin se nije okomio na Tita zbog razlika u ideologiji ili doktrini ni uslijed poimanja ili primjene marksizma i lenjinizma - paranoični je tiranin vidio u njemu mogućega suparnika u komunističkom pokretu koji se širio svijetom.



Titova sposobnost nije se potvrdila samo u pretvaranju bratoubilačkoga sukoba u partizanski pokret. Stvorio je vojsku koja je na kraju okupila pola milijuna boraca pod oružjem - o takvoj brojci francuski ili talijanski, grčki ili poljski pokreti otpora nisu mogli ni sanjati. Način na koji se odupro samome Staljinu, nakon 1948, po mnogo čemu je jedinstven: to potvrđuju tragični neuspjesi Imrea Nagya u Mađarskoj 1956. ili pak Dubčeka u Čehoslovačkoj 1968. godine, kad Josifa Visarionoviča više nije bilo među živima. U krizi oko Trsta, Tito je uspio zadobiti stanovit pristanak Zapada koji mu je omogućio da pripoji Jugoslaviji Istru i dijelove hrvatskog i slovenskog primorja. Tragičan izgon građana talijanske nacionalnosti s toga područja prošao je U tadašnjoj Evropi gotovo bez protivljenja. Togliattijeva karizma u talijanskom i evropskom komunizmu bila je preslaba u odnosu na onu koju je stjecao Tito. Okrutan obračun s onima koji su se opredijelili za Sovjetski Savez i staljinsku Rezoluciju Informbiroa nije potamnio maršalovu sliku - unatoč Golom Otoku i strahotama koje su se na njemu zbile. Sukob sa Đilasom nije umanjio njegov ugled, premda ga je na trenutak uzdrmao. Odbacivanje sovjetskoga modela donijelo mu je simpatije u samoj Jugoslaviji te pribavilo podršku Evrope i Amerike. Stvaranje pokreta nesvrstanih, koji je pridonosio ravnoteži među suprotstavljenim blokovima i popuštanju napetosti među državama koje su ih tvorile, proslavilo je Tita u trećem svijetu. Približavajući se kraju puta, uspio je u Havani zadržati nesvrstane da ne priđu sovjetskom bloku, navesti ih da sačuvaju koliko god je to moguće neutralnost ili samostalnost. Zahvaljujući njegovoj spretnosti i umješnosti, južnoslavenski Balkan, sklon državnim, nacionalnim i vjerskim sukobima, proživio je nekoliko desetljeća u miru i relativnom blagostanju. Danas vidimo bolje nego jučer kako to nije bilo lako.

Tito je umro 4. maja 1980. godine. Pogreb mu je bio možda najveći koji su, prije i poslije njegove smrti, vidjeli Evropa i svijet: više od stotinu svjetskih lidera poklonilo se njegovim sjenama. Talijanski predsjednik Pertini zaplakao kraj odra. Vođe crne Afrike ostavljali su stihove na lijes svoga saveznika i zaštitnika. Beograd je organizirao najveću ceremoniju u svojoj povijesti. Zagreb, Ljubljana, Sarajevo, Skopje, Titograd i Priština bijahu zavijeni u crno. Zemlja je proplakala u času kad se začula pjesma popularna u Hrvatskome zagorju: «Za svaku dobru riječ… od sveg ti srca hvalaľ



Ne zaboravimo ni stanovite nedostatke Tita i njegove vladavine. Vladao je predugo a da ne bi počinio stanovite greške. Koristio je svoju moć da duže ostane na vlasti. Gušeći nacionalizam - ne razlikujući uvijek njegove blaže oblike od onih opakih - narušavala su se stanovita ljudska prava. U boci, u kojoj se nastojalo po svaku cijenu zadržati duhove prošlosti, našle su se ponekad, pod čepom, građanske slobode kakve su zajamčene u razvijenijim dijelovima svijeta. Stvarna je legitimnost je u nekim slučajevima bila puka želja malih grupa, čiji je glas jedva dolazio do javnosti. Na žalost takvih je bilo premalo, ne slučajno. Tito je smijenio na početku sedamdesetih godina zastupnike reformi u Hrvatskoj uvidjevši da se u populizam koji ih prati uvlače i sve brojniji separatisti. Zatim je otpustio i srpske liberale, najbolje u tome času, otvorivši vrata politikantstvu poslušnika i mediokriteta. Dopustio je na kraju negativnu selekciju kadrova u samoj partiji kako bi sačuvao u njoj odlučujuću prevlast. Pisali smo mu da «odstupi sa svih funkcijaľ i svoj golemi ugled iskoristi na neki bolji način. Da ne prihvati «doživotno predsjedništvoľ, kakvo su mu predlagali ulizice. Nije pristao ni na naš prijedlog da Socijalistički savez postane alternativom Savezu komunista, da što više bude partijom a ne samo stjecištem odanih i odsluženih partijskih kadrova. Ni taj prijedlog nije prošao. U Srbiji su mu napose zamjerali na Ustavu iz 1974, koji je dao veliku samostalnost pojedinim republikama i autonomnim pokrajinama. Ali ukidanje odredbi toga Ustava pridonijelo je raspadu zemlje, srpsko-hrvatskom ratu, lomljenu povijesnih veza između same Srbije i Crne Gore, progonima bošnjaka. Ta je istina tragična.

Tito je volio život i, nakon godina zatvora, ilegalnog rada, partizanskoga rata, živio je lagodno . Nije stekao niti ostavio nasljednicima nikakva imutka - sve je prepustio «naroduľ. Postojao je Titov «kult ličnostiľ, ali je sama ličnost bila jača od kulta. Jugoslavensko društvo nije postalo, unatoč svemu, totalitarnim. Dolazili su nam u posjete prijatelji iz Poljske, Češke, Mađarske, iz «majčice Rusijeľ, zavideći nam i uvjeravajući nas da smo za njih «Amerikaľ. Što se pak tiče literature i umjetnosti, uspijevalo se osloboditi ih ideološke paske i provjere, s rizikom koji je u većini slučajeva bio zanemariv. Autocenzura je na trenutke bila prisutnija i djelatnija od cenzure. Ovu smo posljednju često uspijevali nadmudriti i izigrati. Sankcije su ipak ostajale bez posljedica, osim u najtežim slučajevima. U našim prilikama, u Titovo doba, stvorena je literatura koja se može mjeriti s nacionalnim literaturama zemalja bogatijih i sretnijih od naše.

Svi nacionalizmi nemaju isti odnos prema Titu. Postoje ponekad i osjetne razlike unutar svakog od njih. Srpski ga nacionalisti danas radije odbacuju i podcjenjuju nego što su to ranije činili - prije svega zato što je porijeklom Hrvat. Hrvatski ga pak nacionalizam optužuje da je, kao Jugoslaven, favorizirao Srbe kako bi dobio podršku najbrojnijeg naroda u državi. Jedan od starih članova Mlade Bosne i sudionik partizanskoga rata, pokojni Vasa Čubrilović, poznat kao istaknut Srbin, «mladobosanacľ, isticao je da nikad u povijesti, ni jedan srpski vožd, knjaz ili kralj nije uspio postići ono što je Titu pošlo za rukom: digao je ustanak najprije u samoj Srbiji da bi, na kraju rata, trijumfalno prošao njome s vojskom u kojoj su Srbi bili najbrojniji, napredujući od juga ka sjeveru i zauzimajući grad za gradom - Užice, Kragujevac, Kruševac, Niš, Vranje, Smederevo - sve do sama Beograda u kojem su se njegovi vojnici susreli s ruskom vojskom i zajedno nastavili pobjedonosni pohod.



Da je kojim slučajem bio Srbin porijeklom ili pravoslavac po vjeri, njegovoj slavi ne bi bilo kraja u srpskoj historiografiji, sklonoj veličanju svojih vojskovođa i velmoža. Sudbina nije podarila Hrvatskoj povijesnu i političku figuru međunarodnoga značenja usporedivu s Titom. Zahvaljujući njemu i partizanima koje je digao na noge u samoj Hrvatskoj kao i drugdje, s obraza nacije skinuta je ustaška ljaga. Povratio je Dalmaciji i Istri otoke i gradove koje je Pavelić podlo prepustio Mussoliniju. Nakon strahotnih zločina kakve su počinile «sluge okupatoraľ te osveta nad krivima i pravima koje su uslijedile nakon rata, tko zna koliki bi dio Hrvatske doživio blajburšku tragediju da Tito nije poveo zajedno narode s Balkana i Jadrana u obračun s fašizmom. Bosanskim Muslimanima i Makedoncima nitko prije Josipa Broza nije priznavao identitet i nacionalnost. Kosovski su Albanci do posljednjega časa nosili njegove slike na protestnim skupovima, u Jugoslaviji koja je naglo tonula.

U stanovitim razdobljima bilo je nužnije isticati Titove nedostatke nego uspjehe. Poslije svega što je propalo, valja podsjetiti na ono što je, unatoč svemu, bilo pozitivno i povijesno opravdano. Previše smo izgubili da bismo se ičeg što vrijedi odricali.

Vrativši se nakon dugoga izbivanja po svijetu, saznah da u Beogradu i Sarajevu postoje grupe djevojaka i mladića koje ističu svoju 'titostalgiju' - upravo tako je zovu. Takve nostalgije nemaju mnogo izgleda u okruženju u kakvu danas nastaju i u kojem se gase. Nije posrijedi traženje da se novonastale države ponovo ujedine u jednu jedinu, zajedničku, nego potreba da se razumijemo i surađujemo jedni s drugima ostajući pritom svatko na svome, s odgovornošću koja svakome pripada. Stekao sam dojam da takve stavove opstruira u Hrvatskoj antititoistička propaganda na filmu i televiziji, u raznim medijima i glasilima.

Želio bih da u ovim retcima čitatelj prepozna drukčiji stav - poštivanje kojem je strana pristranost.

Tagovi

Najnovije