ZAGREB - Akademik Ivan Supek, jedan od najistaknutijih protagonista hrvatskog znanstvenog, kulturnog, političkog i javnog života, preminuo je ponedjeljak u 92. godini u obiteljskom domu u Zagrebu. Prema Supekovoj želji, vijest o njegovoj smrti objavljena je nakon pokopa koji je održan danas u uskom obiteljskom krugu.
Ivan Supek rođen je 1915. godine u obrtničkoj obitelji. U gimnazijskim je danima pokazivao interes za prirodne znanost, ali i za filozofiju i pjesništvo. Nakon što je godinu dana studirao fiziku u Zürichu, studij je nastavio u Leipzigu gdje je diplomirao kod njemačkog nobelovca Wernera Heisenberga.
Supeka i Heisenberga vezivalo je duboko, višegodišnje prijateljstvo započeto jedne večeri u Heisebregovu domu, uz klavir i razgovor o "Idiotu" od Dostojevskog, koji je obojici bio omiljena knjiga.
|
|
Tijekom studentskih dana Supek je upoznao mnoge slavne fizičare poput nobelovaca Maxa Plancka, Nielsa Bohra, Petera Debyea i Louisa De Broglija. Još u ranoj mladosti Ivan Supek pokazivao je simpatije prema ljevici i antifašističkom pokretu pa je tako 1934. godine u koferu s dvostrukim dnom iz Zagreba u Beč prenio važne dokumente tajanstvenom čovjeku koji mu je za večerom odao da se zove Josip Broz.
Kao antifašist Ivan Supek se 1941. godine našao na udaru Gestapoa te proveo nekoliko mjeseci u zatvoru odakle je pošten zahvaljujući Heisenbergovoj intervenciji. Na poticaj svoga prijatelja Bogdana Ogrizovića pridružio se partizanskom pokretu.
Ivan Supek prvi je u svijetu, na kongresu kulturnih radnika u Topuskom 1944. godine, upozorio na opasnost od atomskog rata, a nakon završetka Drugog svjetskog rata postao je jedan od najupornijih svjetskih mirovnih aktivista. Ivan Supek poznavao je i družio se s brojnim akterima projekta Manhattan koji je doveo do stvaranja atomske bombe, poput Roberta Oppenheimera, Lea Szilarda, Enrica Fermija, Edwarda Tellera, Hansa Bethea i Josepha Rotblata koji je kasnije bio jedan od vodećih aktivista mirovnog pokreta Pugwash.
Nakon rata Supek je počeo raditi na Sveučilištu da bi 1950. godine utemeljio Institut "Ruđer Bošković". No, kao protivnik atomske bombe, čiji je projekt zagovarao dio tadašnjega jugoslavenskog vrha, sukobio se s Aleksandrom Rankovićem te je 1958. godine izbačen s "Ruđera". Ogorčen, tada se prestao baviti znanošću te posvetio filozofiji i književnosti te je napisao niz romana i drama.
Sudbonosne 1971. godine bio je rektor Sveučilišta u Zagrebu, a kada se dogodio studentski štrajk, upravo se bavio osnivanjem Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku. Nakon sloma Hrvatskog proljeća, kao njegov aktivni sudionik našao se u izolaciji te je idućih 15 godina, a do odlaska u mirovinu predavao na Sveučilištu.
Krajem osamdesetih godina vratio se u javni život, a zatim je u dva mandata ( od 1991. do 1994. i od 1994. do 1997. godine) bio predsjednik HAZU. Okružen svojom obitelji, suprugom Zdenkom, koju je upoznao u partizanima, sinom Ivanom te kćerima Iris i Silvom, Ivan Supek posljednjih godina bavio se problemom globalizacije.
Jer kako je to s ponosom istaknuo, kada smo točno prije godinu dana u Jutarnjem listu objavili njegov posljednji intervju "Moj život s nobelovcima 20. stoljeća, cijeli je život ostao vjeran svojim idealima iz mladosti: humanizmu i socijalnoj pravdi. Krajem rujna prošle godine akademik Supek slomio je kuk te je nakon toga prebačen u zagrebačku Kliniku za traumatologiju gdje je proveo nekoliko mjeseci sve dok prošli petak nije došao u obiteljski dom u kome je preminuo u ponedjeljak poslije podne.
- Nakon velike mature, u ljeto 1934., mladić Supek, kojem je bilo devetnaest godina, zaputio se u Beč. Prijatelj s Filozofskom fakulteta nagovorio ga je da odnese "materijale (jednom) komunistu". "Po uputama iz Zagreba i konspirativnom prilazu bilo mi je jasno da pred sobom imam važnijeg partijskog funkcionara". Sastali su se u hotelu "Kod anđela" i potom u obližnjoj gostionici.
"Svakako, više je slušao nego što bi sam kazivao. Osjećajući valjda da preuveličavam važnost akcija u školi i na Sveučilištu, prekine me značajnim riječima: 'Nije važna studentarija, važna je radnička klasa'", rekao je nepoznati Supeku. Taj ilegalac koji se "kuriru" svidio bio je nitko drugi do Josip Broz Tito "koji će se vinuti do svjetskog državnika".
- Pišući o sukobu na ljevici Supek se sjetio i kavane Corso. "U njoj su se najviše sastajali lijevi intelektualci, dominirali su pristaše pučke fronte. "Krležin stol postaje sastajalište ljevičarske inteligencije i liberalne frakcije komunista", napominje Supek. Tek na kraju ove knjige, dvjesto stranica dalje, Supek je podsjetio na svoj sukob s Krležom. U ljeto 1969. rekao je Krleži kako "književnost ne može biti nadomjestak za moralni čin". "Bocnulo ga je u njegov zapis da čovjek nije u prošlosti stvorio u svoju obranu ništa doli olovnog sloga". Potom Supek dodaje da je Krležu njegov "Extraordinarius", zabranjen nakon Karađorđeva, toliko razbjesnio "da će me u Akademiji opsovati u sav glas".
- Jednako je zanimljiva i Supekova kronika hrvatske nezavisnosti. Supek je, prema navodima u ovoj knjizi, prepustio položaj prvoborca za hrvatsku državnost povjesničaru Franji Tuđmanu, i to samo zato što nije mogao pristati na ustaške i desničarske kompromise. Postavljao je etički prag pred sebe, baš kao i pred suvremenike ili povijesne likove. (Priredio Ž. I.)
Mjesto prvoborca za Hrvatsku prepustio Tuđmanu- U svojoj prošlogodišnjoj knjizi memoarskog karaktera "Tragom duha kroz divljinu" Ivan Supek zapisao je cijeli niz događaja i anegdota koji bi bez njega nestali. |
Tanja Rudež