Na sjednici CK KPH 23. srpnja 1945. u Zagrebu, pod predsjedanjem druga Vlade Bakarića, raspravljalo se o 4. zasjedanju ZAVNOH-a. Drug Dušan Brkić, stoji doslovno u zapisniku, predložio je da “… prijedlog zakona da se 27. jul proglasi praznikom narodnog ustanka u Hrvatskoj, pročita drug (Karlo Mrazović) Gašpar”.
Ustanak u ličkom Srbu u vrijeme socijalističke Hrvatske obilježavan je kao početak ustanka u Hrvatskoj.Raspadom Jugoslavije nastale su nove države, uvedeni novi praznici. Konstruiran je novi panteon, nastojalo se stvoriti novi sustav vrijednosti. Dan antifašističke borbe u Republici Hrvatskoj postao je 22. lipnja 1941., vjerojatno medijima najsporniji praznik, koji se uglavnom obilježava preko volje, tako da se govoreći o njemu raspravlja o zločinima partizanskih jedinica 1945. U Sisačkom partizanskom odredu bili su uglavnom Hrvati. Izvedena je vojna akcija, ali nije bilo oslobođenog teritorija, nije bilo ni pravog narodnog ustanka.
U Srbu 1941. protiv ustaške su vlasti ustali uglavnom Srbi. Njemački general u Zagrebu Gleise von Horstenau, znajući da Trećem Reichu treba mir na Jugoistoku, osuđivao je ponašanje “divljih ustaša”, koji su “posljednjih tjedana besmisleno divljali po gradovima i selima i pridonijeli da se ionako, po raspoloženju ljudi, ne posebno široka platforma vlade znatno smanji”. Teror je počeo odmah po uspostavi NDH. Samo je u logoru Jadovno u Lici za 132 dana, koliko je postojao, ubijeno 40.123 osobe, od čega 38.012 Srba i 1998 Židova. Von Horstenau je 27. srpnja 1941. Berlin izvijestio kako su na prostoru od Banja Luke do Obrovca izbili nemiri, posebno oko Donjeg Lapca i Gračaca. S crvenim barjakom oko 500 je ljudi, svi naoružani, ubili su oružnike, finance, ustaše. Teritorij na kojem nije bilo vlasti NDH, pa ni Nijemaca i Talijana, postojao je 72 dana.
Stojan Matić, kraljevski žandar, jedini s kakvom-takvom vojnom naobrazbom, bio je pravi vođa ustanka. Matić je bio monarhist, ali oni koji su bili simpatizeri komunista, kao budući general Đoko Jovanić, sve dok su se borili na istoj strani, nisu bili smetnja. Kako je i u knjižici II. armije tiskane 1945. napisao general-lajtnant Ivo Gošnjak, prva faza borbe bila je partizanska, gerilska borba u “svojim krajevima, oko svojih sela”.
Ustanak je bio pobuna, borba za samoodržanje, osveta. Neki su u njemu kasnije vidjeli ustanak komunista i borbu za bolji svijet, jer je takva opcija na kraju prevladala. Većina naroda reagirala je baš kako se stoljećima na graničnom i ratnom području reagiralo.
Ustanici iz srpnja izvršili su pokolj u selu Boričevac, potom je napadnut Kulen Vakuf, gdje je borba, vjerojatno pod dojmom prethodnih obračuna, s ustašama, ali i Hrvatima i muslimanskim stanovništvom, trajala dugo.
Pokolj u Boričevcu iskorišten za pokušaj smjene Matića s čela Lapačkog odreda. Marko Orešković Krntija, politički komesar Ličke grupe partizanskih odreda, pa politički komesar Glavnog štaba Hrvatske, koji je ustanku trebao dati pravo ideološko usmjerenje, osudio je “gerilce” koji su “klali žene, djecu”, mada su se seljaci tamo predali.
Tako se izjednačavaju s “ustaškim hordama”, što je posljedica “nedostatka discipline i odgovornosti” u borbi za “častan i slobodan život za sve poštene Srbe, Hrvate, Slovence, muslimane itd.”
Snage NDH uskoro su se reorganizirale. Talijani su postali “zaštitnici” Srba. Dio je ljudi pristupio četnicima, dio partizanima. Dio je nastojao preživjeti u svojim selima. Slično je bilo s Hrvatima u Lici.
Kada je poginuo Marko Orešković pjesma je govorila kako u: “Cijeloj Lici žalost srce bije/ što joj nesta dičnoga Krntije/ što joj nesta vođe od ustanka/ prvog vođe, Orešković Marka./ Drug je Marko hrvatskoga roda, / al je majka srpskog naroda”. Baš kao što je narodna pjesma nastojala stvari uljepšati, tako je i proslava 27. srpnja 1941. bila nešto drugo od onoga što se stvarno dogodilo. Ili točnije, iz prošlog je uzet samo dio onog što se dogodilo. Baš kao i danas u tolikim sličnim događajima.