Kako su mediji proteklih dana bili gotovo u potpunosti okupirani lokalnim izborima, u javnosti gotovo da nije bila zapažena vijest o velikom uspjehu mladoga astrofizičara dr. Dejana Vinkovića. Taj 37-godišnji docent na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF) u Splitu prošloga je tjedna u vodećem svjetskom znanstvenom časopisu Nature objavio rad o “zvjezdanoj prašini”.
Koliko je važan taj rad najbolje govori podatak da ga je glavni urednik Naturea uvrstio u tzv. Editor Summary u kome se ističu najoriginalniji i najznačajniji članci. Iako upućeni tvrde da Vinkovićev rad u Natureu jedan je od najvećih uspjeha hrvatskih znanstvenika koji rade u domovini posljednjih godina, mladi astrofizičar ne slaže se s tim.
- Okarakterizirao bih to više kao zanimljivo otkriće, ali za velik uspjeh potrebno je više. Meni je ovaj rad prije svega velika satisfakcija za rad u hrvatskim uvjetima - rekao je Dejan Vinković, znanstvenik povratnik iz Amerike gdje je živio 10 godina.
Na elitnom institutu
- Budući da sam kao srednjoškolac proputovao bivšu Jugoslaviju sudjelujući na natjecanjima iz fizike i matematike, studij fizike bio je normalan slijed. Astronomijom sam se počeo baviti tek tijekom studija - prisjeća se Dejan koji je 1996. upisao fiziku na PMF-u u Zagrebu.
Rođen je u Čakovcu, a u Varaždinu je završio gimnaziju. Nakon vojnog roka otišao je na poslijediplomski studij u SAD gdje je 2003. doktorirao na sveučilištu Kentucky. Uslijedio je četverogodišnji postdoktorat na glasovitom Institutu za napredne studije u Princetonu. Riječ je o elitnom institutu poznatom i kao Einsteinov institut, jer je genijalni fizičar tamo proveo 20 posljednjih godina života.
- Na Institut sam došao prijavivši se na natječaj, prikupio preporuke i prošao intervju i selekciju. Ukratko, u SAD-u su preporuke vrlo važne, bilo da ih dobivate ili dajete - ispričao je Vinković koji tvrdi da je u Americi “odrastao” kao znanstvenik i prihvatio njihov pogled na rad u znanosti.
- To je vjerojatno i najvažnije što sam stekao boravkom u SAD-u. Najveća razlika između nas i Amerikanaca jest kako se oni odnose prema mladim znanstvenicima. Tamo je puno lakše napredovati, postoje ‘filteri’, stalno ste podvrgnuti analizi, no gleda se vaš stvarni potencijal. Tako sam i došao na Einsteinov institut. Amerika me naučila agresivnosti u biranju znanstvenih tema. Tamo se potiče samoinicijativa, ljude se ohrabruje da se bore kako bi ostvarili željeni cilj - ispričao je Dejan Vinković koji se 2007. odlučio vratiti u Hrvatsku.
- Tijekom boravka na Institutu u Princetonu shvatio sam da stvari kojima se želim baviti mogu raditi bilo gdje. Otprilike istodobno došao je i poziv s Odjela za fiziku u Splitu i tako sam se upustio u avanturu povratka - kaže Vinković koji je jedan od utemeljitelja novog studija astrofizike u Splitu. No, kao i ostali znanstvenici koji su se vratili, suočava se s nizom problema.
- U principu sve nas frustrira znanstveno-obrazovni sustav koji je prepun ljudi kojima ne odgovaraju promjene. U tijeku su brojne reforme, no njih ruše same institucije koje bi se trebale reformirati. Jako frustrira kako se izboriti za širenje projekata kada se kod dodjele sredstava ne gledaju stvarna znanstvena postignuća. Primjerice, vrednuje se broj radova, a pritom je nevažno je li članak objavljen u Natureu ili u beznačajnom časopisu - ustvrdio je Vinković, naglasivši da Sveučilište u Splitu mnogo ulaže, ali uglavnom u zgrade umjesto u ljude.
- Trećina toga novca trebala se uložiti u dovođenje kvalitetnih ljudi. Nadalje, Sveučilište u Splitu nema nikakvu strategiju razvoja i na njemu prirodoslovni te tehnički fakulteti ne igraju važnu ulogu. Problem cijele Hrvatske je što je broj studenata napumpan zahvaljujući društvenim i humanističkim znanostima, dok smo u prirodoslovlju na dnu Europe - rekao je dr. Vinković, istaknuvši da se još nije pokajao zbog povratka u domovinu te da je i dalje entuzijastičan.
Svemirsko ljeto u Splitu
Vrlo je aktivan i u popularizaciji znanosti. Prije dvije godine s nekolicinom kolega organizirao je zapaženu Dalmatinsko svemirsko ljeto.
- Organizirali smo dolazak aktivnog američkog astronauta, ruskog kozmonauta, te trećeg svemirskog turista Gregoryja Olsena. Oni su u Splitu prezentirali mogućnosti koje se otvaraju malim zemljama poput Hrvatske u novom dobu osvajanja svemira putem privatnih inicijativa - ispričao je Vinković koji živi na relaciji Split - Zagreb - Međimurje.
- U Splitu imam unajmljen stan i uglavnom radim. Moja djevojka radi u Zagrebu pa se viđamo u slobodno vrijeme. Mnogo vremena provodim u Međimurju jer se rad na održavanju rodne kuće i poveće okućnice pretvorio u aktivan hobi.
- U radu u Natureu bavio sam se proučavanjem uvjeta u protoplanetarnim diskovima, kako se nazivaju gusti oblaci plina i prašine koji kruže oko mladih zvijezda. U njima tijekom milijuna godina sljepljivanjem sitnih zrnaca prašine, ne većih od čestica dima cigarete, izrastaju planeti. Dokaze da je tako nastala i Zemlja prije 4,5 milijardi godina pronalazimo u metoritima i kometima - rekao je Vinković, dodavši da je jedno od otvorenih pitanja kako se točno giba ta prašina, tj. koje sve sile djeluju na njezina zrnca. - U mojem radu opisujem jednu silu koja je dosad bila zanemarena, a to je tlak zračenja samog diska prašine. To zračenje je zapravo toplina koju isijava vruća prašina i zahvaljujući tome zrnca prašine mogu biti izgurana iz vrućih dijelova oblaka u hladniji - pojasnio je dr. Vinković koji se može pohvaliti i interdisciplinarnim istraživanjima objavljenima u dva prestižna znanstvena časopisa. Tako je zajedno s kolegama u Proceedings of the National Academy of Sciences (PNAS) objavio rad iz socioekonomije, a u u PLOS 1 istraživanje iz biologije o paucima.
Tanja Rudež
Koliko je važan taj rad najbolje govori podatak da ga je glavni urednik Naturea uvrstio u tzv. Editor Summary u kome se ističu najoriginalniji i najznačajniji članci. Iako upućeni tvrde da Vinkovićev rad u Natureu jedan je od najvećih uspjeha hrvatskih znanstvenika koji rade u domovini posljednjih godina, mladi astrofizičar ne slaže se s tim.
- Okarakterizirao bih to više kao zanimljivo otkriće, ali za velik uspjeh potrebno je više. Meni je ovaj rad prije svega velika satisfakcija za rad u hrvatskim uvjetima - rekao je Dejan Vinković, znanstvenik povratnik iz Amerike gdje je živio 10 godina.
Na elitnom institutu
- Budući da sam kao srednjoškolac proputovao bivšu Jugoslaviju sudjelujući na natjecanjima iz fizike i matematike, studij fizike bio je normalan slijed. Astronomijom sam se počeo baviti tek tijekom studija - prisjeća se Dejan koji je 1996. upisao fiziku na PMF-u u Zagrebu.
Rođen je u Čakovcu, a u Varaždinu je završio gimnaziju. Nakon vojnog roka otišao je na poslijediplomski studij u SAD gdje je 2003. doktorirao na sveučilištu Kentucky. Uslijedio je četverogodišnji postdoktorat na glasovitom Institutu za napredne studije u Princetonu. Riječ je o elitnom institutu poznatom i kao Einsteinov institut, jer je genijalni fizičar tamo proveo 20 posljednjih godina života.
- Na Institut sam došao prijavivši se na natječaj, prikupio preporuke i prošao intervju i selekciju. Ukratko, u SAD-u su preporuke vrlo važne, bilo da ih dobivate ili dajete - ispričao je Vinković koji tvrdi da je u Americi “odrastao” kao znanstvenik i prihvatio njihov pogled na rad u znanosti.
- To je vjerojatno i najvažnije što sam stekao boravkom u SAD-u. Najveća razlika između nas i Amerikanaca jest kako se oni odnose prema mladim znanstvenicima. Tamo je puno lakše napredovati, postoje ‘filteri’, stalno ste podvrgnuti analizi, no gleda se vaš stvarni potencijal. Tako sam i došao na Einsteinov institut. Amerika me naučila agresivnosti u biranju znanstvenih tema. Tamo se potiče samoinicijativa, ljude se ohrabruje da se bore kako bi ostvarili željeni cilj - ispričao je Dejan Vinković koji se 2007. odlučio vratiti u Hrvatsku.
- Tijekom boravka na Institutu u Princetonu shvatio sam da stvari kojima se želim baviti mogu raditi bilo gdje. Otprilike istodobno došao je i poziv s Odjela za fiziku u Splitu i tako sam se upustio u avanturu povratka - kaže Vinković koji je jedan od utemeljitelja novog studija astrofizike u Splitu. No, kao i ostali znanstvenici koji su se vratili, suočava se s nizom problema.
- U principu sve nas frustrira znanstveno-obrazovni sustav koji je prepun ljudi kojima ne odgovaraju promjene. U tijeku su brojne reforme, no njih ruše same institucije koje bi se trebale reformirati. Jako frustrira kako se izboriti za širenje projekata kada se kod dodjele sredstava ne gledaju stvarna znanstvena postignuća. Primjerice, vrednuje se broj radova, a pritom je nevažno je li članak objavljen u Natureu ili u beznačajnom časopisu - ustvrdio je Vinković, naglasivši da Sveučilište u Splitu mnogo ulaže, ali uglavnom u zgrade umjesto u ljude.
- Trećina toga novca trebala se uložiti u dovođenje kvalitetnih ljudi. Nadalje, Sveučilište u Splitu nema nikakvu strategiju razvoja i na njemu prirodoslovni te tehnički fakulteti ne igraju važnu ulogu. Problem cijele Hrvatske je što je broj studenata napumpan zahvaljujući društvenim i humanističkim znanostima, dok smo u prirodoslovlju na dnu Europe - rekao je dr. Vinković, istaknuvši da se još nije pokajao zbog povratka u domovinu te da je i dalje entuzijastičan.
Svemirsko ljeto u Splitu
Vrlo je aktivan i u popularizaciji znanosti. Prije dvije godine s nekolicinom kolega organizirao je zapaženu Dalmatinsko svemirsko ljeto.
- Organizirali smo dolazak aktivnog američkog astronauta, ruskog kozmonauta, te trećeg svemirskog turista Gregoryja Olsena. Oni su u Splitu prezentirali mogućnosti koje se otvaraju malim zemljama poput Hrvatske u novom dobu osvajanja svemira putem privatnih inicijativa - ispričao je Vinković koji živi na relaciji Split - Zagreb - Međimurje.
- U Splitu imam unajmljen stan i uglavnom radim. Moja djevojka radi u Zagrebu pa se viđamo u slobodno vrijeme. Mnogo vremena provodim u Međimurju jer se rad na održavanju rodne kuće i poveće okućnice pretvorio u aktivan hobi.
- U radu u Natureu bavio sam se proučavanjem uvjeta u protoplanetarnim diskovima, kako se nazivaju gusti oblaci plina i prašine koji kruže oko mladih zvijezda. U njima tijekom milijuna godina sljepljivanjem sitnih zrnaca prašine, ne većih od čestica dima cigarete, izrastaju planeti. Dokaze da je tako nastala i Zemlja prije 4,5 milijardi godina pronalazimo u metoritima i kometima - rekao je Vinković, dodavši da je jedno od otvorenih pitanja kako se točno giba ta prašina, tj. koje sve sile djeluju na njezina zrnca. - U mojem radu opisujem jednu silu koja je dosad bila zanemarena, a to je tlak zračenja samog diska prašine. To zračenje je zapravo toplina koju isijava vruća prašina i zahvaljujući tome zrnca prašine mogu biti izgurana iz vrućih dijelova oblaka u hladniji - pojasnio je dr. Vinković koji se može pohvaliti i interdisciplinarnim istraživanjima objavljenima u dva prestižna znanstvena časopisa. Tako je zajedno s kolegama u Proceedings of the National Academy of Sciences (PNAS) objavio rad iz socioekonomije, a u u PLOS 1 istraživanje iz biologije o paucima.
|
Kako se giba zvjezdana prašina
|
Tanja Rudež