VLADIMIR STIPETIĆ Akademik Vladimir Stipetić jedan je od najvažnijih hrvatskih ekonomista, bivši profesor, dekan i rektor na zagrebačkom sveučilištu. Kao 29-godišnjak otišao je na postdoktorski studij u Oxford, a deset godina kasnije, baš u godini velikog previranja 1967./1968., bio je gostujući profesor na Stanfordu i Yaleu.
Njegova najnovija knjiga ”Dva stoljeća razvoja hrvatskog gospodarstva” beskrajna je riznica povijesnih podataka, ali i ozbiljan pokušaj ispravljanja niza povijesnih zabluda o ključnim formativnim razdobljima Europe, Jugoslavije i Hrvatske.
Prošlo je više od 14 godina otkako se prvi broj Jutarnjeg lista pojavio na kioscima. Jutarnji se rado čita u Hrvatskoj, a vjerujem i u zemljama gdje rade naši ljudi. Koristim ovaj jubilej da bih rekao nešto o ljudima koji su otišli i žive izvan domovine.
Po jugoslavenskim popisima, iz Hrvatske je bilo oko 200.000 ljudi na “privremenom radu u inozemstvu”. Ti su podaci očito minorizirali pravo stanje. Sada, po Popisu koji slijedi preporuke Ujedinjenih naroda, dugoročnim migrantima smatraju se oni koji su popisani u određenoj zemlji, a rođeni u drugoj, a u novoj zemlji borave više od godinu dana. Prema tim novim podacima, u 2010. živjelo je u inozemstvu čak 699.900 građana iz Hrvatske - što je gotovo šestina stanovništva u Hrvatskoj. A u taj broj nisu ubrojena djeca hrvatskih građana rođena u inozemstvu.
Jedno od važnih pitanja koje se ponekad nađe u našim novinama, pa i Jutarnjem, jest: kako bismo mogli privoljeti te ljude da ulažu u gospodarski razvoj Hrvatske? Sredstva kojima ti ljudi raspolažu nisu, naime, mala.
Kako stiže novac
O tome rječito govore podaci o “doznakama iz inozemstva“, koje skuplja i analizira Svjetska banka. Ona to čini po metodologiji koju su prihvatile sve zemlje - članice. “Doznake iz inozemstva” čine iznos “tekućih privatnih transfera emigranata iz zemlje u kojoj žive u zemlju porijekla”. Ako tamo borave manje od jedne godine, onda ih ta statistika klasificira kao “kompenzacije iz radnog odnosa”.
Iznosi koje Svjetska banka objavljuje su “službeno utvrđene doznake iz inozemstva”. Međutim, Ujedinjeni narodi pišu da je “prava veličina doznaka iz inozemstva, kad bi se uključili i neformalni kanali transfera sredstava, vjerojatno veća” (2008-, str. XII.).
Evo što piše Svjetska banka :
“U 2010. godini doznake iz inozemstva u svijetu procjenjuju se na 440 milijardi dolara. Od tog su iznosa gospodarski nerazvijene zemlje primile 325 milijardi (6% više nego 2009.). Pravu bismo veličinu tih doznaka imali tek kad bi se uključili i neregistrirani tokovi koji su vjerojatno značajno veći od registriranih. No i ovih 325 milijardi tri puta je više nego što iznosi oficijelna pomoć zemljama u razvoju, a gotovo je jednak iznosu FDI u te zemlje”.
Kako u tom pogledu stoji Hrvatska? Podatke za prvih deset godina 21. stoljeća iznosim u tablici.
Iz nje proizlazi da službenim kanalima (preko banaka, poštanskih i drugih ureda) u Hrvatsku stiže oficijelno oko 1,5 milijardi dolara godišnje. Kako najveći broj Hrvata - emigranata radi u zemljama iz “susjedstva” (Njemačka, Austrija, Slovenija, Švicarska), razumno je pretpostaviti da barem toliki iznos donesu ti naši ljudi dolazeći u domovinu (ne samo na odmor već i za Božić i Novu godinu, Prvi maj i druge prilike). Tri milijarde dolara godišnje ogroman je iznos kojim bi se značajno moglo dinamizirati hrvatsko gospodarstvo, koje u zadnjih pet godina stagnira (bruto domaći proizvod u stalnim cijenama bit će 2012. godine niži nego što je bio 2008. godine!).
Promijeniti trend
Dijelom to proizlazi iz smanjivanja stranih investicija u Hrvatsku. Usmjerena sredstva doznaka iz inozemstva mogla bi taj stagnantni trend promijeniti. Uz pretpostavku da je moja procjena o ukupnim primicima po osnovi doznaka iz inozemstva (3 milijarde dolara godišnje) približno točna, to bi u minulih deset godina značilo 30 milijardi dolara - što je više od ukupnog priljeva sredstava na osnovi “stranih direktnih ulaganja” (FDI) u tom razdoblju.
S tim u vezi još jedna primjedba. U zadnjih tridesetak godina svijet se ekonomski ubrzano sve više prožima i ujedinjuje ekonomski. Ekonomisti taj proces nazivaju globalizacijom, koja je već promijenila u značajnoj mjeri strukturu svjetskog gospodarstva. Primjerice, donedavno gospodarski nerazvijena Kina proizvela je 2011. gotovo polovicu svjetske proizvodnje čelika (proizvelo se u svijetu milijardu i pol tone čelika!). Kina, Indija, Južna Koreja, Singapur, Hong Kong i kineski Tajvan uz tradicionalni Japan) postupno premještaju težište svjetskog gospodarstva na Pacifik (a nekoć je to bio Mediteran, pa Atlantik).
Neodržive predodžbe
To su “tektonske” promjene u strukturi svjetskog gospodarstva, koje se zbivaju pred nama, a mnogi ne vide dalekosežne implikacije tih promjena i na Hrvatsku. Negdašnje predodžbe političara, ali i ekonomista o autarkičnom razvitku bilo koje zemlje (pa i Hrvatske) u tim uvjetima više nisu održive: dinamički se razvijaju samo one zemlje koje su se uključile u proces globalizacije većim izvozom dobara, s kojima imaju komparativne prednosti u svjetskim razmjerima. Nerazumijevanje tog procesa, koji se odvija pred našim očima, često sam susretao i kod visokoobrazovanih ljudi. I što brže budemo mijenjali stari, naslijeđeni pristup prema autarkičnoj strukturi proizvodnje, to ćemo brže napredovati u gospodarskom razvoju.
Vjerujem da će Jutarnji u idućih pet tisuća brojeva pokloniti više prostora toj činjenici. Na tom putu želim mu uspjeh, koji garantira dosadašnji uspješni rad cijelog kolektiva.