Za šest sati tjedno plaća 15.000 kuna

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 07.03.2009. u 18:04

ZAGREB- Kada usred radnog dana, oko podneva, u Masarykovoj ulici u središtu Zagreba sretnete sveučilišnog profesora, nemojte pomisliti: Blago njemu. Dok drugi rade, on šeta. Bit ćete u krivu jer profesor, kažu, radi i dok bezbrižno šeta: upravo smišlja svoj novi znanstveni rad.”

Tako sveučilišne profesore koji malo rade a puno zarađuju opisuju njihovi radišniji kolege. Prizor besposlenog kolege koji “radi i dok šeta” već se dulje po hodnicima sveučilišta prepričava kao vic.  

Odgovor na pitanje koliko zapravo rade profesori - jer neki od njih rekli su nam da jednostavno ne stignu opismenjavati svoje studente - potražili smo tijekom prošloga tjedna na nekoliko zagrebačkih fakulteta.

Razgovarali smo sa studentima, profesorima i dekanima, i od svih smo dobili isti odgovor: neki rade previše, a neki baš ništa.

Koliko rade vaši profesori? Uključite se u raspravu!


Profesor izabran u znanstveno-nastavno zvanje u nastavi godišnje bi trebao provesti 300 norma sati ili, najviše, šest sati tjedno!

Koliko točno rade profesori na fakultetima i koje su njihove obveze, propisano je ugovorom između Vlade i sindikata. Kao i svi drugi zaposlenici, i profesori bi morali odraditi 40-satni radni tjedan.

No, zakonodavac je zaposlenima na sveučilištu pritom dao slobodu da dio sati odrade kod kuće, a dobili su još jednu dodatnu povlasticu.  

Kad održe jedan sat predavanja na preddiplomskom studiju, to im se računa kao da su radili - dva sata. Sat predavanja na doktorskom studiju računa se kao tri sata norme, a sat zahtjevnijih vježbi kao jedan i pol sat. 


 Dakle, profesor koji je u tjednu održao šest sati predavanja za zakonodavca je radio najmanje 12 sati. Ako je uz to održao jedan sat vježbi, to je 13 i pol sati rada.

Ostatak vremena do propisanoga radnog tjedna od 40 sati profesori bi, zamišljeno je, trebali iskoristiti za pripremu predavanja, praćenje novih trendova, konzultacije, ispite te znanstveni rad.  

Pojedinci to, međutim, zlorabe pa u vrijeme dok papirnato rade na matičnoj instituciji u stvarnosti “torbare” diljem Hrvatske.  

Dodatnih 37,5 posto

Sveučilišni profesori trenutačno mjesečno zarađuju oko 15 tisuća kuna. Za rad iznad norme, prema kolektivnom ugovoru, mogli bi dobiti još dodatnih 37,5 posto.  

No ima profesora, svjesni su toga i u sindikatu i u Ministarstvu znanosti, koji zarađuju daleko više od toga.   

Neke institucije, poput zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, svima koji rade u nastavi - od asistenata do redovnih profesora - isplaćuju redovni dodatak od 30 posto, kao stimulaciju u sklopu plaće. Druge, pak, svojim profesorima isplaćuju honorare čijoj se visini ne može ući u trag.

- Sustav je pun apsurda. Jedni rade pošteno i odgovorno i više od norme i za to primaju golu plaću. Drugi torbare u vlastitoj instituciji ili izvan nje i zarađuju ogroman novac. Svi to vide, a prave se da ne vide. To vam je problem kao s aferom Indeks. Svi su znali da se kod pojedinih profesora može kupiti ispit, no tvrdili su da ne mogu ništa poduzeti jer, navodno, nije bilo dokaza  - ispričao nam je jedan od revoltiranih profesora zaposlen na elitnom zagrebačkom fakultetu.

Njegovi ga studenti iznimno cijene. Profesor je, kažu, znanstveno vrlo aktivan. Svake dvije godine publicira jednu knjigu, u predavaonici je uvijek točno u minutu, njegova predavanja obožavaju, stalno im je dostupan, ako ne fizički onda putem e-maila.

- Profesoru bez ikakvog problema možemo poslati e-mail u ponoć i on će nam odmah odgovoriti na pitanje - hvale našeg sugovornika njegovi studenti.

No, na spomen imena nekih drugih profesora okreću očima. Među njima, kažu, ima onih koji su im nedostupni jer u vrijeme kada bi trebali biti na fakultetu predaju na drugim sveučilištima. Neke od profesora studenti, pak, vide jedino na ispitima.

Studentska anketa na jednom tehničkom fakultetu pokazala je kako je nekolicina profesora ukupno odradila samo tri radna tjedna od 15, koliko su trebali. U povjerenju su nam priznali da ima i ekstrema koji rade još manje. Prosvjetne vlasti ne raspolažu egzaktnim podacima.

Varanje s asistentima

 Sva su sveučilišta u isto vrijeme i nastavne i istraživačke institucije, pa je obveza svakog nastavnika u sklopu radnog tjedna, pola vremena provesti u nastavi, a pola u znanosti.

Sustav je baziran na napredovanju u zvanjima, pa se dio koji se odnosi na znanstvenu produkciju “mjeri” isključivo nečijim napredovanjem u karijeri. Dakle, kada netko ispuni sve uvjete koji se mogu postići u profesionalnom smislu (a oni su, slažu se svi, nerijetko ispod svjetskih standarda) nikoga više nije briga što on radi usred radnoga dana u Masarykovoj ulici:  šeta li dokono ili doista smišlja svoj budući znanstveni rad.

Nekima je to odlična prilika za nerad ili dodatnu zaradu, nauštrb vlasititoga posla.  

Iz perspektive jednog asistenta na fakultetu s kojim smo razgovarali, to izgleda ovako:

- Kada je redovni sveučilišni profesor drugi put izabran u trajno zvanje, što mu donosi plaću od minimalno 15 tisuća kuna mjesečno, on postaje zaštićen kao lički medvjed. Može u sljedećih 10 godina ne objaviti baš ništa, a da mu nitko ne postavi pitanje kako on zapravo troši onih 20 sati tjedno koje je dužan odraditi u znanosti i zašto zapravo prima plaću.

Dio njih, žale se asistenti, koristi svaku priliku da se ne pojavi ni na nastavi.

I u Nezavisnom sindikatu znanosti priznali su nam da ima profesora umjesto kojih asistenti redovito održavaju nastavu. I onda ti profesori, kad pišu izvještaje Ministarstvu, pribilježe sebi satove koje su im ustvari odradili asistenti. Nerijetko im kradu i radove. Oštećeni asistenti sindikatu se često obraćaju za pomoć, no većina ih ipak o tome šuti jer im napredak u znanosti itekako ovisi o profesoru mentoru.

I neki asistenti na Fakultetu političkih znanosti osigurali su sebi status zvijezda, i to do apsurda: tamo ima asistenata koji imaju svoje asistente koji onda umjesto njih održavaju nastavu. A za to vrijeme “asistent šef” zarađuje dodatni novac vodeći vlastitu PR agenciju!?

- Norma nije problem. Na njoj smo radili deset godina koristeći se stranim modelima. Htjeli smo da nastavnici ne trče za nastavom. No, dogodilo se obrnuto, mnogi trče za nastavom, ali ne u matičnoj ustanovi - kaže Vilim Ribić, predjednik Velikog vijeća Sindikata znanosti.

I njemu je poznato da ima profesora koji su nositelji kolegija na 15 do 20 institucija!

- Putuju okolo i na taj način mogu zaraditi dvije do tri plaće. Jedan se profesor čak hvalio kako u 48 sati proputuje od Rijeke, preko Splita, Mostara i Sarajeva, do Tuzle i natrag. Neki čak sami sebe nazivaju trgovačkim putnicima. Toga nema nigdje na svijetu - osuđuje Ribić povišenim glasom.

Te ga teme, kaže, uvijek razljute.

- Sindikat je još 2001. tražio da se jasno evidentira što i koliko tko radi. Na naš prijedlog i sam je Senat zagrebačkog sveučilišta prije nekoliko godina donio odluku prema kojoj bi profesorima sve što zarade okolo trebala isplatiti matična institucija, a i sam bi rektor morao imati uvida u to koliko tko zarađuje. No taj se zaključak ne poštuje. Zloupotrebljava se autonomija sveučilišta zbog zadržavanja nereda u sustavu. Stanje je kaotično i neodrživo, to je prava Augijeva štala -  sasuo je Ribić.

Evidenciju o tome na koliko institucija predaju pojedini profesori i koliko mjesečno mogu zaraditi “torbareći” nema ni Ministarstvo znanosti i obrazovanja, premda se sav taj novac isplaćuje iz državnog proračuna.

Preko dekana do dopusnice


- Toplo se nadam da će uvođenjem Šukerova osobnog identifikacijskog broja stvari i tu postati jasnije - iskreno nam je priznao jedan od bliskih suradnika ministra Dragana Primorca.

 Da norma nije glavni problem misli i Saša Zelenika, član Foruma za etičnost i razvoj znanosti te visokog obrazovanja i profesor na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.

- Norma je u Hrvatskoj viša od one u Italiji. Za profesora koji želi udovoljiti svim zahtjevima koje je postavio bolonjski proces čak i previsoka - tvrdi Zelenika, jedan od znanstvenika koji su se u Hrvatsku vratili na poziv Vlade.

No, i njega smeta što kriteriji za sve u Hrvatskoj nisu isti.

- Jedni u normu vode izborne predmete koje godinama ne upiše ni jedan student, pa rade vrlo malo, a primaju punu plaću. Drugi istu normu na papiru premašuju ‘n’ puta. Najgore je što to pravilo prvi krše visoki dužnosnici, čelnici institucija, prorektori koji istodobno drže nastavu na tri, četiri sveučilišta - kaže Zelenika.

Upozorio je i kako se instrument dopusnica nerijetko selektivno primjenjuje: ako je profesor simpatičan dekanu i s njim je u dobrim odnosima, lako će dobiti dopusnicu za rad izvan matične institucije, neovisno o tome kolika mu je norma i obrnuto.

Prema izvješću studentskog pravobranitelja zagrebačkog Pravnog fakulteta o poštivanju studentskih prava  u ovoj akademskoj godini, najveći broj studenata, njih 282, upozorilo je na problem kašnjenja ili nedolaska profesora na konzultacije. U izvješću se navodi i kako se primjedbe na profesore i ostale članove uprave koji krše to pravo svakodnevno mogu pročitati i na studentskim portalima te kako su nedolaskom profesora na konzultacije posebno nezadovoljni studenti četvrte godine.  Dekan Prava prof. dr. Josip Kregar tvrdi, pak, kako se primjedba odnosila isključivo na katedru s koje “svih pet ljudi neprekidno radi za Vladu, i to besplatno.”

- U timovima za pregovre s EU čak je 27 naših profesora. To je dodatni angažman i naravno da se to mora osjetiti, no taj se podatak neće vidjeti u izvješću studentskog prvobranitelja - uzvratio je Kregar.

Kontrola mislioca


Na pitanje ima li na Pravnom fakultetu profesora koji ne ispunjavaju svoje obveze, Kregar je odgovorio:

- Toga ima svugdje. To je kao da me pitate ima li na klupi nekog nogometnog kluba loših igrača. Naravno da ima i da takvi gube. To je rizik posla - rekao je Kregar. On misli da kontrola često više smeta nego pomaže:

- Ne možete kontrolirati nekoga kome je zadatak misliti, a još je manje to moguće ostvariti prinudom. To nije uspjelo ni staljinističkom poretku. Disciplina je metoda rada tamo gdje ti nije potrebna pamet niti snaga - rekao je Kregar.

Dodao je kako na vodećim svjetskim sveučilištima poput Harvarda nitko ni ne postavlja pitanje je li profesor održao predavanje, je li se pojavio na konzultacijama jer se smatra da je on toliko dobar da to radi po izvrsnosti.

- Imao sam priliku raditi kao gostujući profesor na sveučilištu Yale. Tamo sam vidio kako netko bez obzira na svoju reputaciju doživi kritiku kolega i povuče se. Toga kod nas nema. Kod nas vlada pretjerano razumijevanje za tuđe pogreške, a izostala je i normalna kritika tuđih radova - rekao je dekan Prava.Tijekom svog mandata, otkrio nam je, dao je otkaz četvorici nastavnika. Dvojica su otpuštena iz pedagoških razloga, a druga dvojica nisu ispunila uvjete za napredovanje u zvanjima.

- No nemojte misliti da je lako nekome tko ne radi dati otkaz. Imali smo na fakultetu profesora koji je u 22 godine objavio trećinu rada. Kada smo ga pokušali izbaciti, javno se žalio da je politički proganjan. Na kraju je postao tajnik Sabora - rekao je Kregar.  

Nije nam htio reći njegovo ime, ali naknadno smo saznali da se radi o Antunu Rajčevcu koji je bio tajnik Županijskog doma Sabora, a sada je u mirovini. Dekan Fakulteta elektrotehnike i računarstva prof. dr. Vedran Mornar smatra da bi sustav mjerenja rada profesora trebalo postaviti drukčije. Ali kako, to ni on sam ne zna.

Profesor od milijun USD

- Problem nije nimalo jednostavan. Nisu sveučilišni profesori radnici u tvornici pa da možemo izbrojiti koliko oni u danu sašiju gumba. No, smatram da je postojeća norma iz kolektivnog ugovora čista katastrofa. Stvari su postavljene tako da je rad nekog profesora koji pet sati na predavanju čita iz tuđih slajdova jednako vrijedan kao i rad profesora koji je utrošio 20 sati da bi pripremio predavanje, a uz to vodi i 20 diplomanata - upozorava Mornar.

I on ima iskustvo rada u inozemstvu. Godinu dana kao Fulbrightov stipendist proveo je na University of Southern California u Los Angelesu. - Tamo profesore ne pitaju koliko imaju CC radova. Važnije im je da im profesor svojim ugledom i suradnjom na sveučilištu može donijeti milijun dolara. Naša je najveća greška u tome što mi u jednu osobu pokušamo ugurati i fantastičnog nastavnika i fantastičnog znanstvenika, a to je nemoguće - zaključuje Mornar.


Situacija se dodatno komplicira ako se profesor odluči politički angažirati. Takvih je nemalo . Koordinatori Pravokutnika, studentskog e-zina na Pravnom fakultetu zagrebačkog Sveučilišta, sjećaju se kako je u doba dok je bio sudac Ustavnog suda Smiljko Sokol za njih bio gotovo neuhvatljiv. Tjednik Globus svojedobno je objavio reportažu o tome što studenti misle o svojim profesorima, saborskim zastupnicima. Doznali smo kako studentice Filozofskog fakulteta s velikim simpatijama pričaju o prof. Miloradu Pupovcu, iako ga, kaže jedna, zovu “Nevidljivi čovjek”. Gotovo ga nikad nema na predavanjima, a što je najgore, ne obavještava ih o nedolasku, pa ga čekaju. Druga mu je mana što i kada dođe na predavanje, kasni po pola sata, rekli su studenti.

Slična iskustva sa Sinišom Tatalovićem, savjetnikom predsjednika Mesića, imaju studenti Fakulteta političkih znanosti.  Marko Krička, bivši student Fakulteta političkih znanosti, još dobro pamti situaciju iz 2002. godine kada su se, kako kaže, studenti morali pobuniti ne bi li svoga tadašnjeg profesora Zdravka Tomca “priveli” na fakultet.

- Upisao sam taj seminar isključivo zbog Tomca.  U mojoj je generaciji bilo dosta studenata predstavnika mladeži SDP-a ili HDZ-a koji su imali taj politički eros. Svi smo htjeli slušati  Tomca, no on je u to vrijeme bio angažiran u Saboru. Morali smo se pobuniti da bi Tomac došao na fakultet i odradio predavanje. Bilo je odlično, ali dogodilo se samo jedanput - rekao je Krička.
  Pupovac ‘nevidljiv ’, Tomca  samo jednom dovukli


Hrvatska ima oko 13 tisuća znanstvenika, od toga ih je aktivno između 6000 i 7000, a njih oko 4500 predaje na visokim učilištima.

Posljednjih godina naši su znanstvenici sve manje produktivni, a prema nekim procjenama njihova je produkcija pala za čak 50 posto. Pad znanstvene proizvodnje vidljiv je i iz podataka objavljenih u CROSBI elektorničkoj biografiji, koja se može pretraživati na webu. (http://bib.irb.hr) Podaci na webu obnavljaju se svaka četiri sata, a prema onima koji su objavljeni u čevrtak oko 13 sati, od približno 6000 hrvatskih znanstvenika čiji se podaci nalaze u CROSBI bazi autorsku je knjigu u 2007. godini objavilo njih 411, a 2008. samo 258.

Broj poglavlja u knjizi više je nego prepolovljen, a isto se dogodilo i s udžbenicima i skriptama.

Godine 2007. objavljeno ih je 271, a 2008. samo 106. Izvornih je znanstvenih i preglednih radova u CC časopisima prema podacima iz CROSBI baze lani bilo samo 1588  (200-tinjak manje nego 2007.) Manje je bilo čak i plenarnih izlaganja.

Vilim Ribić smatra kako je glavni uzrok povećan nastavnički angažman profesora zbog Bolonje.

- I drugdje je u Europi znanstveni rad ugrožen zbog Bolonje, a kod nas je to još očitije jer ministarstvo i sveučilišta Bolonju nisu dobro pripremili, pa je sav teret pao na nastavnike - procjenjuje Ribić.
Recesija pameti došla godinu ranije: Prepolovio se broj znanstvenih radova


ZAGREB-Sociolog Jason Kaufman bio je jedan od najpopularnijih profesora harvardskog sveučilišta. Držao je uvodno predavanje sociologije, nadgledao i savjetovao svakog studenta koji je izrazio želju pisati diplomski rad iz područja medija, predavao “Američku pop-kulturu i medije”, omiljeni predmet s 300 studenata, te imao seminar za brucoše. Studenti su ga obožavali, 2003. izabran je za najdražeg profesora, o njegovim se riječima u predavaonici pričalo po menzama. Na kraju je prošle godine morao u tišini isprazniti stol, pokupiti knjige i papire, odšetati izsveučilišnog ureda i na lokalnom portalu za zapošljavanje objaviti da treba novi posao. Suradnju su mu otkazali jer su ocijenili da je njegovo akademsko djelovanje suviše predavačko, a premalo istraživačko. U deset godina nije isporučio dovoljan broj kvalitetnih radova i knjiga.

Tvornički tempo

Daleko od toga da se nije trudio: napisao je dvije stručne knjige, 2006. osvojio nagradu američke udruge sociologa za najbolji rad, nakupio 34 članka u stručnim časopisima, izbacio 11 istraživačkih studija, uključujući jednu o Facebooku koja je 2008. osvojila nagradu Nacionalnog zavoda za znanost u iznosu od 200.000 dolara, predavao devet različitih predmeta u deset godina, obično po dva ili tri u semestru, te ponekad pisao članke za New York Times. Nije bilo dovoljno. Kako kaže, “osjećali su da u ovih deset godina nisam producirao dovoljno te da, kad sve zbroje, nisam pridonio razvoju dramatično novih ideja i smjerova u sociologiji”, pa je popularni profesor morao napustiti kampus.

Kaufmanova tragedija nije specifična - od svakog profesora američkog fakulteta traži se da konstantno pridonosi razvoju svoje discipline. Svakih nekoliko godina napiše knjigu, ne udžbenik, a godišnje barem jednu veću studiju. Aktivan je u časopisima i raspravama te, kad nađe vremena, piše za novine i magazine. Teško je postati redovni profesor ako ne pokažete da ste u stanju producirati jaka, originalna istraživanja. Bez obzira na to što se svakodnevno masakrirate od muke sa studentskim esejima i držite po nekoliko predmeta u semesteru, onoga trena kad se pokažete kao slaba tvornica akademskog materijala, samo vam, kao Kaufmanu, pristojno priopće da ne zadovoljavate kriterije institucije i požele sreću u karijeri.

Mladi profesor engleskog John Connor, kojemu ove godine prijeti ista nevolja - premalo istraživanja - objašnjava da osobno pročita i ocijeni šezdesetak završnih eseja na predmetu viktorijanske krimi književnosti. “Riječ je o oko 1000 stranica koje moram analizirati i ocijeniti u dva - tri tjedna.”

Profesori odgovaraju na sve studentske e-mailove, pa čak i kad se radi o gigantskim predmetima s 800 i više studenata koji stalno imaju pitanja. Nije neuobičajeno odgovor dobiti u 2 ili 3 sata ujutro, nekoliko minuta nakon što je pitanje poslano. Profesori održavaju blog na stranici predmeta. Svaki tjedan imaju fiksna dva sata za konzultacije sa studentima, a po dogovoru se nalaze i izvan tog vremena.

Kada zbroji konzultacije, predavanja - “za svaki predmet držim tri jednosatna predavanja tjedno” - rad na istraživanjima i odgovaranje na e-mailove, Connor natuče 50 do 60 radnih sati na tjedan. Svaki je dan na fakultetu od 9 do 18 sati, a kod kuće završava što mora. “Možda zvuči čudno jer tada gotovo nema predavanja, ali subote su mi često radne.” Prošle je jeseni držao dva predmeta na odjelu engleskog i dva na vizualnim umjetnostima (Connor je i profesor filma), a ovaj se semestar ograničio na dva: uvod u nijemi film i kreativno pisanje. Još nije siguran hoće li mu sveučilište ponuditi redovnu profesuru pa manijakalno radi na novoj knjizi.

Studenti ih ocjenjuju

Svi podaci o akademskim uspjesima Connora, Kaufmana i drugih lako se mogu naći na internetu. Svaki profesor na portalu sveučilišta ima svoju stranicu na kojoj, uz prigodnu sliku, stoji popis članaka, studija, knjiga, nagrada i predmeta, kao i godina diplomiranja, tema diplomskog rada, sve o njihovu postdiplomskom i doktoratu. Transparentnost je ključan faktor u sustavu američkih profesora. Na kraju svakog semestra studenti popunjavaju upitnike na temelju kojih profesori dobiju ocjene u bezbroj kategorija: koliko su bili entuzijastični na predavanjima, jesu li odgovarali na mailove, koliko su im bili kvalitetni komentari i analize eseja, koriste li dovoljno konkretnih primjera iz stvarnog života. Rezultati upitnika na kraju se godine objavljuju u obliku knjige i služe kao vodič studentima koji razmišljaju o upisivanju nekog smjera ili predmeta. Ako profesor nekoliko puta zaredom dobije loše ocjene, zamole ga da ukine ili popravi predmet.

“Težak je ovo posao, ali ako uspijete dobiti poziciju redovnog profesora, stvari postaju malo lakše, plaća bolja, a resursi za istraživanja veći”, rekao je Connor za kraj.

Radni dan trajat će mu još nekoliko sati - ostalo mu je brdo kratkih eseja koje mora ocijeniti.( Miran Pavić)
Nagrađeni profesor s Harvarda dobio je otkaz jer nije dovoljno istraživao


Ivana Kalogjera- Brkić

Izdvajamo