Ja sam katolik. Ja sam katolik po osobnom uvjerenju, po odgoju i po većini sakramenata, koje sam primio. Pričešćen sam 1974. godine u crkvi Svetog Jeronima, u Bukovačkoj ulici, gdje sam pohađao vjeronauk.
Pet godina kasnije firman sam u Sv. Jeronimu. Na vjeronauk sam nastavio odlaziti i poslije firme.
Na vjeronauku su mi, kad sam imao deset ili jedanaest godina, detaljno pripovijedali o Alojziju Stepincu, upozorivši sve članove naše vjeronaučke grupe da ne povjerujemo kada nam u školi kažu da je Stepinac bio zločinac. Naravno da nismo povjerovali.
Vjenčao sam se u Crkvi: moju je kćer krstio don Živko Kustić, koji me je i vjenčao. Moji su roditelji katolici: ni majka ni otac nikada nisu bili članovi Komunističke partije (kao ni ja, razumljivo).
Kao katoliku po uvjerenju, odgoju, obiteljskom okruženju i sakramentima, već mi je godinama neugodno suočavati se s političkim i društvenim ponašanjem vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj.
Ta je nelagoda kulminirala crkvenim odnosom prema predsjedničkim izborima. Poslije prvog kruga predsjedničkih izbora Glas Koncila objavio je razuman komentar s masovno prihvatljivim stavom: u tom je komentaru Kaptol javno rekao da se neće miješati u predsjedničke izbore jer su mu oba kandidata podjednako neprihvatljiva.
Bandićevi propagandisti
Razveselio sam se takvoj crkvenoj poziciji. Neutralnost, u situaciji kada ne postoji stvarni katolički kandidat, najbolje je rješenje, koje ne podcjenjuje vjernike, ne antagonizira vjernike (kao ni one koji ne vjeruju) i ne dovodi Crkvu u kompromitirajuću situaciju da podrži kandidata čiji postupci možda ne odgovaraju elementarnim vjerskim i građanskim moralnim načelima.
Samo nekoliko dana kasnije Crkva se predomislila. Prvo je nadbiskup Bozanić, osam dana uoči izbora, primio Milana Bandića, što smo još mogli smatrati činom kurtoazije. Pretpostavljam da bi Bozanić primio i Josipovića da je Josipović zatražio audijenciju.
Zatim je, pak, kroz propovijedi ili medijske istupe pojedinih svećenika krenula prvo diskretna pa sve jača kampanja u Bandićevu korist, što je okrunjeno uvodnikom Glasa Koncila uoči izbora, u kojem se gotovo otvoreno poziva vjernike da glasuju za gospodina Bandića.
Frustracija Kaptola
U redu, Crkva, nesumnjivo, ima pravo na svoj politički stav, kao i bilo koja druga društvena institucija, čak i kada je očigledno da ne govori uime velikog dijela vjernika.
Novi, postizborni uvodnik Glasa Koncila učinio je, nažalost, nedopustiv korak dalje.
U postizbornom uvodniku Glasa Koncila njegov glavni urednik oduzima izborima stvarnu vrijednost, i to već prvom rečenicom, gdje konstatira kako je novi hrvatski predsjednik izabran voljom samo trećine hrvatskih birača, da bi kasnije nastavio razrađivati tezu kako su dr. Josipovića izabrali najrazličitiji znani i neznani centri moći.
Zanimljivo je, doduše kao digresija koja bilježi frustraciju Kaptola, da je u tom uvodniku napisano kako je Ivu Josipovića podržao i “umirovljeni vojni establišment”.
Je li moguće da Glas Koncila, koji se uvijek nastoji isticati u poštovanju Domovinskog rata, generala Tusa, koji je stvorio Hrvatsku vojsku, generala Stipetića, koji je oslobodio sjeverni dio “Krajine”, i brigadira Borkovića, koji je doslovno krvario u vukovarskim rovovima, uistinu smatra “umirovljenim vojnim establišmentom”?
Nažalost, čak je i to moguće od onog dijela Crkve koji je podržao predsjedničkog kandidata kojem je, opet, javnu potporu pružio notorni ratni zločinac (o čemu Crkva ni Glas Koncila sigurno nisu neobaviješteni). Teza Glasa Koncila da je dr. Josipovića izabrala samo trećina hrvatskih građana potpuno je bespredmetna jer po toj logici niti jednog hrvatskog predsjednika (osim dr. Tuđmana 1992. godine) i niti jednu hrvatsku Vladu nije izabrala većina svih birača.
Katolici ne slušaju Crkvu
Broje se glasovi isključivo onih koji glasuju, a pedesetak posto u drugom krugu ovih predsjedničkih izbora samo je neznatno manji odziv birača od njihova izlaska na predsjedničkim izborima 1997. godine, kada je dr. Tuđman drugi put izabran.
Na Kaptolu sve to znaju, ali potežu postotak s kojim nitko razuman ne barata jer se ne mogu pomiriti ni s rezultatom predsjedničkih izbora, a još manje s činjenicom da su hrvatski građani masovno glasovali protiv kandidata kojeg im je Crkva bila preporučila.
I onda taj svoj poraz nastoje objasniti svekolikom urotom u korist dr. Josipovića, u kojoj je, eto, sudjelovao “umirovljeni vojni establišment”, umjesto ratnih heroja, kako bi bilo ispravno okrakterizirati Tusa, Stipetića i Borkovića.
Činjenica jest da je za dr. Josipovića glasovalo više od milijun i tri stotine tisuća hrvatskih građana. Činjenica jest da su većina njih katolici: Josipović je uvjerljivo pobijedio u Međimurju, u Varaždinu, u Istri, u Zadru, u Splitu… Zar to sve nisu izrazito katolička područja?
Naravno da jesu.
Zar glasovi katolika s tih i svih drugih hrvatskih područja ne govore o stvarnom političkom stavu aktivnih i tradicionalnih pripadnika najraširenije religije u Hrvatskoj?
Naravno da govore.
Naposljetku, zar glasovi više od milijun i tri stotine tisuća birača, mahom katolika, ne svjedoče da katolici ne žele slušati naputke Crkve kada je riječ o političkim odlukama?
Naravno da svjedoče.
Udaljavanje od vjernika
Crkva se još jednom, po tko zna koji put u posljednjih desetak godina, našla u dubokom raskoraku sa stvarnim životom i sa stvarnim kriterijem o tome što je dobro, a što je loše u društvu.
Birači su to prepoznali na izborima, a Kaptol je reagirao panično i nerazumno, optužujući novog predsjednika Republike da je izabran voljom raznih centara moći, a ne voljom hrvatskih građana.
Kaptol, naravno, kao i bilo tko drugi u Hrvatskoj, može kritizirati, pa i vrijeđati predsjednika Republike i u tome nema ništa sporno. Međutim, tvrdnjom da je Josipović izabran voljom raznih centara moći, a ne voljom hrvatskih birača Crkva je uvrijedila sve one građane koji su glasovali i koji su većim dijelom vjernici.
A to jest duboko sporno.
Ja sam katolik. Kao katoliku, neugodno mi je što se Katolička crkva u Hrvatskoj ponaša toliko neskladno s vremenom, što nije kadra razumjeti i odgovarajuće reagirati na stvarne izazove današnjice i što se iz dana u dan sve više udaljava od većine svojih vjernika.
Pojedini postupci Crkve oko predsjedničkih izbora snažan su zalog da će većina crkava, osim u blagdansko doba, zjapiti prazna.