ZAGREB - Konačni odgovor jesu li lovci u blizini Josipdola pronašli posmrtne ostatke Antonije Bilić mogu dati samo stručnjaci sa Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku, i to za nekoliko dana. Tek DNK analiza može potvrditi sumnje je li riječ o tijelu djevojke zbog čijeg je ubojstva Dragan Paravinja osuđen na 40 godina zatvora. Već i analiza kostiju iskusnim bi forenzičarima mogla reći radi li se o ženskoj ili muškoj osobi jer za to je dovoljna lubanja ili bedrena kost.
Zagrebački zavod jedan je od najboljih upravo u DNK identifikaciji s obzirom na to da su već identificirali brojne žrtve iz masovnih grobnica nastalih tijekom Domovinskog rata. Jedini u Hrvatskoj rade tzv. mitohondrijsku analizu DNK. Budući da je posrijedi delikatan slučaj, jasno je zašto stručnjaci žele znanstvene dokaze prije nego što potvrde je li riječ o Antoniji Bilić.
Zubi su siguran dokaz
Ako pak forenzičari imaju sve kosti umrle li ubijene osobe, ma koliko bile izložene vremenskim neprilikama, mogu već iz kostura odgovoriti na mnoga bitna pitanja: o dobi, visini, postojanju neke ozljede prije smrti, i to bez DNK analize.
Mnogi ljubitelji forenzičkih serija poput CSI-a ili Kosti mogli su vidjeti princip rada. Stručnjaci prvo poredaju sve kosti u obliku tijela, a onda forenzičari, radiolozi i stomatolozi utvrđuju osnovne podatke o žrtvi. Ostanu li zubi žrtve očuvani i postoji li stomatološki karton, žrtva se gotovo nepogrešivo može identificirati. U slučaju kad je očuvana lubanja, može se raditi videosuperimpozicija, odnosno preklapanje s fotografijom žrtve uz pomoć videokamera i kompjutora. Tako se traže anatomske i morfološke značajke.
Ako je pak žrtva tijekom života imala prijelome, može potvrditi da je riječ o određenoj osobi, osobito ako postoje rengenske snimke.
DNK iz korijena kose
No s obzirom na mogućnosti koje danas pruža znanost, konačno se mišljenje donosi na temelju DNK analize, danas najnaprednije metode kojom se isključuje ili potvrđuje srodnost, a time i indentitet žrtve. Kako je Antonijina obitelj pohranila krv za slučaj DNK analize, znanstvenici će je uspoređivati s DNK dobivenom iz kosti pronađene žrtve, a to bi se moglo učiniti i s kosom ako je sačuvan korijen. Naime, svaka osoba nasljeđuje polovicu DNK od majke, a drugu od oca.
U ovakvim se slučajevima uspoređuju specifična područja DNK ili lokusi koji se svojom dužinom i građom razlikuju kod svake osobe.
Roditelji i djeca imaju isti tip DNK u lokusima koji se uspoređuju i što je više takvih podudarnosti, to je veća vjerojatnost da je riječ o srodnicima.
Stručnjaci ističu: ako se test podudara u 25 lokusa, srodnost je stopostotna.
Zašto analiza DNK traje toliko dugo?
Izdvajanje DNK iz kosti, posebno ako je bila izložena vremenskim utjecajima ili pak ležala u vodi, najkompliciraniji je dio u identifikaciji žrtava. Prije svega, potrebno je maksimalno očistiti kost od svega što nije ljudsko tkivo. Osim toga, u oštećenim kostima oštećen je i DNK, pa je njegova količina ograničena. Da bi se dobila maksimalna količina DNK za usporedbu, potrebno je nekoliko sati pa i dana. Ako postoji, neoštećen zub može biti dobar izvor DNK jer je caklina najtvrđi dio tkiva koji služi kao zaštita. Tek kad forenzičari dobiju upotrebljiv DNK, mogu početi s umnažanjem i usporedbom s DNK srodnika. U najoptimalnijim uvjetima treba dva dana da se obavi sav taj posao.
Vanjski utjecaji nisu mogli uništiti dokaze
Temperatura
Ima najveći učinak na brzinu raspadanja tijela. Ispod nula Celzijevih stupnjeva raspadanje se drastično usporava, ali od pet stupnjeva naviše napreduje.
Ako je topla sezona, od toplog prema vrućem vremenu, što bi kod nas bilo u proljeće, ljeto i ranu jesen, dovoljna su dva do četiri tjedna da od tijela ostane samo kostur.
Trauma
Utvrđeno je da se tijela koja imaju ubodne rane ili teške traume puno brže raspadaju od tijela bez trauma. No, najbrže raspadanje u uvjetima koji mu općenito pogoduju zabilježeno je na tijelima mlađih bjelkinja sitne građe koje su zadavljene, ali nije do kraja znanstveno objašnjeno zašto je to tako.
Okoliš
Tijelo odbačeno u divljoj prirodi, gdje je dostupno velikom broju raznih sitnih organizama i životinja, raspada se bitno brže jer je meko tkivo potpuno izloženo kukcima, larvama, manjim sisavcima, glodavcima i sl.
Površina
Tijela zakopana na 30-60 cm dubine postaju kosturi nakon nekoliko mjeseci, nekad i više od godinu dana. Tijela zakopana na 90-120 cm dubine raspadnu se tek nakon nekoliko godina, ili nakon još duljeg razdoblja ako su zamotana u plastiku. Tijela ostavljena na tlu raspadaju se značajno brže, doslovno za nekoliko tjedana.
Primijećeno je da se tijela ostavljena na betonu sporije raspadaju i češće mumificiraju, ali nije utvrđena pouzdana veza između vrste podloge i procesa raspadanja.
Ph tla
Pretpostavlja se da kiselost tla mora utjecati na brzinu raspadanja tijela, ali još nije utvrđeno kako i koliko.
Odjeća
Odjeća štiti tijelo od sunčeve svjetlosti i tako ubrzava raspadanje jer tama pogoduje organizmima koji sudjeluju u tom procesu. Posebno ako je odjeća tješnja oko vrata, prepona i pazuha.