Prateći, dakle, sve informativne medije (a danas, ponovo, živimo u vremenu kada je politika najvažnije medijsko područje), gotovo se nemoguće oteti osjećaju da se hrvatska Vlada doslovno kotrlja niz ulicu. I to niz jako, jako strmu ulicu. Recimo, Radićevu ili Mesničku.
Naslovnice skoro svih novina ujedinjeno vrište najžešćim mogućim naslovima protiv aktualne Vlade, razna istraživanja javnog mišljenja pokazuju da velika većina građana (u RTL-ovu istraživanju 90 posto, a na Radiju 101, ako sam dobro čuo, čak 99 posto!) žestoko osuđuje pojedine Vladine mjere, predsjednik Republike objavio je Vladi rat, želeći se nametnuti kao vođa sadašnje opozicije, a opozicijske stranke najavile su jasne koalicijske namjere, smatrajući kako se vrijeme preuzimanja vlasti ubrzano približava.
Atmosfera u Hrvatskoj uistinu, na prvi pogled, podsjeća na prosinac 1999. i siječanj 2000. godine, kada je ondašnja lijevoliberalna opozicija, pojačana HSS-om, naprosto otpuhala Hrvatsku demokratsku zajednicu s vlasti.
Vlada radi u korist Milanovića
| Sljedeći izbori bit će još zanimljiviji od onih 2000. Predsjednik je objavio rat Vladi, a Kosor je već prokockala dobar dojam. No Milanoviću nitko neće dati carte blanche da mijenja Hrvatsku |
Bez obzira na činjenicu da je Jadranka Kosor već prokockala razmjerno dobar dojam koji je počela stvarati u prvih nekoliko dana poslije preuzimanja vlasti, i bez obzira na doista neobično ponašanje njene Vlade, koja čini baš sve da iziritira javnost i pomogne Zoranu Milanoviću da postane premijer; bez obzira, dakle, na sve goleme pogreške koje je Vlada gospođe Kosor učinila u samo dva ili tri tjedna, borba za vlast u našoj zemlji na sljedećim će izborima biti puno zanimljivija i dramatičnija nego 3. siječnja 2000. godine.
Evo zašto.
Prvo, poslije Tuđmanove smrti u Hrvatskoj demokratskoj zajednici više nije bilo stvarnog, glavnog centra moći, koji je mogao donositi relevantne političke odluke.
Naime, taj se centar moći, za Tuđmanova života, nalazio u Uredu predsjednika. Predsjednik je umro, nije označio nasljednika, a ni jedna državna ili stranačka institucija nije mogla preuzeti stvarnu političku vlast unutar stranke i državnih tijela.
Predsjednik Vlade u ono doba nije imao osobitu političku moć, predsjednika stranke nije bilo (jer je Tuđman umro), a stvarna se moć rasipala među raznolikim političkim frakcijama u HDZ-u.
Drugo, frakcijske nesnošljivosti u HDZ-u u ono su vrijeme bile na samom vrhuncu, te su morale dovesti do žestokog sukoba, poslije kojeg je, kako znamo, jedna frakcija, za čijeg se uvjetnog vođu bio nametnuo Ivo Sanader, iz stranke izbacila frakciju Ivića Pašalića.
Očito je da je Hrvatska demokratska zajednica dočekala jedine izbore koje je izgubila, bez centra političke moći, bez pravog vodstva, i u opakom unutarnjem sukobu.
Današnja, postsanaderovska Hrvatska demokratska zajednica sasvim je drukčije strukturirana i posjeduje puno više vitalnosti, pa tako i šanse da ne izgubi izbore, ili barem da ne doživi katastrofu na sljedećim parlamentarnim izborima.
Današnja Hrvatska demokratska zajednica ima jasno središte moći u Vladi, koja uistinu donosi političke odluke, kakve god one bile. Jadranka Kosor nije i predsjednica Vlade, i predsjednica stranke, zato što je njeni kolege iz Predsjedništva HDZ-a osobito vole, nego zato što im je svima jasno da stranka ima najbolje šanse da preživljava na vrhu, ili blizu vrha, ako ima jedno, jasno središte moći (u čijoj pozadini, ali zasad skladno, djeluje i rezervni centar moći u Predsjedništvu Sabora).
Dva javna središta moći nužno bi dovela barem do povremenih javnih konflikata u HDZ-u, što je posljednja stvar koja je toj stranci sada potrebna.
Drugo, trenutno ne postoje jasno sukobljene frakcije unutar Hrvatske demokratske zajednice.
Umjesto ratova različitih interesnih i ideoloških grupa u stranci, sadašnje vodstvo HDZ-a nužno je prisiljeno na mrežnu suradnju: oni će, dakle, međusobno surađivati, na horizontalnoj razini, od prilike do prilike, kako kome bude potrebno.
Nitko od njih u ovom času neće staviti sebe ispred zajedničkog interesa zato što znaju da su, ostanu li bez vlasti, politički mrtvi. Barem većina njih. HDZ se sada, zapravo, bori za čisto preživljavanje.
Poslije Sanaderova pada jedinstvo stranke imperativ je Hrvatske demokratske zajednice.
Treće, HDZ je, vjerujemo, ponešto naučio poslije poraza 2000. godine.
Ne vjerujem da će HDZ ponovno dopustiti takvu destrukciju vlasti na svim mogućim razinama, koja mu se dogodila 2000. U HDZ-u vrlo dobro znaju da su, kao organizacija, jedva preživjeli trećesiječanjski debakl. Budimo realni, gubitak izbora ne znači samo izbacivanje s Markova trga, nego znači gubitak utjecaja u čitavom nizu važnih društvenih i ekonomskih poluga, od javnih poduzeća, preko Fonda za privatizaciju, pa sve do privatnih tvrtki, na čiju se poslovnu politiku itekako može utjecati s pozicije vlasti.
Pošten političar? To ne postoji!
| Vodstvo HDZ-a prisiljeno je na suradnju. Nitko od njih u ovom čase neće sebe staviti ispred zajedničkog interesa jer znaju da su, ostanu li bez vlasti, politički mrtvi |
Četvrto, nikada se ne smije zaboraviti da Hrvatska demokratska zajednica, i kada joj ide jako loše, kao ovih dana, raspolaže s velikim brojem fiksnih birača. Objektivno govoreći, za koga može glasovati desno raspoloženi hrvatski glasač: ili za HDZ, ili mora apstinirati. S propašću HSP-a ni jedna druga desna opcija u Hrvatskoj ne postoji: barem ne na institucionalnoj razini.
Svi ovi argumenti govore da opoziciji neće biti posve jednostavno pobijediti HDZ.
Osim toga, sadašnja je opozicija u značajno lošijem položaju nego prije deset godina.
Ona je, kao i mnogošto drugo u Hrvatskoj, u međuvremenu izgubila nevinost idealizma i entuzijazma.
Kada su Hrvati prije deset godina masovno stajali u redovima da bi skinuli HDZ s vlasti, oni su, u značajnom broju, vjerovali da na vlast dolaze pošteni i sposobni.
Danas, kako istraživanja pokazuju, Hrvati više uopće ne vjeruju da sposobni i pošteni političari postoje.
Radi se o značajno otegotnoj okolnosti za opoziciju, jer Milanoviću nitko neće dati carte blanche da mijenja Hrvatsku, kakvu su prije deset godina bili dobili, aklamacijom, Račan i Budiša.
Sindikati strateški saveznik HDZ-a
Nadalje, opozicija se nalazi pred puno složenijim gospodarskim problemima od onih od prije deset godina.
U redu, onda se živjelo lošije, siromašnije i nesigurnije.
Međutim, u ono je vrijeme bilo sasvim jasno što treba napraviti: pokrenuti stečajeve u nizu već upropaštenih poduzeća, čiji radnici ionako mjesecima nisu dobivali plaće, pokrenuti velike građevinske radove, i sanirati bankarski sustav.
Danas se, međutim, treba suočiti s katastrofalno prenapuhnutim proračunom, i s pretjeranom javnom potrošnjom, koja se mora radikalno smanjiti.
Ako nova, pretpostavimo, lijevoliberalna vlada odluči poduzeti tu, najvažniju od svih hvatskih reformi, ona će objaviti rat stotinama tisuća ljudi. I tako će sindikati, neovisno od njihove nominalno pretežno lijeve orijentacije, ostati strateški saveznik HDZ-a: sindikati bi vrlo lako mogli koalirati s HDZ-om u borbi protiv ključnih društvenih promjena, koje bi sadašnja opozicija, dođe li na vlast, morala provesti.
Aktualna HDZ-ova Vlada iz dana u dan iritira ili - imate li dobre živce i prepozitivan stav prema životu - nasmijava Hrvatsku.
Međutim, želi li opozicija izboriti vlast, ostati na vlasti i efikasno vladati, morat će se postaviti puno ozbiljnije, modernije i profesionalnije nego dosad.
Davor Butković
