Nakon dugog i napornog puta iz Europe bilo je lijepo malo odmoriti u mondenom Malibuu izležavajući se na plaži pod blagim kalifornijskim suncem, ugodnim temperaturama i blagom povjetarcu koji i usred ljeta pristiže s golemog Pacifika. No nisam radi toga u Americi, tu sam zbog Sébastiena Loeba i legendarne utrke Pikes Peak, pa je vrijeme da se prekine ugodno lješkarenje i započne ozbiljan road trip. Prvu dionicu tog 2500 km dugog puta do Colorada moram proći kroz pustinju Mojave, koju presijeca granica Kalifornije i Nevade, pa potom kroz Arizonu do Utaha, sveukupno nekih 900 kilometara u dva dana. Po preporuci prijatelja u Malibuu sam prtljažnik Chevroleta Malibu nakrcao galonima obične vode, jer me na dobrom dijelu puta kroz pustinju očekuju temperature više i od 40 stupnjeva.
POGLEDAJTE FOTOGALERIJU KLIKOM NA SLIKU
Za tričava 54 dolara (oko 300 kuna) natankao sam 15,8 galona benzina (57 litara), što bi mi, prema putnom računalu, trebalo biti dovoljno za 800 km lagane vožnje. A ona u Sjedinjenim Državama i ne može biti drugačija nego polagana. Ograničenja su na autocestama od 55 do 65 milja na sat (oko 100 do 110 km/h), a ovaj moj Chevy kao da je upravo za to i stvoren. Dvolitreni turbobenzinac te krstarice, doduše, raspolaže sa 259 KS, no tu snagu vjerojatno nikada neću iskoristiti. No, odustajanje od V6 motora darovalo mi je velikodušno nisku potrošnju, pa neopterećeno uranjam u beskrajno prostranstvo američkog zapada.
Već se polako prilagođavam i tamošnjim specifičnim prometnim pravilima gdje na znak STOP na križanjima obavezno staju svi, pa po redu dolaska prolaze kroz njega, a slobodno je i polukružno okretanje u raskrižju. Pritom je slobodno i skretanje udesno bez obzira na crveno svjetlo, ako nije označeno drugačije. Ali zato je gotovo smrtni grijeh ono što je na našim cestama standardni bezobrazluk: ostati u križanju nakon što se na semaforu upali crveno. To ćete ovdje jako teško vidjeti, jer ako se nekome i dogodi, onda se izlaže plaćanju kazne od debelih 530 dolara, što je jasno naznačeno i na pločama koja vise nasred svih križanja. Zbog svega toga se u Americi, a posebno u strogoj Kaliforniji, najbolje pridržavati svih pravila. I u prometu, a i šire. Uređen je to svijet po svakom pitanju, a za putnika je sve vrlo jednostavno. Treba se jedino priviknuti tek na drugačije mjerne jedinice, na sve te milje, jarde, stope, palce, galone…
Navigacija mi daje upute poput one da nakon 350 jardi skrenem lijevo, ali kako si nikako na brzinu ne uspijevam predočiti koliko je to točno metara, odlučujem ju jednostavno isključiti i uzdati se u vlastitu intuiciju. Ionako je Amerika toliko velika i toliko prešarana brojnim prometnicama da se uvijek negdje stigne. Uostalom, čak i u slučaju da negdje pogriješim, nema straha - na glavnim prometnicama na svakih desetak kilometara je benzinska, a na svakih se dvadesetak može pronaći krevet, popiti kava ili pojesti ručak. Zbog svega toga kroz Ameriku se autom putuje vrlo jednostavno.
Tako bez problema zaobilazim golemi Los Angeles i vozim prema 480 km udaljenom Las Vegasu. Nakon prolaska kroz planine San Bernardino (bez zgodnog, ali posve nepotrebnog skretanja u istoimeni grad u kojem je niknuo prvi svjetski McDonald’s), preda mnom se ukazuje golema pustinja Mojave, a vrućine tad usred ljeta postaju lagano nesnosne, uz suhi zrak i vruć vjetar. No, odličan klima-uređaj i XM satelitski radio (s meni već obveznom Outlaw Country stanicom) uvelike mi olakšavaju put. Prema Palm Springsu, nekada jako in destinaciji slavnih i bogatih filmskih i glazbenih zvijezda (a sad mirnom odmorištu penzionera, koji tamo uživaju u odličnoj klimi i ljeti i zimi), vozim lokalnom dionicom. Krstarim kroz pustaru s bezbroj osebujnih Jošuinih drvaca (koje spremaju vodu u svoje mesnate stabljike i listove), a pažnju mi konstantno privlači i bezbroj reklama za razne outlete. Na kraju i sam odlučujem posjetiti jedan od njih.
U mjestašcu Cabazon ulazim u golemi kompleks Desert Hills Premium Outlets i u čudu promatram gomile japanskih turista, ali i brojne druge (neke automobilima pristigle čak i iz meksičke Sonore), kako usred pustare na plus četrdeset pod budnim okom zaštitara strpljivo u redovima čekaju da uđu u neki od dućana. A kad napokon upadnu u klimatizirane trgovine Ralpha Laurena, Armanija, Bossa, Done Karan, Prade… poput stampeda zadaju beskrajne glavobolje trgovcima, a borba za posljednju M bluzu iz prošlogodišnje kolekcije Versace, sad na mega sniženju od 50 posto, dovodi do žestokih psovki dotad vrlo pristojnih dama… Ah, to grozno potrošačko društvo zapada. Ma ne želim i ja u tome sudjelovati, bolje mi je u tom šopingholičarskom raju s vrhunskom odjećom, cipelama, galanterijom i ostalim luksuzom za šaku dolara u lokalnom kafiću u miru popiti hladnu Colu i pojesti megaburger, sve za samo četiri dolara i brzo se vratiti na highway za Las Vegas. Gdje me dočekuje prava pustinjska oluja, prva koju sam vidio u životu. Gomila pijeska iz pustinje, nošena vrućim pustinjskim zrakom, cestu prekriva toliko da ju jedva razaznajete, pa promet mili brzinom od jedva 30, 40 kilometara na sat.
Penjem se u jednom trenu na neki nadvožnjak da pokušam to što bolje fotografirati, što se pokazuje kao velika greška jer mi gomila sitnog pijeska u samo pola minute ulazi u sve pore kože, odjeću, oči, kosu, usta i uši, pa mi se u tom stanju sljedećih dvjestotinjak kilometara vožnje biva prava muka. No, predvečer ipak stižem u legendarni grad zabave, kocke, nemorala i bluda, već mi dobro poznati Las Vegas. Upoznao sam ga dobro prije dvije godine, kad sam uzduž i poprijeko prolazio slavnu cestu Route 66, pa mi sad glavni cilj nisu megakockarnice nego tuš u opskurnom motelu na prilazu gradu. Gdje soba svejedno stoji 120 dolara za noć, pa sam po piće otišao do obližnje benzinske crpke te potom u društvu six packa piva Dos Equis u miru sobe zbrojio dojmove i isplanirao nastavak puta.
Sutradan sam se ipak nakratko provozao Vegasom, kojeg su tog dana grijala nesnosna 43 stupnja u hladu, potom pojeo slasni burrito u Taco Bellu, kupio još vode i krenuo dalje prema Utahu, točnije Cedar Cityju. Osim kroz Nevadu, široke autoceste tu vode i kroz Arizonu, pedesetak kilometara kroz veličanstvene kanjone. Tu se javljaju i prvi zavoji na mom putu, pa nakon tri sata vožnje stižem na granicu Utaha. Cesta se počinje penjati, obronci su sve zeleniji, zrak sve ugodniji, a kopni i zapara pustinje. No, to ujedno znači i da stižem u saveznu državu o kojoj sam prije polaska na put znao vrlo malo, tek da joj je glavni grad Salt Lake City i da se radi o religijski najhomogenijoj američkoj državi u kojoj je čak 63 posto stanovnika i službeno u članstvu mormonske crkve, koja tamo ima i svoje svjetsko središte. No, slušao sam i brojne priče da je Grand Canyon u Arizoni nenadmašno čudo prirode, ali samo dok ne posjetite Bryce Canyon u Utahu, da su u Coloradu najbolja skijališta u SAD-u, ali samo dok ne skijate u Utahu... A je li sve to istina, jedva sam čekao vidjeti i vlastitim očima.
Nakon posjeta prvom većem mjestu iza granice, St. Georgeu (kojeg zbog odlične klime i idealne nadmorske visine zovu Mjestom gdje ljetno sunce provodi zimu) i obilaska veličanstvenog mormonskog hrama iz 1877., odlučujem prenoćiti u sljedećoj zelenoj dolini, u gradiću Cedar City. A već je i odlazak na zasluženi dupli espresso u tamošnji Starbucks za mene bio vrlo koristan. Naime, tamo sam upoznao nekoliko studenata, koji su tu na fakultet stigli iz - Bosne i Hercegovine! I otkrili mi da baš taj dan, u tom mjestu Bogu iza nogu, počinje Shakespeare Festival, koji se tu održava već 32 godina. No, u lokalnim kazalištima ne igra se tad samo Shakespeare, nego i mnogi njegovi i naši suvremenici. Nakon opuštajućeg poslijepodneva i večeri u kazalištu Adams rano sam otišao na počinak, jer je sutradan valjalo krenuti u razgledavanje područja za koje svi koji su tamo bili govore da se odlikuje gotovo nestvarno lijepim krajolicima. Da mjesta poput Zion parka, kanjona Bryce ili nacionalnog parka Capitol Reef nema nigdje na kugli zemaljskoj. Za mene još dodatno zanimljiviji, jer ih se gotovo sve može obići u vlastitom autu, vozeći se i službeno najljepšom panoramskom cestom Amerike - Scenic Byway 12.