Hibridom po Britanskom otočju

PUTOPIS IRSKA POSLA - zeleni otok čuda prirode i krvavih uspomena, ali i sjajnog viskija i dobre zabave

Ivan Lacković

Vožnju “krivom stranom” naši putopisci nakon Belfasta su nastavili još sjevernije i dodatno se uvjerili da Sjeverna Irska nije samo zemlja stoljetne mržnje nego i odlične zabave

Višednevni boravak u Belfastu ispunio nas je pomiješanim osjećajima. Bodljikave žice i zidovi koji razdvajaju katoličke i protestantske kvartove u nama su izazivali jezu, dok smo se, s druge strane, u centru grada odlično provodili u pubovima. Zadnji dan, u jednom pubu u kojem se upravo održavala večer salse, kad su nas Guinness i Harp uzeli pod svoje, čak smo i zaplesali s crvenokosim jedrim irskim gospođama.

 

Foto: Ivan Lacković

Uz taktove lambade koji su nam još odzvanjali u glavama, krenuli smo sljedećeg jutra u daljnje istraživanje Sjeverne Irske, u ribarsko mjestašce Carrickfergus čijom lukom dominira fantastično očuvana drevna normanska utvrda. Nedaleko nje smo za ne prevelik novac pojeli odličan dimljeni losos (s prilozima tek 16 funti). Punih želudaca potom smo odšetali do obližnjeg okupljanja vlasnika klasičnih Rolls-Royceova te potom sjeli u naš hibridni Peugeot RXH i odvezli se do Divove staze, prirodnog fenomena upisanog na listu svjetske baštine, koju bi, složili smo se brzo, trebao razgledati svatko tko se ikad nađe u blizini.

Fantastična je to skup upravo bizarno pravilnih bazaltnih stupova uz obalu poredanih jedan uz drugi. No, snažan vjetar i tko zna koji po redu pljusak brzo nas je otamo otjerao do obližnjeg Bushmillsa, gdje smo otkrili i najstariju destileriju whiskyja na svijetu, čija dozvola za proizvodnju alkohola potiče iz još iz 1608. Tamo smo mokri poput miševa utjehu zbog lošeg vremena potražili u čašici najstarijeg svjetskog whiskyja, na irskom galskom jeziku ne bez razloga nazvanom uisce beatha, odnosno - voda života. Kako vani kiša nije prestajala padati sve do večeri, sve nam lakše bilo zamišljati diva Finna Maccoola kako radi stube da bi lakše stigao do svoje ljubljene na nedalekom škotskom otoku Staffa.

Ivan Lacković
 

Sljedeće jutro, srećom, osvanulo je bez kiše, pa smo lagodnije nastavili do 63 kilometra udaljenog Londonderryja ili Derryja, kako ga radije zove većina lokalaca. Drugi je to grad po veličini u Sjevernoj Irskoj, iznimno lijep i uredan, ali i krvave novije povijesti. Ipak, prvo što primijetite je da je kompletno središte grada opasano zidinama, zasigurno među najočuvanijima u cijeloj Europi. Šećući po tom veličanstvenom zidu iz 17. stoljeća, koji je na dijelovima visok čak 12 metara, dobro smo vidjeli brojne gradske znamenitosti poput gotičke katedrale Svetog Kolumba i tornja O’Doherty. No, nažalost, otamo dobar pogled puca i na sumorne kuće u nizu u katoličkom kvartu Bogside, ali i živopisne murale slične onima u Belfastu, nacrtane na kućama trga na kojem su 30. siječnja 1972. britanski vojnici na prosvjedu nenaoružanih Iraca u pola sata ubili 13 i ranili 14 ljudi. Taj masakr, najpoznatiji pod imenom Krvava nedjelja (Bloody Sunday) opjevale su u međuvremenu rock grupe Black Sabbath i U2, ali odvojeno i dva najslavnija Beatlesa - Paul McCartney i John Lennon.

Ivan Lacković
 

No, mada ta nedjelja ni danas nije zaboravljena, stanovnici Derryja i dalje su veseli i radosni, barem navečer u pubovima. Pokraj našeg hotela pronašli smo Peadar O'Donnells Bar, vjerojatno najživlje mjestu u gradu, s većinski lokalnom ekipom i najprijateljskijom atmosferom koju smo zatekli na cijelom našem dotadašnjom putovanju po britanskim otočju. Nitko tamo nije pokretao teške teme poput Krvave nedjelje, IRA-e i sličnog, nego su svi redom opušteno brbljali uz pivo i živu irsku folk glazbu. Turista gotovo da i nije bilo, uz nas tek jedan talijanski par, jer turistima je teško nazvati studente irskog podrijetla iz Bostona u posjeti zemlji svojih predaka.

Kako je noć odmicala dizale su se i seksualne tenzije, pogotovo kod krasnih lokalnih gospođa u godinama, koje su tamo bučno slavile nečiji rođendan. Jedna od njih i nas nije ispuštala iz vida, a kad smo rekli da smo iz Hrvatske brzo je ispod majice izvukla lančić sa križićem i počela ga ljubiti rekavši da je dva puta bila u Zagrebu i tri puta u Međugorju. Što je moj suputnik Ivan prokomentirao kao ulet koji baš i nije neki... No, zabava je i unatoč tome bila sjajna, pa smo jutro dočekali na nogama. Na doručku smo se družili s lokalcima koji dokoličare i klade se na konjske utrke, koji su nam na nedužno pitanje što rade rekli da rade bombe i dinamit. U šali, a možda i ne... Nama to baš i nije bilo smiješno, pa odmah krećemo prema 300 kilometara udaljenom Galwayu.

Ivan Lacković
 

I dalje vozimo po lijevoj strani, no primjećujemo da je infrastruktura ponešto drugačija, da su ceste uglavnom lokalne, ali da je na njima dopušteno voziti i 100 km/h te da su se milje najednom pretvorile u kilometre. U Galwayu smo svratili i na utakmicu tag ragbija. Ta igra postoji tek dva desetljeća i nije ni izbliza gruba kao klasični ragbi, a zapravo je u Irskoj i popularnija od njega, pogotovo kad se sučele mješovite, muško-ženske ekipe (postoje i samo muške). Borbenost, snaga i spretnost Iraca, ali i Irkinja (svaka sedmočlana ekipa stalno ih na terenu mora imati najmanje tri) doslovno je vrijedna svakog respekta.

No, nakon sjajne utakmice dočekao nas je najgori smještaj na cijelom putu. Doslovno, noćna mora! Iz prenoćišta koje smo rezervirali preko interneta gazda nas je mrtvo-hladno odveo u dvorištu kuće svog prijatelja i smjestio u izbu čiji su prozori gledali na zidove okolnih kuća gdje je sve gadno smrdjelo po svježe lakiranoj stolariji. Tamo nam je po noći netko hodao po sobi, pas na lancu zavijao je od sumraka do zore, a Ivan se u snu rukom naslonio na radijator smješten tik uz krevet i tako gadno opekao da smo morali ujutro do ljekarne, a kasnije čak i na hitnu zbog temperature i groznice koju je dobio. Iz grada koji doista plijeni ljepotom, uređenošću i bogatim noćnim životom stoga smo pobjegli najbrže što smo mogli, nadajući se da ćemo u Dublinu i doslovno izvidati sve rane...

Ukratko

Na rubu katoličkog Bogsidea, nedaleko poprišta masakra na Krvavu nedjelje, slavni je mural koji još od 1969. objavljuju "Sada ulazite u slobodni Derry". Old Bushmills najstarija je svjetska destilerija whiskeya - dozvolu za proizvodnju dobili su 1608., a alkohol se tamo proizvodio i dvjesto godina ranije...

Osim uz lokalni whisky hladno i kišno irsko vrijeme lakše se podnosi i uz tamošnje najpoznatije tamno pivo, svjetski slavan Guinness

Sjeverna Irska puna je ruševina keltskih i normanskih građevina poput opatije Jerpoint, nedaleko koje je, po legendi, i grob Svetog Nikole. Visoke cijene goriva (u našem novcu 14 kuna za litru dizela) i polja puna krava na svakom su koraku, no samo je jedna Divova staza sastavljena od oko 37.000 bazaltnih stupova

Iz drugih medija

Izdvajamo