Dva dana u glavnom gradu Norveške bilo nam je sasvim dovoljno da se posve prilagodimo toj nama tako dalekoj i novoj sredini, da se adaptiramo na klimu, ali i cjelokupni nordijski stil života, način razmišljanja, kao i na tu njihovu gotovo nevjerojatnu apsolutnu uređenost i urednost. Oslo je doista vrlo privlačan grad, po svemu zamišljen i izveden kao vrlo ugodno mjesto za život i sasvim po mjeri čovjeka. Usto, ako poput nas, u kasno ljeto budete dovoljno sretni da uhvatite koji dan bez sivih oblaka i dosadne kiše, uz žive će vam se zrake sunca koje se probijaju kroz putujuće oblačke (ali i rijetko griju iznad 25 stupnjeva), ionako lijepe i uredne šetnice, parkovi, zgrade i palače, kao i luku sa srednjovjekovnom utvrdom Akershus, tad dojmiti još blistavijim.
Foto: Ivan Lacković
Tad vam se nekako učini kao da je cijeli grad dobio nove, vedrije boje, a more se pod plavim nebom iz mutno sivog odjednom premetnulo u bistro sinje... Još da baš to nije jedan od uistinu najskupljih gradova na svijetu, da u njemu gotovo sve ne stoji pet puta više nego u Hrvatskoj, naše uživanje i obilazak grada bili bi još ugodniji i ležerniji, pa i dugotrajniji... Prije odlaska iz njega stoga konzumiramo tek dvije kriške pizze i dva soka, za tričavih 350 kuna, u nadi da u divljini bar cijene hrane nisu tako divlje.
No što je tu je; ako ništa drugo, bar gorivo nije preskupo. Preračunato u naš novac litra dizela tamo stoji 10 kuna i 40 lipa, što je i nama podnošljivo, a građanima Osla čista bagatela, s obzirom na to da im prosječna plaća iznosi nekih tridesetak tisuća kuna... No, i unatoč tome na tamošnjim ulicama svaki peti auto vozi na struju... No, ne i za ovu našu vozačku avanturu odabrani crossover Renault Kadjar, sa 130 KS i X-Mod pogonom na sve kotače, kojim upravo krećemo još dalje na sjever, u samo srce i dušu najsjevernije europske zemlje. Pred nama je oko 450 kilometara udaljen gradić Åndalsnes, iz kojeg ćemo krenuti u napad na serpentine kultne planinske ceste Trollstigen (Trolove ljestve). Do tamo autocestom ćemo se voziti tek oko 130 kilometara, a ostatak lokalnim putevima, što bi prema navigaciji trebalo trajati čak šest sati.
Put nas je vodio preko gradića Lillehammera, koji je 1994. ugostio XVII. Zimske olimpijske igre, no nastavljamo dalje bez stajanja te posve u skladu s norveškim prometnim specifičnostima. Kao što je, primjerice ona da ako na autocesti stoji znak 110 km/h, tad tamo svi voze 110 km/h. I sam se držim toga, no moj vjerni suputnik, fotograf Ivan Lacković, rogobori kako ćemo tim sporovoznim tempom (što je ujedno i najviša uopće dozvoljena brzina u Norveškoj) do ciljanih fjordova stići možda tek sutra... Ja se ovaj put ipak ne dam navući na te njegove priče, jer u ovako dobro organiziranoj državi ipak je bolje igrati po pravilima. Držeći se one - što je sigurno je sigurno - i kasnije na lokalnoj magistrali vozim također po propisima, 60 ili 80 km/h. I pritom uz to i pažljivo držim propisan razmak od kakvih 50 do 60 metara od vozila ispred, jer vidim da je to ovdje pravilo kojeg se također svi slijepo pridržavaju. Ovdje svi skandinavski disciplinirano tek krstare prema ograničenjima, a u pretjecanje se ne upušta gotovo nitko, čak ni na mjestima gdje je to dozvoljeno.
Inače, policije, bar se tako čini, nema nigdje - u gotovo tri puna dana još na cesti nismo vidjeli ni jedno jedino službeno policijsko patrolno vozilo! I kamere su tu isto priča za sebe. Norveške su ceste zapravo krcate kutijama koje mjere brzinu, no 500 metara prije svake stoji vidljiv znak koji ju jasno najavljuje... No, valja znati i da oni koji bivaju uhvaćeni da naseljem voze 26 km/h brže od dozvoljenih 50 ili 30 km/h, uz veliku globu odmah ostaju bez vozačke dozvole (na minimalno tri mjeseca), kao i da vozač koji izvan naselja na cesti na kojoj je ograničenje 80 km/h potegne 135 km/h bezuvjetno završava iza rešetaka, i to na najmanje 18 dana...
Što dalje odmičemo sjevernije, to su planine sve više, a ambijent divlje i netaknute prirode postaje sve privlačniji. Dakako, što smo dalje od Osla sve se rjeđe vidi i neki od sveukupno u Norveškoj registriranih 55.000 električnih automobila, među kojima je i čak sedam tisuća Tesli. Dobrim je dijelom tome tako i zbog njihova ograničena dosega, no ova prebogata država strpljivo radi na infrastrukturi, pa brze punionice pomalo niču i u najvećim zabitima...
Dok krstarimo promatramo šarmantne šarene drvene kućice porazbacane po zelenim brežuljcima u čudesnom svijetu velikih fjordova u koji smo upravo ušli, sa desecima vrhunaca visokih između 2000 i 2500 metara, koji se strmoglavljuju u more te morskim rukavcima, koji ponekad prodiru i do 200 kilometara u kopno. Fascinantni su i nebrojeni slapovi koji se slijevaju niz te planine, često i s padom od po petstotinjak metara… Nakon gotovo šest sati za volanom stižemo u regiju Møre og Romsdal, nadomak Åndalsnesa, pa nakon kratkog odmora odmah krećemo u napad na zavoje Trollstigena, planinske ceste kojom je Åndalsnes i fjord Romsdals 1936. godine spojen sa selom Jam i fjordom Geiranger, jednim od najveličanstvenijih u državi.
U početku nas put vodi kroz dolinu s minimalnom uzbrdicom, pa smo se, dok smo se tako lagano vozikali puni golemih očekivanja, zapitali i zašto tu cestu ljudi često nazivaju najdramatičnijom cestom Europe i na top listama najopasnijih svjetskih cesta za vožnju uspoređuju s nama već dobro poznatim talijanskim Passo dello Stelviom i rumunjskim Transfagarasanom. No, ubrzo nam sve postaje puno jasnije: što se više penjemo više je magle, cesta je sve vlažnija, i to sa strminama od 10 posto...
No, ipak odlučujemo u komadu odvesti svih 11 dramatičnih serpentina najopasnijeg dijela cesta, uklesanog u stijenu koja se s vrha Stigrøra obrušava u dubinu od gotovo devetsto metara. Problem nam pritom najviše stvaraju vozila koja dolaze iz suprotnog smjera, posebno veliki kamioni i autobusi, jer cesta nema traku po sredini i preuska je za dva vozila, no srećom, nekoliko je ugibališta na koja se možete skloniti. Uz obilan okretni moment našeg Kadjara dizelaša te zahvaljujući pogonu na sve kotače sigurno i brzo stižemo do visoravni Stigrør, gdje nas su nas dočekali zasniježeni vrhovi planina i vidikovac s kojeg puca pogled na cijeli planinski usjek, na rijeku Istru i veličanstvene slapove Stigfossen i Trollfossen te same Trolove ljestve. Na tom su platou i Trollstigen Kafe i brojne suvenirnice, koja, pogađate, prodaje sve i svašta s likom dlakavih mitskih stvorenja s velikim nosevima i dugim stopalima.
U svakom slučaju, premda nam se na kraju vožnje činilo kako Trollstigen i nije toliko zahtjevna cesta za vožnju te da nije ništa opasnija od prijevoja kakvim obiluju Alpe ili Karpati, ipak, priznajemo, ljepota prirode koja ju okružuje nemjerljiva je s bilo čime što smo na dosadašnjim putovanjima vidjeli, a toga nije malo... Tako nakrcani pozitivnim dojmovima po povratku u Åndalsnes smjestili smo se u jednom od tek dva tamošnja hotela, i tamo odmah krenuli planirati nastavak putovanja prema spektakularnom remek-djelu norveške cestogradnje Atlanterhavsveienu, odnosno Atlantskoj oceanskoj autocesti, koju je ugledni britanski Guardian proglasio najljepšom cestom za vožnju na svijetu. Jedva čekamo!
Ukratko Cesta nazvana Trolske ljestve (po starijem planinskom putu koji je postojao na tom mjestu), građena je punih osam godina (od 1928. do 1936.) te blago redizajnirana 2005. i 2012., no i danas je za promet otvorena samo od sredine svibnja do sredine listopada. Premda vrlo uska, Trolska cesta, odnosno Trolske ljestve, sa svojih 11 vrtoglavih serpentina i veličan-stvenim okolišem ipak je prava poslastica za vožnju Dostojan Trolskih ljestava: Kadjar 1.6 dCi 4x4 pokazao se vrlo okretnim na dramatičnim zavojima zahvaljujući sjajnom Nissanovom pogonu All Mode, uglađenom dizelašu sa 130 KS, izdašnom okretnom momentu (320 Nm) i kočnicama koje čvrsto hvataju. Naš putopisac visoko je kvalificiran za ocjenjivanje vozačke atraktivnosti Trollstigena, jer je već odvozio i kultne prijevoje Stelvio, Transfagarasan, Pikes Peak... Cesta i trolovi veliki su turistički hit: prijevoj Trollstigen druga je najposjećenija norveška prirodna turistička atrakcija (tijekom 2014. izbrojali su više od 853.000 posjetitelja!). U podnožju ceste je i odmorište u kojem se osim objeda ili kave mogu nabaviti i brojni suveniri s likom trolova, pa i slikati s njima... Zagrebačke registracije u srcu Norveške: u pokrajini Møre og Romsdal naletjeli smo na desetak Hrvata koji su na pečalbi u zemlji Vikinga - tamo postavljaju dalekovode, bez obzira na vremenske prilike... U skupoj zemlji (koja je i najveći izvoznik nafte u cijeloj Europi) bar gorivo nije preskupo: litru dizela plaćali smo 12,78 norveških kruna, odnosno, preračunato u naš novac - 10,40 kuna U Trolskim ljestvama najbližem gradu Åndalsnesu tek su dva hotela - šarmantni Aak tipična je nordijska drvena kuća okružena planinama u kojoj se mirno spava i dobro jede... Da bi turisti uživali i najgolemiji kruzeri često ulaze i po 100, pa i 150 kilometara u fjordove, pa tako i do pitoresknog Åndalsnesa, koji je baš zbog toga već dobio i nadimak NATO luka... U Åndalsnesu je i parking posebna priča - na papirić sami napišete vrijeme kad ste stigli, pa možete ostati tri sata. Računa se na poštenje, ali koga uhvate u varanju slijedi mu 500 kuna kazne |