Dobrodošli u toplo srce Afrike, kaže nam žena koja diže rampu na granici, ponosno, kao da u rukama drži ključeve raja.
POGLEDAJTE FOTOGALERIJU KLIKOM NA SLIKU
Malavijci su najsrdačniji ljudi u Africi, joguni se kao da ima imalo težine u tvrdnjama koje ljudi govore sami za sebe. Nismo impresionirani, jer smo jedva ušli u zemlju. Svi službeni i neslužbeni izvori kažu da je viza za Malavi besplatna i da se na granici dobiva se u roku od pet minuta. No, nas se dohvatio carinik koji je tvrdio da moramo platiti 70 dolara po glavi ili se možemo vratiti u Tanzaniju i vizu izvaditi tamo ili negdje drugdje. Stoga, hvala na dobrodošlici, draga djevojko s rampe, ali pričaj to nekom drugom. Jer, nije nam ovdje pomoglo ni diplomatsko zapričavanje ni balkanski bijes. Znamo da se po cipelama ne sudi čovjek, ni po granici zemlja, ali sestro, čemu to suvišno uvjeravanje da ste najsrdačniji. Zašto pričate o tome, zašto to radije ne pokažete primjerom?
Nismo impresionirani ni zato što smo već više od sedam mjeseci na putu i umor svih tih kilometara već nam se zavukao u kosti. No, veseli nas još jedna prekretnica - prešavši ovu granicu, prešli smo iz Istočne u Južnu Afriku. Ugrubo rečeno, prešli smo sa svahili na zulu kulturu te iz koliko-toliko razvijenog u nerazvijeni dio Afrike, pogođen sidom i ekstremnim siromaštvom. U sljedeće dvije zemlje na našem putu, Malaviju i Mozambiku, stoga nas ne očekuje toliko plemenske šarolikosti, povijesne uzbudljivosti, spektakularnih nacionalnih parkova s velikim životinjama… No, i to je Afrika. Sirova i autentična.
Prvo što primjećujemo je siromaštvo. Infrastruktura nedostaje, sela su jednostavna i zapuštena, dućana je puno manje, struja nestalna... Prvo mjesto u kojem noćimo ima samo jedan hotel, a u njemu soba stoji 500 kuna. Čini se da je istina sve što smo čuli od putnika koje smo susretali – da je jug Afrike siromašan i bijedan, ali ujedno i iznimno skup.
Priroda je kao i svugdje, lijepa. Ovdje je ipak zericu ljepša od istoka Afrike, koji nas je u poluurbanim sredinama ponekad podsjećao na krajolike oko, recimo, Velike Gorice ili Bjelovara. Razliku čini jezero Malavi, treće najveće i drugo najdublje jezero u Africi, a prvo u svijetu po broju vrsta riba. Proteže se 560 kilometara od sjevera do juga, a široko je taman toliko da se za dobrog vremena jedva vidi druga obala. Cesta kojom vozimo na jug više-manje prati jezero, vijuga i veseli nas. Kao i svugdje u Africi, gdje god prođemo ili zastanemo, glavna smo atrakcija. Ovdje možda i malo više, jer je manje motornih vozila, a posebice velikih motocikala. Jedan od rijetkih srdačnih Malavijaca koje susrećemo, divi se našem motociklu i kaže za njega da je Ndege yambasi. Tečnim engleskim i razmahanom gestikulacijom objašnjava da to znači Avion koji ide po zemlji, do kraja.
Odlična primjedba, zaključujemo i želimo da to bude dobar znak koji kaže da ćemo zaista doći do kraja. Premda nam se preostalih pet-šest tisuća kilometara ponekad čini previše. Za to imamo još oko mjesec dana, pa ubacujemo u višu brzinu. Neki putnici koje smo sreli za to vrijeme prođu od Londona do Cape Towna, ali to nije naš stil. Mi ne želimo boraviti samo i isključivo na cesti, želimo i upoznati Afriku, družiti se s ljudima, tražiti priče, istraživati, učiti… Umara li nas činjenica da u posljednje tri zemlje nećemo to moći raditi toliko detaljno kao dosad, ili nas umara samo to da smo već sedam mjeseci na putu, ne znamo. Ali umorni smo i nervozni, pa sve lakše propuštamo prilike da upoznamo i ono malo ljudi koje putem srećemo.
Primjerice, nikako se ne uspijevamo povezati s policajcima koji nas zaustavljaju na cesti i traže novac. Prvi put mi se čini u redu, plaćam 300 kuna jer sam vozio 70, a dozvoljeno je 50. Drugi put, u redu, opet sam vozio 70 tamo gdje je dozvoljeno 50, premda su me sva druga motorna vozila prestizala s barem 100 km/h. No, kako čujemo u razgovoru s drugim overlanderima i nekim lokalcima, čini se da je i u Malaviju na snazi ona glupa praksa da policajci globe strance samo zato što su stranci, pa će im već naći neki prekršaj. Zato mi se treći put više nije činilo da je sve u redu. Vozio sam 60, i to iza kamiona, a policajac je pustio kamion, zaustavio nas... Izgubio sam živce i pitao ga da li nas globi zato što smo bijelci. Nije li to rasizam?
Izlet po jezeru do jednog tipičnog lokalnog skromnog seoskog dućančića odradili smo kajakom, što nam je ujedno bila i jedina vožnja tijekom cijelog boravka u Malaviju za vrijeme koje nas policija nije zaustavila i globila zbog prebrze vožnje...
Afrika me ponekad rasturi i razočara. No, nije ni čudo što se neki Afrikanci tako ponašaju, ako uzmemo u obzir desetljeća kolonizacije. Nije im za zamjeriti. No, to im nije opravdanje. Jer i dalje nas zaustavljaju i globe, ista priča se ponavlja u nedogled, a mi svaki put sve više gubimo živce. Kad nas policajac zaustavi valjda po deseti put u nekoliko dana, zderem se na njega. A on, umjesto da iskoristi svoj autoritet i kazni me, smireno me odsluša i kaže:
– Zašto se dereš na mene, prijatelju, samo ti želim reći da je cesta ovdje opasna, da voziš oprezno. Ne želiš poginuti u Malaviju. Ova pravila postoje da tebe sačuvaju…
Druga lekcija sustiže me par dana kasnije u selu Nkhoma na putu iz glavnog grada Lilongwea u Blantyre, u školi u kojoj prezbiterijanci održavaju vikend radionice s ciljem prevencije side. HIV/AIDS je u Malaviju kao i drugim zemljama juga Afrike ozbiljan problem. Tu su najveći postoci zaraženih osoba u svijetu, pa smo baš tamo nakanili malo pobliže istražiti problem side, zbog čega je Maja stupila u kontakt s nekoliko zanimljivih ljudi koji se time bave na razne načine. Jedan od njih, Franklin Gwenge, pozvao nas je da u subotnje jutro posjetimo školu u Nkhomi, gdje on i drugi prezbiterijanci uče stotinjak djece kako spriječiti sidu.
Umor mi ne dozvoljava da budem otvoren i tolerantan, pa dolazim na radionicu s predrasudom. Bojim se da će im crkvenjaci pričati one nebuloze da treba izbjegavati seks prije braka, da Isus ne voli mijenjanje partnera, a da su kondomi đavolje rukavice. No, oni im ispričaju i objasne takozvanu ABC formulu. A stoji za abstinence, apstinenciju, ipak najsigurniju i najbolju metodu. No, ako to ne ide, slijedi B - Be faithful (budi vjeran), a ako ni to ne ide onda svakako treba C, odnocno condoms, iliti kondomi. Uče ih i da ne treba diskriminirati zaražene, nego kako im se može pomoći i osigurati im da budu funkcionalni članovi društva. Uče ih da ako ABC metode ne upale i netko od njih jednog dana dobije sidu, da time ne završava svijet, nego se treba što prije javiti na ARV (antiretroviralnu) terapiju koja može značajno produžiti život.
Djeca upijaju informacije, a potom kroz igru i zabavu dramskih radionica izražavaju kako izbjeći tu nedaću i kako se treba ponašati prema zaraženima. I negdje usred svega toga, jedna djevojka zastane, digne bradu, otvori grlo i započne pjevati glasnim i prodornim glasom. Nakon dva stiha, pridruže joj se svi ostali, ponavljajući stihove za njom. Derutna učionica zagrmi, zadrhti. Glasovima se pridruži pljesak ruku, pa topot peta. Odjednom cijela škola pjeva i pleše. Trnci me prolaze od zatiljka do dna leđa, kroz ruke i noge… Grlo mi se steže, osjećam se kao da levitiram dok sam unutar kruga i snimam kamerom njihovu pjesmu. Koja snaga, koji ritam, koji sklad… Tako me uči Afrika. Afrika koja već zna, koja ima mir, koja ima postojanost. Afrika koja nema sram ili rezervu, Afrika koja je spremna i može.