Piše Dan Figenwald
Nisam neki prekaljeni, ljuti motorist, a ne mogu se poput kolege Zorana Majcana smatrati ni ekspertom. Ali sam se zato u dvadesetak godina navozao skutera raznih veličina, boja, oblika i performansi. Vespe, razne Gilere, neizbježni Piaggiov Beverly... Da bi priča završila na Kymcu. S konja na magarca? Nipošto. Za malo edukacije poslužio je Google gdje sam saznao da je tvrtka od 1963. godine samostalna, a da je do tada radila dijelove za Hondu, skepsa se počela topiti. Onda malo "njuškanja" po testovima, pa saznanje da je model Downtown 300 pobijedio svu konkurenciju do 300 kubika u ADAC-ovom testiranju...
Odluka je pala. Pomogla je i ljubaznost ekipe s Peščenice, koji su ponudili skuter na dugo testiranje, što mi se nije dogodilo kod Yamahinog dilera. Beverly sam pak prekrižio jer ga ima pola grada. Osim toga, Downtown ima 34 KS, 12 više od većine konkurenata od 300 kubika. Da, bila je to mudra odluka prije pet godina. Danas taj isti Downtown ima nepunih 20.000 prijeđenih kilometara, puno gradske vožnje i desetak na relaciji Zagreb – Split, odnosno Zagreb – Umag. Bez puno filozofiranja, reći ću samo jedno: nikad se ništa nije pokvarilo! Tek sam nedavno promijenio zadnju gumu, koja se potrošila vožnjom po autoputu, a sad je vrijeme i za variomat. Ta će priča koštati oko 1500 kuna, ili koju više, guma je stajala nešto manje od 500 kn.
Foto: TZU
Vruće je bilo za poludjeti, umaški turnir je upravo krenuo, što je logičnije od jednog izleta u to carstvo kvalitetnog tenisa, dobre hrane i burnog noćnog života? Stigao sam za tri sata, uključujući jedno stajanje, uz potrošnju ne veću od 3,5 litara na svaki 100 km. Downtown se opet pokazao sjajnim za putovanje, a jedini je problem u usporedbi s vožnjom autom istom rutom manji komfor. Nema glazbe, nema klime, ima vjetra. Oštećenu pravu kacigu nisam mogao koristiti, pa sam navukao jet-kacigu, a to nikako nije dobro rješenje za dulje rute. Brada mi je nakon tri sata vjetra bila kao ona u Jaya Lenoa.
Smještaj mi je pomogla pronaći Turistička zajednica Umaga, uz neke kasnije nesporazume, smjestili su me u objekt Moj Mir pored Savudrije. Simpatično mjesto, pitome stijene, čisto more, čini se, zadovoljni gosti. Restoran Feral vraća u davnu prošlost: imali smo 15 godina, bili pitomci čuvenog kampa „Veli Jože“, u kojem su se nerijetko stjecala prva seksualna iskustva. Čuvenoj braći Bangoura, starijim dečkima, nismo prijavili gdje idemo. A plan je bio paklen, pojesti pizze u Feralu i zbrisati! Misija odrađena... Taj nalet adrenalina, kad smo jurili prema 2 kilometra udaljenom kampu, teško je opisati.
Eto, puno godina kasnije možda je bilo u redu da podmirim račun, a i – gazda se promijenio, neki od sadašnjih konobara tada nisu bili niti rođeni, pa zašto "čačkati mečku". Prvi je noćni izlazak u Stella Marisu donio australski DJ duo Nervo. Energične seke, zgođušne i spretne u animiranju publike, odradile su posao sjajno. Bilo je puno zadovoljnih ljudi. Da, znam, samo par dana ranije bilo ih je možda i dvostruko, jer – gostovali su Halid Bešlić i Jelena Rozga. Ali taj koncept zabave ne priznajem i ne razumijem. Posve sam siguran da toj glazbi nije mjesto na umaškom ATP-u. Praktičnost skutera u ovakvim situacijama, na ovakvim putovanjima, ogromna je. Svugdje možeš vrlo lako doći, brzo, ugodno, ne treba ti parking. D
owntown nije niti zakašljao niti sljedećih dana, pa je gušt bio još veći. Umag je fenomen. Najpopularnije ljetovalište naših Slovenaca, ta ljubav traje i ništa je ne može prekinuti. Iako je ovdje doista teško naći mjesto gdje se možeš okupati u čistom moru, bez susreta s travkama, goste kao da to ne smeta. I to je dobro. Ako su oni zadovoljni, i mi smo. Hoteli su uglavnom vrlo dobri, lanac Sol Melia iz Palma de Mallorce drži nivo, uglavnom su s četiri zvjezdice, a jedan ima i petu, Sol Melia Coral. Vrlo ugodan, tih "adults only" hotel. Hrana bi mogla biti kvalitetnija, ali to je već neka druga priča... Garden Istra je najpopularniji, direktor Mario Migles očito "zna znanje", ovdje su gosti sretni, bazeni raskošni, hrana dobra, sobe prostrane i udobne. Igrači s turnira, suci, treneri, ATP gosti, svi su oni ovdje bili smješteni. I stvar "štima". Gradić Umag ima nešto više od 13.000 stanovnika. Zimi je, što je i logično, dosadnjikav, puno mirniji od, recimo, Poreča.
Ali ljeti zato živne, a tijekom ATP-a praktički eksplodira! Centar je tih dana cijele Hrvatske, tu tradiciju ne smijemo izgubiti. Lijepo je vidjeti da se igrači osjećaju odlično, lijepo je znati da tako atraktivnu morsku kulisu nema niti jedna teniska arena iz ATP-ova kalendara. Na kraju, lijepo je vidjeti i 120 hostesa, te još barem tri puta toliko gošći i konzumentica noćnog života tih dana. Estetski, rekao bih, prednjače Slovenke, ispričavam se ako će ta ocjena naljutiti našu publiku... Puno zelenila, što je karakteristika istarskih gradića, puno staza za bicikle, za šetnju, puno sportskih terena... To je Umag. Gastronomija se tijekom turnira svodi na Gourmet sektor, tu se doista jeftino i vrlo kvalitetno može pojesti i popiti. Sve nekako pod krinkom degustacije (za 15 kuna kupite čašu za vino, odnosno tanjur za degustaciju jela – jako zgodno).
Izvan termina odigravanja teniskog turnira, najbolje je malo izaći iz Umaga, recimo prema Petroviji (restoran Nono) ili prema Brtonigli, gdje je dosta teško pronaći restoran koji ne nudi odličnu hranu. Što Umagu nedostaje? Ako ne možemo utjecati na kvalitetu mora i njegova dna (zanimljivo, najbolje je, najčišće, na plaži ispod oronulog hotela Adriatic, na sjevernom rubu grada), a ne možemo, onda bi savjet možda bio da se maknu ružni štandovi na umaškoj rivi, da se ona malo uredi, pa dobije potpuno novi koncept. Dresovi Modrića, Perišića i Mandžukića, drveni šah, peraje i maske koje propuštaju vodu na dubini većoj od 50 cm, to nije ponuda kojom će se privući bogatija klijentela.