Posljednji kalendarski dan ljeta počastio nas je sunčanim jutrom i terasa kavane Marijana u središtu Matulja bila je pristojno popunjena. Ttamo se nismo zatekli nimalo slučajno, jer je 22. rujna prije 85 godina na istom tom mjestu, tada još gostioni Slavić, kave su (pa i pokoju čašicu rakije za hrabrost) ispijali i sudionici prve automobilističke brdske utrke vožene obroncima Učke na stazi od Matulja do planinskog doma na prijevoju koji razdvaja planinske masive Učke i Ćićarije. U čast te povijesne i pomalo zaboravljene utrke, naša ruta kroz Istru započela je upravo u središtu Matulja.
POGLEDAJTE FOTOGALERIJU KLIKOM NA SLIKU
Pobjednik utrke prije 85 godina, Pierpaolo Poilucci, odvjetnik iz Trsta, u svom je Alfa Romeu etapu dugu nepunih 14 km prevalio za 15 minuta i 9 sekundi. Mi smo do Poklona, laganom vožnjom, ne zamarajući se prolaznim vremenima, stigli za dvadesetak minuta i prepustili se jednom od najljepših pogleda na Rijeku. Još bolji potražili smo vozeći uskim odvojkom do samog vrha najveće istarske planine. Tamo je, na 1400 metara iznad mora, početkom prošlog stoljeća podignuta kula s koje se pruža pogled od 360 stupnjeva na cijeli Kvarnerski zaljev, Istru, planine Gorskog kotara, Velebit, Tršćanski zaljev, talijanske Dolomite i jugoistočne Alpe, a za lijepa i bistra vremena pogled seže i do Venecije. No, šešir od oblaka koji je taj dan Učka nosila, uskratio nam je dio ugođaja i dobro rashlađeni započinjemo s Vojaka spust cestom koju je Austrija gradila punih 45 godina (dovršena je 1785., za vladavine cara Josipa II. i njemu u čast nazvana Giuseppina).
Srednjovjekovnim zidinama opasani Roč naša je sljedeća stanica. U maleni gradić, središte hrvatske pismenosti i tiskarstva temeljenog na glagoljici, ulazimo kroz velika gradska vrata na sjevernoj strani, a nakon kratke šetnje dolazimo i do južnih, što vode do uređenog vidikovca koji otkriva novu atrakciju - Aleju glagoljaša. Prva skulptura, Stup Čakavskog sabora, nalazi se odmah ispod Roča na skretanju za Hum, ali umjesto u najmanji grad na svijetu odlazimo u Kotle, bajkovito selo na rječici koju Humljani zovu Mirna, premda joj je tu, prije spajanja s Dragom, službeni naziv Ričina. To nekoć bogato selo s razvijenim obrtima, u kojem je živjelo preko stotinu ljudi, nakon Drugog je svjetskog rata bilo posve napušteno. No, početkom devedesetih asfaltiranjem vijugave uske ceste Kotle su ponovno oživjele. Osam u tradicionalnom stilu obnovljenih kuća pretvorene su u apartmane, idealne za ljubitelje mira i netaknute prirode. Potomci nekadašnjih stanovnika otvorili su i konobu s tradicionalnom ponudom u kojoj smo namjeravali popiti čašu vina, ali dočekala su nas zatvorena vrata s natpisom - prodaje se. Ipak nedavno priključenje na vodovodnu mrežu donijelo je nove velike promjene i Kotle sad više ne žive samo vikendom.
Kroz Kotle se vozimo po makadamu, ali na izlazu iz sela počinje asfalt i uska cesta koja vodi do Krušvara, odakle krećemo prema Buzetu. Grad piva i tartufa u podnožju Ćićarije već 33 godine prava je meka za poklonike autoutrka. Legendarnu brdsku stazu na kojoj se u posljednjih 11 godina osvajaju europske krune prolazimo u kontra smjeru i spuštamo se u podnožje grada na brijegu opasanog drevnim zidinama. Kao i do većine istarskih mjesta, do Buzeta se može doći iz najmanje pet smjerova, ali do stare jezgre vodi samo jedan. Pogled sa starih zidina ponovno nas vraća na 5 kilometara dugu stazu od Mosta do Peničića. Vožnja kroz legendarnu Komuščicu, kroz zavoj Svi sveti nakratko nas podsjeća na paklenu atmosferu koja je i ove godine vladala u Buzetu.
U Svetom Donatu skrećemo prema Sovinjskom Polju dok se uz cestu nižu mali lijepo uređeni obiteljski vinogradi. Vinovu lozu na Jadran su donijeli stari Grci i Feničani, ali istarsko tlo i klima pogodovali su uzgoju jakih i gustih vina koja se obično nisu pila, već se u njih toćao kruh. Nastala je tako istarska supa, uz maneštru, bobiće, razne pašte, masline, pršut, ombolo, šparoge, domaći sir, dobra vina, rakije i tartufe prepoznatljivo obilježje kuhinje našeg najvećeg poluotoka. Gastronomski ugođaj koji nudi Istra u punoj snazi može se osjetiti u konobi Toklarija (na istarskom dijalektu uljara). Uz čašu bijelog vina Noan Sirotić upoznaje nas s osebujnom konobom svog oca Nevija, koji već dvadesetak godina gurmane tjera na potragu za Sovinjskim Poljem. A uz odlična vina i hranu za koju se namirnice nabavljaju na obiteljskim gospodarstvima u krugu od 20-ak kilometara, Toklarija privlači pažnju i ambijentom. Uz kamenu prešu za masline iz 15. stoljeća, podne ploče iz Napoleonova doba i još bezbroj drugih detalja vraća nas u davnu prošlost na koju se kuhinja konobe Toklarija oslanja.
Nastavak puta vodi nas do mjesta Vrh, poznatog po proizvodnji pjenušca. Prema legendi, tajnu proizvodnje pjenušca seljanima je otkrio jedan Napoleonov vojnik potaknut ljubavlju prema ženi koju je upoznao u Vrhu, dok druga legenda proizvodnju pjenušca povezuje s osiromašenom austrougarskom plemkinjom koja je tu došla živjeti. No, bez obzira na podrijetlo, i ti pjenušci danas su jedna od najzanimljivijih osobitosti Istre.
Napuštajući Vrh otvara nam se pogled na umjetno jezero Butoniga. Premda čisto i bogato ribom, jezero nastalo 1988. zabranjeno je za kupanje i ribolov, jer mu je njegova osnovna funkcija opskrba Pazina, Poreča i Rovinja vodom. Ostavljamo ga iza leđa i uskoro se pred nama otvara dolina Mirne i pogled na Motovun. Grad Velog Jože, o kojem je pisao Vladimir Nazor, i Josipa Ressela, austrijskog šumara koji je za vrijeme službovanja u Motovunu izumio brodski vijak, nama je zanimljiv zbog još jednog razloga - kuće u kojoj se 1940. rodio i prve godine djetinjstva proživio slavni Mario Andretti. Prema pričama mještana, kao dječačić se s bratom blizancem Aldom spuštao na drvenim kolicima strmim ulicama Motovuna. Bile su to njegove prve utrke. No, 1948.obitelj Andretti napušta Motovun i odlazi u Italiju, a zatim u Ameriku, gdje Mario počinje svoju veličanstvenu automobilističku karijeru. Mi, pak, od njegove rodne kuće, u koju nismo uspjeli ući, odlazimo tek na nezaobilaznu šetnju znamenitim zidinama Motovuna, s kojih se uživa u prekrasnom pogledu na sve četiri strane svijeta...