Nakon boravka u sterilnoj i čudnoj Ruandi i prekaotičnom Burundiju povratak u Tanzaniju bio je pravo osvježenje i olakšanje. Kao da smo se vratili kući. A premda smo u Tanzaniji već proveli gotovo dva mjeseca, ono najbolje tamo nam tek slijedi, jer već dva mjeseca pripremamo ekspediciju do najarhaičnijeg afričkog plemena Hadzabe. Organizira ju naš prijatelj Ben iz Arushe, vlasnik turističke agencije Fair travel koja se bavi odgovornim i održivim turizmom. Ben je već nekoliko puta bio do Hadzaba, ali nikad duže od dan-dva. Kako to pleme živi južno od poznatog Nacionalnog Parka Serengeti, ponekad ga posjećuju turisti , no samo one klanove koji žive u rubnim područjima uz cestu. No, nama je cilj otići malo dublje u buš, tamo gdje Hadzabe žive u potpunosti od lova i sakupljanja.
POGLEDAJTE FOTOGALERIJU KLIKOM NA SLIKU
U Arushi prikupljamo dozvole i nabavljamo svu hranu, vodu i tehnološke sitnice potrebne za desetodnevni boravak izvan civilizacije. Potom ukrcavamo sve u džip i vozimo cijeli dan do mjesta Karatu nedaleko jezera Eyasi. Hadzabe žive u bušu oko tog jezera već najmanje 50.000 godina. Jedno su od posljednjih bušmanskih plemena - prvih Afrikanaca koji još uvijek u potpunosti živi od lova i sakupljanja. Nekim čudom preživjeli su migraciju tehnološki nadmoćnih Bantu crnaca koji su prije 2000 godina preplavili istočnu i južnu Afriku i pobili ili otjerali sve tamošnje starosjedilačke bušmanske narode. Hadzabe su preživjeli kao otok. Otok najstarije, prve Afrike, usred modernog doba.
U Karatu nam se pridružuje prevoditelj Musa, mladić iz susjednog plemena Datoga. Dok pakiramo prtljagu na magarce i krećemo dalje kroz buš pješice Musa nam priča:
– Hadzabe love životinje, a sakupljaju šumske plodove, baobab, divlji med. Sve ostalo što im treba dobivaju razmjenom s mojim plemenom. Mi Datoge smo sjedilački narod i živimo od poljoprivrede, trgovine, a i poznati smo kovači. Hadzabama već stoljećima izrađujemo metalne vrškove za strelice, noževe, lonce, odjeću, duhan, marihuanu, a oni nam to plaćaju divljim medom. Tako sam se i ja upoznao s njima, još kao dijete. Svidjelo mi se kako žive slobodni u bušu i kako su prijateljski nastrojeni prema svima, pa sam često s njima provodio vrijeme, dovoljno čak i da naučim njihov neobičan klikćući jezik.
Hodamo cijeli dan kroz tipičan afrički krajolik ravnice išarane kamenim brdima, obrasle u buš i baobabe. Pred kraj dana dolazimo do mjesta gdje ni magarci ne mogu dalje. Dio stvari uzimamo na leđa, a po dio ćemo se vratiti sutradan. Hodamo dalje i uskoro nabasamo na nekoliko malenih, ali vrlo okretnih likova. Hadzabe! Na sebi imaju izlizane kratke hlače od trapera i krzno od babuna, a u rukama su im lukovi i strijele. Pomažu nam nositi stvari do klana do kojeg smo se zaputili. Hadzabe žive u malim skupinama raštrkani po bušu. Kad pronađu dobru pećinu ili lijepo mjesto na kojem mogu izgraditi par privremenih sjenica, ostanu po nekoliko mjeseci dok ne iscrpe divljač i plodove tog prostora, a onda se presele negdje drugdje i krenu ispočetka.
Već je pao mrak kad smo stigli do pećine klana !Ngo!nga (kad se klikćući jezik želi zapisati, uskličnikom se označava jedan usklik). Oko vatre sjedi nekoliko mladih muškaraca i jedna žena s djetetom. Razvesele se kad nas ugledaju i pozovu da sjednemo s njima. Musa im objašnjava da bismo voljeli ostati s njima desetak dana, vidjeti kako žive i učiti od njih. Zadovoljno pristaju. Dižemo kamp na maloj čistini nedaleko pećine. Potom odlazimo do njih uz vatru gdje dečki puše travu.
– Jako vole travu, kaže nam Musa, a to je i jako vidljivo. Svaki put kad netko udahne dim punim plućima, namjerno izazove grcanje da dim uđe u najdublje stanice pluća. No, i unatoč tolikom pušenju, njihova je životna energija vrlo visoka. Nisu pasivni i letargični, nego živo odgovaraju na sva pitanja, a nakon vjerojatno dvadesetog kruga, dignu se i otrče u noćni lov.
Idućih dana shvaćamo da je lov u samom centru njihovog svijeta. Otkad je izgrađena cesta između njihove zemlje i Serengetija, a uz nju izrasla naselja, velike životinje više ne migriraju na jug do teritorija Hadzaba. Nekoć je tu bilo svih vrsta velikih afričkih životinja, dok se danas od krupnije divljači mogu naći tek babuni i pokoja antilopa ili bradavičasta svinja. Love i manje lemure, vjeverice, mungose, zečeve, glodavce… Love lukovima i strijelama, a pomažu im i psi. U lov idu u bilo koje doba dana i noći, kad god im zatreba hrana. Jednog dana i mi odlazimo u lov s njima. Svjedočimo tome kako se spretno provlače kroz trnoviti buš i jedva ih pratimo. Kad ulove veću životinju, cijeli dan i noć odmaraju i jedu u pećini. Ali, kad nemaju toliko sreće, ponekad i cijeli dan i noć provedu u lovu.
Unatoč tome što im je lov glavna preokupacija, muškarcima je lov i glavna tema svih razgovora. Svaki put kad sjedimo s njima, Musa nam prevodi sve o čemu pričaju. Nikad ne pričaju o nama, čini se da im nismo zanimljivi ni mi ni naše stvari. Uglavnom pričaju o prošlim lovačkim pohodima ili zamišljaju buduće. Nisu to tipične lovačke priče. Hadzabe u svom jeziku nemaju pojam za laganje, a kad im pokušavamo objasniti što je to, čude se i ne razumiju zašto bi netko govorio nešto što se nije dogodilo ili preuveličavao. Ne razumiju ni pojam vlasništva. Sve dijele među sobom, a ideja da zemlja, priroda, stabla i životinje pripadaju nekome posve im je nejasna.
Već je čudo da su s takvim stavom preživjeli do 21. stoljeća, ali pitanje je koliko će još dugo moći odolijevati pritiscima. Pučanstvo Afrike eksponencijalno raste i vrši pritisak na sve predjele ma i najmanje obradive zemlje. Ratarski narodi već su ih okružili sa svih strana i ulaze na njihov teritorij, pale buš i pretvaraju ga u obradiva polja. Vlada Tanzanije ih je pola stoljeća pokušavala prisiliti na sjedilački život. Davali su im polja i kuće, učili kako da obrađuju zemlju i davali hranu da prežive do prve žetve, ali većina ih se radije vraćala u buš.
– Žao nam je što nas ne puštaju na miru da živimo tu gdje smo oduvijek živjeli, kaže nam neformalni vođa tog malenog klana jednakih.
– Žao nam je što nema više toliko životinja kao što ih je bilo nekad, kako su nam pričali očevi i djedovi. Ali, mi tu ništa ne možemo...
Mogli bi vjerojatno bit jadni, ogorčeni, nesretni, kao mnogi u zapadnom razvijenom svijetu kojima je nanesena nepravda izvan njihove kontrole. Ali Hadzabe nisu. Oni su veseli, dobroćudni i prijateljski nastrojeni, čak i prema ratarima koji dolaze na njihove oskudne izvore po vodu. U tom sušnom krajoliku Hadzabe vodu pronalaze kopajući duboke rupe u pješčanom koritu davno presušene rijeke. Kad oni crpe vodu samo za svoje potrebe jedna rupa potraje i mjesec dana. Ali otkad susjedni ratari na te izvore dolaze po vodu s magarcima i desecima velikih kanistera, jedna rupa traje svega nekoliko dana.
Jedan dan pratim Hadzabe do vode i svjedočim njihovom susretu s ratarima koji im crpe resurse. I prema njima su dragi i srdačni. Kao i prema svima. A Musa nam kaže da ih nikad nije čuo da o ikome ružno govore ili da se na išta žale.
Ponekad nas posrame do ganuća ti posljednji prvi Afrikanci. Osjećamo se kao doma u njihovim pećinama. Uživamo sjediti s njima uz vatru i promatrati kako su neopterećeni nepromjenjivim vanjskim faktorima, neopterećeni ičim suvišnim i nepotrebnim, ti naši jednostavni i mudri bušmanski prijatelji. Jedan dan kažu nam da idu kod susjednog klana na slavlje i pozivaju nas da im se pridružimo. Kojom prigodom, pitamo ih, što slave?
– Slavimo što smo živi, jer imamo hrane i jer je smo preživjeli sve dosad. A ima li uopće na ovom svijetu boljeg razloga za slavlje?