Put po Ugandi mokra je rabota. Kišna sezona je na svom vrhuncu. Većinu vremena je lijepo i suho, neba su dramatična, zrak ispran od prošle kiše, a svjetlo savršeno. No, svaki dan, nekad jednom, nekad više puta, svijet se smrkne, neba se ispune olovnim oblacima iz kojih se spusti pljusak silinom potopa. U tim trenucima nije ugodno biti na motociklu. Jer, premda imamo opremu koja bi trebala kompletno štititi od kiše i nas i našu prtljagu, voda uvijek nađe svoj put. Svake večeri sušimo sve stvari, svakog jutra suhi sjedamo na motor i idemo dalje, svakog popodneva ponovno smo mokri. Čeznemo za suncem. Da se raziđu oblaci.
POGLEDAJTE FOTOGALERIJU KLIKOM NA SLIKU
A u Ugandi su se tmurni povijesni oblaci razišli tek prije nekoliko godina. Prije toga bila je zarobljena u mrklom mraku. Od kad je postigla nezavisnost od Velike Britanije 1962., sve do 2006. neprekidno je bila ili pod terorom tiranskih vladara, ili usred građanskog rata u kojem su gerilske skupine otimale djecu i pretvarale ih u nemilosrdne vojnike. I često užas i smrt sijale bez nekog konkretnog cilja, pa čak i najglupljeg opravdanja.
Želimo saznati više o tome. I nakon iscrpnog istraživanja i mase poslanih mailova i krivih telefonskih spojeva, Maja napokon pronalazi čovjeka koji nas zanima, koji je istodobno i svjedok i sudionik, ali također i krvnik i žrtva. Richard Ricky Anywar čeka nas u Kampali da zajedno krenemo terencem na sjever, tamo gdje se sve događalo.
Ricky je krupan i energičan muškarac, snažan crnac nilotskog porijekla. Smije se glasno da sve grmi i odjekuje, ali ne srami se ni pustiti suzu. A ima zašto i plakati i smijati se.
Dok nas vozi prema prema četristo kilometara udaljenom Paderu započinje svoju potresnu priču.
– Kad sam imao 14 godina, u naše selo upali su pobunjenici iz LRA (Lord Resistance Army). Oteli su mene i brata, a oca, majku i sestre žive spalili pred našim očima. Odvezli su nas potom u buš i sustavno u nama ubijali sve ljudsko i pretvarali u nemilosrdne vojnike.
Ricky priča dalje, ali nas očito prekratko poznaje da bi nam o zvjerstvima koja je bio prisiljen činiti pričao u prvom licu. Stoga najčešće priča o djeci, odnosno o onom što se njima događalo.
– Djeca su prolazila užasnu inicijaciju. Morala su provoditi dane i noći u močvarnoj vodi bez hrane, pa i ubijati drugu djecu - one koji su pokušali pobjeći ili nisu imali želudac za ubijanje. Ponekad su morali čak i jesti njihove mozgove. Zapovjednici LRA su tako ubijali sve ljudsko u njima i pretvarali ih u strojeve za ubijanje, priča Ricky i najednom zašuti. Neka tamna sjenka prođe mu kroz misli. Tko zna čega se sjetio. Proguta slinu i ostane u tišini neko vrijeme.
– Živjeli smo u bušu i sa sobom nosili samo puške. Stalno smo se kretali, nekad i po 100 km dnevno. Kad smo smjeli spavati samo bismo legli na zemlju. Nije bilo bitno pada li kiša ili si u blatu. To je, uostalom, u odnosu na sve ostalo što smo morali raditi, bio najmanji problem. Svako malo bila je neka akcija. Ponekad se išlo po selima, a ponekad na vojsku Ugande. I pritom smo imali samo dva pravila - nikad ne okretati leđa i nikad se ne povlačiti. Jedini smjer kretanja bio je naprijed. Profesionalni vojnici to ne mogu, jer ih doma čekaju obitelji, ali djeca-vojnici, čiji su domovi i obitelj spaljeni, nemaju što izgubiti.
Na sjeveru Ugande nema asfalta niti ikakve poštene infrastrukture. Samo naizgled pitomi buš i gdjegdje koja tradicionalna kućica od blatnih zidova i slamnatih krovova. Dok nas tud vozi, Ricky svako malo ispruži prst kroz prozor i kaže koja se akcija događala upravo na tom mjestu.
– Djeca su pila razne trave i vradžbine za koje su vjerovala da će im dati sigurnost na bojnom polju. Ja sam vjerovao da si najsigurniji ako pokušaš činiti dobre stvari. Primijetio sam da ona djeca koja su slomljena i koja se prepuštaju tim zvjerstvima i uživaju u njima najlakše pokupe metak. Oni koji unatoč svemu pokušavaju ostati ljudi, koliko god je to moguće, puno su bolje prolazili.
Ricky nam ispriča kako je bio na glasu po hrabrosti, jer je uvijek išao prvi naprijed, ali kad bi tako ušao prvi u neko selo - potajno bi civilima rekao da bježe. Kad ga nitko ne bi gledao, spašavao je živote i ublažavao patnju ljudima koliko god je mogao. To ga je, kaže, održalo na životu. Kad je zadobio povjerenje zapovjednika, nakon dvije i pol godine u bušu, uspio je pobjeći, vratio se u svoje selo, ali tamo su ga brzo pronašli i ponovo oteli. A dezertere čeka mučna i bolna smrt. Novoregrutirana djeca već su ga počela mučiti, kad ga je slučajno ugledao jedan zapovjednik kojem je Ricky bio spasio život. Zapovjednik mu se odužio - oslobodio ga je i dao mu novu šansu. I premda ga nakon toga više ništa ne bi spasilo od smrti da ponovno pobjegne i da ga potom opet pronađu, Ricky je prvom sljedećom prilikom ponovo utekao. Bježao je i bježao dok nije došao u glavni grad i tamo iz nule izgradio novi život. Završio fakultet, zaposlio se i oženio. No, nije se mogao nikako riješiti trauma, sve dok 1999. nije osnovao udrugu Friends of Orphans (Prijatelji siročadi), u kojoj radi na rehabilitaciji bivše djece vojnika i njihovoj reintegraciji u društvo.
– Brojne udruge rade na tome, ali nitko tako uspješno kao mi, objašnjava nam Ricky ponosno kad stižemo u prostorije njihove udruge u Paderu, koja je ujedno i utočište za bivšu djecu-vojnike.
– Ta djeca imaju duboke rane. Ne otvaraju se lako i ne povjeravaju psihijatrima. No, kad im ja ispričam svoju priču, kad im kažem da sam i ja bio na njihovom mjestu i da sam se uspio izvući iz svega toga, meni daju šansu da ih spasim.
U sklopu njihove udruge bivša djeca-vojnici imaju priliku dobiti i sve nužne uvjete da izuče zanat ili odu na studij, kako bi se potom mogli sami brinuti o sebi. Ricky nas upoznaje i s nekoliko uspješno rehabilitiranih, a onda vodi i na plemensku skupštinu, gdje se na tradicionalne načine rješavaju sukobi i objašnjava:
– Mi ne želimo da itko od tih zapovjednika koji su sve započeli, a još uvijek su na slobodi, ode u zatvor. To ništa ne bi riješilo. Mi želimo da se vrate, da se pokaju, da se iskupe. Mi tako rješavamo sukobe i gradimo mir.
Svjedočimo jednom skupu na kojem sude ubojici. On se ispričava obitelji žrtve, a potom dogovaraju kompenzaciju.
– Osvećivanje nigdje ne vodi, jer ljudi ne dobivaju zadovoljštinu ako se osvete, objašnjava nam Ricky.
– Bitno je jedino da ljudi koji su ostali uspiju nastaviti funkcionirati dalje. Preminulome ništa ne znači jesu li se ovi pomirili ili ne, ali znači njima, i zajednici u kojoj žive. Kad se mržnja nastavlja, ona zove jedno zlo za drugim, a kad se taj lanac prekine, nastaje mir.
Ricky tu tradiciju podupire vlastitim primjerom. Nedavno je sreo zapovjednika koji ga je oteo i spalio mu obitelj. Bio je užasno jadan, oronuo, i prestrašen, bojao se da će mu se Ricky osvetiti, ali Ricky mu je oprostio.
Vraćamo se s tim velikim čovjekom u Kampalu i shvaćamo da nismo dobili samo priču o novijoj povijesti Ugande, nego veliku lekciju o opraštanju i ljudskosti. Pomažemo udruzi Friends of Orphans skromnom donacijom koju smo prikupili kroz naš projekt Afrika Aktiva i rastajemo se s Rickyjem.
Tmurna neba još uvijek su nad Ugandom, ali vrijeme je da upoznamo i onu ljepšu i mirniju stranu Ugande, pa odlazimo na safari u nacionalni park Murchison Falls. Nakon potresnih priča, smiruju nas blagi prizori prekrasne afričke divljine i velikih životinja koje mirno pasu sočne travnjake. Posjećujemo i vodopade Karuma na Bijelom Nilu koji izvire iz nedalekog Viktorijinog jezera. Spuštamo se niz lude brzace mladog Nila jednim od najuzbudljivijih raftinga na svijetu. Pa što ako padaju kiše - na rijeci si ionako non-stop mokar. A čovjek lakše podnosi vodu kad se spušta čamcem niz vodopade!
