Sjećam se tog trenutka baš kao da je bio danas. Igrao sam se na terasi roditeljske kuće s braćom, kad se odjednom iz daljine čula čudna buka. Pogledao sam u tom smjeru i prvo vidio plavičasti dim, a onda nekakvu limenu kutiju na kotačima koja je stenjala boreći se da ostane na blatnjavom putu. Bio sam jednostavno fasciniran tim mehaničkim čudovištem! Bilo mi je tad samo 8 godina, a još sve pamtim, čak i miris ulja, uz veliki osmijeh rekao je Soichiro Honda (1906. - 1991.), dok se u poznim godinama prisjećao svog prvog susreta s automobilom, prvim autom u njegovom rodnom kraju, za koji je tek nešto kasnije saznao da se zove Ford T. Auti su mu bili i ostali strast cijelog života, a u međuvremenu je i sam postao nalik tvorcu prvog auta koji je vidio. Nije uostalom bez razloga 1989. postao prvi, a do danas i jedini Azijac koji je uvršten u američku Automotive Hall of Fame.
A počeo je vrlo skromno, kao prvo od devetero djece. Majka Mika bila je tkalja, a otac Gihei seoski kovač, koji je po potrebi popravljao i oružje, bicikle... Školu nije volio, a u razredu su mu učenici dali nadimak Lasica s crnim nosom, jer mu je lice često bilo prljavo od pomaganja ocu u radionici. Već sa 15 godina krenuo je u veliku avanturu - otputovao je u Tokio, gdje se odmah uspio zaposliti u automehaničarskoj radnji Art Shokai. Stekao je tamo veliko iskustvo, ali su mu ambicije rasle, pa se 1928. vraća kući u Hamamatsu i pokreće prvu vlastitu radionicu.
Znao je da mora biti bolji od konkurenata ukoliko želi opstati, pa je skratio vrijeme popravka uz jednaku kvalitetu obavljenog posla, skupljajući klijente i polako postajući financijski neovisan. Prva inovativna ideja mladog poduzetnika bila je izrada čeličnih naplataka koji su mogli zamijeniti drvene okvire kotača. Bio je to vrlo uspješan proizvod, ali ne dovoljno izazovan za mladog vizionara. Još veći uspjeh postiže proizvodnjom klipnih prstenova u tvrtki koju je 1937. osnovao pod imenom Tokai Seiki. Zahvaljujući iskustvu iz očeve kovačnice, brzo ih je učinio puno trajnijim i otpornijim na habanje od ostalih. Jedan od najvećih kupaca bila mu je Toyota, kojoj je naposljetku, nakon što mu je jedan pogon stradao u američkom bombardiranju, a drugi u potresu, prodao ostatke tvrtke i pripadajuću tehnologiju te 1946. ponovno krenuo od nule. No, tad s ciljem da motorizira naciju. Koji je i ostvario, premda je, za razliku od Henryja Forda i njegovog Modela T, Soichiro to učinio motociklima.
Želio sam zapravo napraviti nešto korisno za puno ljudi, govorio je o počecima tvrtke koju je nazvao Tehničko-istraživački institut Honda. Izbor proizvoda bio je za njega vrlo logičan, jer je Japan sve do šezdesetih bio zemlja bicikala, motocikala i motoriziranih teretnih trokotača. Soichiro je nakon skromnog starta ubrzo vizionarski opremio svoje tvornice najboljim strojevima iz SAD-a, Njemačke i Švicarske. Prvi proizvod bio je motorizirani bicikl čiji je agregat razvijao 1 KS iz 50 ccm, kojeg je od milja zvao Bata - Bata. Slijede slični modeli te trokolica B, a tek 1949. stiže pravi motocikl, model D (Honda Dream), s dvotaktnim dvocilindarskim motorom od 98 ccm. No, potonji je bio sam vrh tadašnje ponude u Japanu, zemlji u kojoj je u to doba bilo čak 200 proizvođača motocikala. U takvoj konkurenciji Honda već 1950. postaje najveći nacionalni proizvođač motocikala i drži čak polovinu tržišta. Prvih 15 godina Hondi su motocikli bili i glavni proizvod, a tvrtka je i danas na nekim tržištima prepoznatljiva baš po njima. S obzirom na godišnju brojku od više od 5 milijuna proizvedenih primjeraka, definitivno je i svjetski broj 1 u tom području. Već 1997. probili su i granicu od 100 milijuna proizvedenih motocikala, a lani i onu od 300 milijuna. Najuspješniji Hondin motocikl i uopće najproduciraniji motocikl u povijesti je serija Super Cub, kojih je izrađeno 26 milijuna. No, tu tvrtku danas svijet prepoznaje i po kvalitetnim autima, vanbrodskim motorima, a ona je prije nekoliko godina krenula i u avanturu proizvodnje zrakoplova, što nam se nekako čini da je posve u skladu s davnim željama i vizijama svog osnivača. Jer, Soichiro je smatrao da se svi snovi mogu ostvariti, ali samo uz uvjet da onaj tko ih želi ostvariti ima jasnu viziju.
Idemo napraviti nešto inovativno, ali ujedno i nešto će pružiti stvarno zadovoljstvo svakome tko će se time služiti, znao je lakonski reći svojim inženjerima. No, uvijek je s njima u tomu i uspijevao...