Sviđaju mi se ljudi koji ne uživaju u sigurnosti doma! Ovi rade nešto što nitko prije njih nije učinio, a put će ih odvesti daleko od kuće... Američki predsjednik Theodore Roosevelt tim se riječima obratio mnoštvu, okupljenom oko startne linije utrke New York - Pariz. Kako i ne bi. Bila je 1908., automobilizam je bio još u povojima, a ipak se našla hrpica čudaka koja se pristala utrkivati preko tri kontinenta, čak 35.200 kilometara. Bez pogovora, natjecatelje je očekivala nikad viđena avantura. Uređene ceste, naime, tada su prestajale čim bi se izašlo iz većih gradova. Čak i u Sjedinjenim Državama. A to je bio lakši dio puta, jer se znalo da pravi pakao počinje tek kada se preko snijega i leda Aljaske prijeđe u Aziju. Ne čudi tako što se na startu okupilo čak 250.000 znatiželjnika. Zanimalo je ljude tko su ti odvažni, po mogima i potpuno ludi natjecatelji, koji će nakon pucnja iz pištolja krenuti u najdužu i najtežu automobilsku utrku u povijesti. I to do današnjeg dana. Svaka čast utrci Dakar, no afrički, a u posljednje vrijeme južnoamerički izazovi ipak su čista kamilica u odnosu na brige koje su morile natjecatelje u 1908.
Bila je to borba čovjeka, stroja i prirode. Već 1907. je održana iscrpljujuća utrka Peking-Pariz, što je bio trijumf ljudi i tehnike nad surovom prirodom. No, adrenalinski nagon i borba za prestiž nisu dugo mirovali. Pariški dnevnik Le Matin već je u jesen 1907. pozvao automobiliste na još veći izazov – utrku Le Tour du Pole. U najavi se, sasvim neprecizno, utrka opisivala kao zimska idila na putu od New Yorka do Pariza, no pametnima je u ušima na uzbunu zvonilo upozorenje u nastavku rečenice - samo za najhrabrije! A kako bi se dodatno zagrijala srca pustolova, ponuđena je i nagrada za pobjednika od 1000 dolara, a 1000 dolara rezervirano je i za natjecatelja koji će cijelim putem nositi američku zastavu na autu, što i ne čudi obzirom da je sponzor bio Američki autoklub.
POGLEDAJTE FOTOGALERIJU KLIKOM NA SLIKU
Ipak, važnija od novca bila je doza ludila. Ruta je zahvaćala Aljasku i Sibir usred zime, što je za aute bio veći izazov od nepregledne i vruće pustinje. Osim toga, karte su bile vrlo neprecizne, a na sudionike su vrebali i sibirski medvjedi, tigrovi, Kozaci...
Stručnjaci su i upozoravali da će sudionici putovati s glavom u torbi, ali organizacijski odbor se nije obazirao na upozorenja. U toplom i suhom uredu u Parizu sve to i nije zvučalo tako opasno. No, tijekom utrke pokazalo se da su natjecatelji prepušteni sami sebi. Među organizacijskim propustima u oči posebno upada što natjecatelje nitko nije pitao imaju li uopće vozačku dozvolu. Neki od sudionika voziti su tako naučili tek putem. Jedini uvjet, očito, bio je biti dovoljno ludim i prihvatiti izazov, tim više što je sve osim pobjednika očekivala isključivo slava.
Utrka je počela 12. veljače 1908. na Times Squareu, točno na Lincolnov rođendan. A s prvim izazovima natjecatelji su se susreli samo tridesetak kilometara od startne linije. Prvo im je probleme stvarao visoki snijeg, a odmah potom močvare i kaljuže duboke i 50 cm. Automobili su vozili kilometrima u prvoj brzini te u prosjeku trošili i po 100 litara, a natjecatelji su svako malo trebali i konje da ih izvuku na put. Ne čudi tako što je posada Sizaire Naudina odustala već nakon svega 160 kilometara avanture. Već tada je svima bilo jasno da je ovo daleko od utrke u pravom smislu riječi. Bila je to bitka za preživljavanje...
Zbog niskih temperatura, vozači su bili prisiljeni motore polovicu utrke držati stalno uključenima. Prva etapa vodila je kroz Ameriku, preko Rocky Mountainsa do Seattlea. Tu su natjecatelji dogovorili izmjenu rute, pa su umjesto vožnje preko Aljaske, auti prevezeni brodom do Vladivostoka. Od tuda su išli dalje preko Sibira i Bajkalskog jezera sve do Moskve, St. Peterburga, Berlina i naposljetku Pariza.
Bio je to put iz pakla, pa je nevjerojatno da nije zabilježen niti jedan smrtni slučaj. No, samo zato što su neki imali više sreće nego pameti. Posebno to vrijedi za ekipu Protosa, koja je umalo poginula već kod Laramiea u Wyomingu, u dramatičnom srazu s vlakom. Kako bi si olakšali vožnju kroz nepristupačni teren, naime, vozili su se po kolosijeku. U sumrak je naišao vlak, a životi su spašeni u posljednji tren, strmoglavim skretanjem u jarak. Ekipu Protosa to je koštalo gotovo totalke, no auto je ipak osposobljen nakon što mu je u priručnoj radionici poravnata šasija, repariran mjenjač i kardansko vratilo... Auto i životi tako su spašeni, ali ne bez posljedica. Da bi nadoknadili vrijeme, ekipa Protosa zaobišla je San Francisco i do Seattlea se odvezla vlakom. Taj čin ih je stajao 15 dana kazne...
Nakon mjesec i pol avanture ekipa Thomas Flyera imala je iza sebe 6131, Brixia-Züsta 4350, De Diona 4060, Protosa 3720, a Motobloca 1900 km. Tu negdje, odustao je i Motobloc. Jednostavno, nisu se više imali snage boriti s kvarovima, izbušenim gumama, nedostatkom benzina, bolestima, pa čak i domorocima. Osim toga, bilo im je jasno da namaju nikakvih šansi za pobjedu. Zapravo, jedini pravi konkurenti za pobjedu bili su Protos i Thomas Flyer. Njihove posade jedine su se izmjenjivale na čelu utrke, ako se vožnja prosječnom brzinom oko 30 km/h uopće mogla zvati utrkivanjem.
Protos je prvi puta poveo u Mandžuriji, i to čak s osam dana prednosti pred konkurentom koji je imao problema s mjenjačem. Kod Bajkalskog jezera isti problem je zadesio Protos, pa je Thomas Flyer nadoknadio zaostatak. Svejedno, ekipu Protosa su 24. srpnja 1908. euforično dočekali u Berlinu, već ih slaveći kao pobjednike. No, Hans Kooepen, vozač Protosa, nije imao vremena za slavlje. U istom ritmu nastavio je prema Parizu te je na cilj, pred redakciju Le Matina, došao 26. srpnja 1908. Ekipa Thomasa Flyera kasnila je za njima puna četiri dana, stigavši u Pariz 30. srpnja. I to ne bez problema. Na samom ulazu u grad zaustavio ih je policajac jer nisu imali svjetla za vožnju po noći. Problem su riješili zahvaljujući prolazniku, koji je zavezao svoj bicikl sa svjetiljkom uz Thomas Flyer. A da bi se znalo tko je osvojio treće mjesto, čekalo se još pola mjeseca - talijanska ekipa sa Züstom, naime, na cilj je stigla tek 17. rujna.
Ipak, pobjednika je na kraju odredio francusko-američki organizacijski odbor. Zbog već spomenute vožnje vlakom, Protos je kažnjen s dodatnih 15 dana i time je pobjednik postao Thomas Flyer. Tako je došlo do prve međunarodne pobjede američkog auta.