Točno na Dan domovinske zahvalnosti televizija RTL u posljednjim je večernjim vijestima donijela bizarnu reportažu iz malog kupališnog mjesta Igrane. Mještani Igrana, ako je vjerovati prilogu, muku muče zbog jednog - patriota. Taj patriot se zove (koliko pamtim) Bagalić, ima kuću na rivi okićenu stjegovima i reljefima s pleterom. Dom mu je ukrašen poprsjima Stepinca i Franje Tuđmana, na sve strane strše reljefni grbovi i domovinska bižuterija. No, taj “estetski doprinos” urbanizmu makarskog primorja nije ono što muči mještane Igrana. Njih muči - buka. Naime, spomenuti Bagalić svako jutro mještanima priredi budnicu, tako da iz sve snage pusti iz ghettoblastera himnu i na fasadu objesi višemetarsku trobojnicu. Nakon toga slijedi glasni putpuri domoljubnih napitnica.
Zanimljivo je bilo vidjeti tog patriota Bagalića. Nenaočiti čovo u majici sa zastavom stoji tako ispred svoje kuće i ponosno pokazuje taj delirij kiča. “Nije mala stvar dobiti državu”, veli ponosno igranski patriot, i dodaje “ako neki to ne razumu, ne mogu im ja ništa.”
A potom slijede izjave onespokojenih mještana koji se žale: vele, nije to način - to je ruganje simbolima, budi nam djecu i rastjeruje turiste. No, utjeha je barem u tome što ljeto prođe: naime, to nije zgorega pripomenuti, spomenuti igranski konceptualac zapravo živi u Australiji, tamo boravi deset mjeseci, a u domaju koju voli vrati se dva ljetna mjeseca, tek toliko da zemljake pouči domoljublju i malo im zasoli kratku turističku sezonu.
Mala i velika stvar
Bilo je tužno i zabavno gledati taj prilog upravo u večer svepatriotskog blagdana, dakle na smiraju dana tijekom kojeg se visoka politika stiskala na kninskoj tvrđavi, Thompson predvodio defile bajkera, kad su velikim gradovima odjekivali vatrometi, a Mate Bulić pjevao u Čavoglavama svjetini wembleyske brojnosti. Na koncu tog i takvog dana priča iz Igrana stigla je kao savršeni pars pro toto, točna simulacija u malom svega onoga što se tog 5. kolovoza zbivalo u velikom, a zbiva se i ostalih dana, svakog dana, nama ispred nosa.
Pokušavam zamisliti kako mora biti tim jadnim Igranjanima s njihovim australskim susjedom. Cijelu godinu se muče, čeprkaju nešto oko maslina, uhvate tu i tamo koje kilo liganja i, pogleda uprtog na oblake nad Biokovom, čekaju kad će ljetne topline.
| Takvi žive od proračuna, zazivaju sumrak domovinskih vrijednosti i jednom godišnje izniknu iz zemlje i iziđu na ‘ivent’ u Čavoglave |
A onda kad se domognu kakvog gosta, kad nađu tog rijetkog Čeha, Litvanca ili Bavarca kojem nije do beach partyja, visoke gastronomije niti Hamleta na Lovrijencu, nego mu je dosta tek plažni zen gorja, oblutaka i modrine - e, onda kad i nađu takvog rijetkog, preostalog Mohikanca, nađe se tu patriot Bagalić da ga izmaltretira svojom stereo-linijom. Dođe čovjek po svoj zen, pomisli kako ni Hamlet ni slow food ne vrijede koliko obluci, azur i šum podbiokovskih cvrčaka, a onda ga umjesto cvrčaka probudi - Bagalić.
Sve to tako ide, muče se Igranjani s “vanpansionskom ponudom” svog patriotskog susjeda, a onda kad ljeto mine i povuku crtu na svoja 23 ili 32 dana popunjenog cimer fraja, njihov patriotski susjed odlepršat će u Australiju, gdje zarađuje i crpi bogatstvo. Ne znam kako vi, ali meni dok ovo pišem dođe pući od muke.
“Nije mala stvar dobiti državu”, veli Bagalić, a isto nam na 5. kolovoza vele i premijeri, i predsjednici, i bajkeri, i Mate Bulić. Štos je u tome što to nije istina. Dobiti državu bilo je mukotrpna, krvava i pogibeljna stvar, ali ujedno i mala, strašno majušna. Velika stvar je ono što dolazi poslije: napraviti da ta država šljaka, ispuniti je smislom, ugoditi je da drnda kao uhodani dizelaš.
Velika stvar je zasaditi vinograd, porinuti brod, velika je stvar smisliti Cedevitu s originalnim čepom i dobru TV seriju, velika je stvar napuniti 37 ili 44 dana igranskog cimer fraja, naći posao, sačuvati posao, donijeti svaki dan u kuću na stol kruh, tikvice, fetu mortadele i pome. To je u ovoj zemlji velika stvar, ali šjor Bagalić iz Igrana to ne zna: on je u Australiji - a ne ovdje - zemlju natopio znojem, tamo je punio BDP, tamo je platio porez i zaradio novce. Njemu Hrvatska - kako se jasno vidi - nije konkretna zemlja, nisu neki ljudi koji privređuju i muče se, nego virtualna nedođija, nakupina nadpovijesnih predodžbi, nacionalni diznilend koji se sastoji od otpadaka zvukova i slika, od mrtvih državnika, biskupa i praznih apstrakcija. Jer, da nije tako, ne bi mu napamet palo da u ime tog ikonografskog “junka”, te hrpe beživotnih krhotina, kinji i maltretira stvarnu Hrvatsku, onu koja pod nogama njegove australske vile iznajmljuje sandoline i prodaje travaricu te (za razliku od njega) gomila hrvatski BDP i puni hrvatski proračun.
Štos je u tome što Bagalić nije jedan. Bagalići su, naime, stanje. Bagaliće gledate svaki dan, svatko od vas. Ne postoji nitko od vas čitatelja koji ne poznaje barem nekog tko živi bagalićevsko hrvatstvo.
Što je nama domovina
Puštaju Thompsona na razglas, glasno jamraju uz mali štok i elektronski pikado, glasno zazivaju sumrak domovinskih vrijednosti dok jutra provode na kauču u trenirki na rige. Žive od proračuna kao podmićeni pretorijanci i jednom godišnje, na 5. kolovoza, izniknu iz zemlje, odu na svoj čavoglavski “ivent” da nam poruče kako su strašno nezadovoljni onim što smo u međuvremenu od Hrvatske napravili - mi. A nama, tim “mi”, godine teku i domovina nam je s vremenom sve manje apstrakcija. Ona je za nas mističnom preobrazbom postala nešto drugo: ne kardinali i kneževi, nego ekstraporez tri posto, i obijanje ureda, i liste čekanja za ultrazvuk i 26 dana popunjenosti, i škver kojeg sutra neće biti, samo nam to još nisu priopćili.
Štos je u tomu što igranskog barbu iz Australije sve to skupa ne zanima koliko crno pod noktom. Njemu su domovina platno, mramor i gips, ne ljudi, ne suhozidi, ne navozi, ne luftići, ne radna mjesta. Stoga bih mu ja rado predložio: neka se u tu svoju Hrvatsku - apstraktnu, transcendentnu i bezvremensku - iseli. Ovu konkretnu i opipljivu, nek ostavi onima koji se u njoj oznoje.
Jurica Pavičić
