Barba Luka kvari djecu

Nitko ne može tako pokvariti dijete kao darežljiv barba. Roditelji bi gdjekad htjeli biti strogi, primjereno kazniti malenoga učini li štogod nevaljalo, uskratiti mu igračke, sladoled ili televiziju, ali namjeru im obično uprska meka duša strica, tetka ili ujaka. Upravo kad ste sina zbog psovanja osudili na doživotnu bez mogućnosti pomilovanja, otjerali ga u progonstvo u špajzu, da gledajući staklenke s ukiseljenim ljutikama i orahovicom razmišlja o posljedicama svoga stravičnog zločina, pojavi se barba skrivajući iza leđa figuru Batmana koji ispaljuje strelice, vragolasto namigne delinkventu i vaš se odgojni napor raspe u prah.

Bebićevi ljudi u HAC-u, HŽ-u, HC-u, ACI-ju...

'Poštovani barba Luka, još ništa od posla u HŽ-u koji ste mi obećali'

više iz rubrike MAGAZIN

Takav je jedan barba, čini se, naš predsjednik parlamenta Luka Bebić. Dođe li on u rodni Metković, derani iz čitavog kraja sjate se oko njega, skaču i viču, hvataju ga ručicama i sjedaju mu u krilo, a on ih grli, škaklje, štipa, pita je li više vole mamu ili tatu, kuštra im kosu i dijeli male, beznačajne poklone, bombone, čokoladice i namještenja u upravama javnih poduzeća. Pioniri se kasnije hvale i odmjeravaju darove:

“Šta si ti dobio u Kinder jajetu?”

“Hrvatske željeznice, a ti?”

“Autoceste.”

“Ajmo se mijenjat’.”

“Ajmo.”

Koji minut kasnije vidiš ih kako praše uz Neretvu. Onaj iz Željeznica viče: “Ču-ču-ču! Hu-hu!”, a onaj iz Autocesta namršteno bruji: “Brm! Brm! Brm!” Putem sretnu jednoga što na grani, njišući nogama, jede kruha i Kinderlade.

“Šta ti radiš na stablu?”, pitaju ga.

“Barba Luka me imenovao u Upravu Hrvatskih šuma”, objasni im zamazanko ozbiljno.

“Ooo!”, zadive se klipani i odjednom im se funkcija koju su oni dobili učini neprivlačna, bezvezna i dosadna pa krene trgovina. Menadžer iz Autocesta nudi svoje mjesto, plus mp3 player, figuricu Hulka i slomljeni svjetlosni mač iz “Ratova zvijezda”, a čelni čovjek Ha-žea voljan je dati Yo-Gi-Oh karte, zračnu pušku i hrčka. Onaj na stablu je, međutim, ohol i nepopustljiv pa ga Autoceste i Željeznica napadnu kamenjem i viču mu da je peder.

Ah, znate i sami kakva su djeca. Tko bi im svima udovoljio? Jedna takva priča objavljena je prije nekoliko dana u novinama koje držite. Neki Ivan Medak piše Luki Bebiću, dirljivo i nevino kao dijete koje piše svetom Nikoli, kako još nije dobio posao u Upravi željeznica koje mu je predsjednik parlamenta obećao. Osjećajno svjedočanstvo malenog kojeg je iznevjerio voljeni ujak počinje nježnim vapajem: “Poštovani barba Luka...” Srce vam se stisne već kada vidite taj uvod, a dalje se niže takva lirika da bi kamen proplakao. 

“Još od ranog djetinjstva vi ste bili moj uzor”, piše Medak drhtavim perom, “i uvijek sam nastojao upiti što više vašeg znanja, kopirao sam vaše držanje i komunikaciju s ljudima i maštao da jednog dana, poput vas, odem u veliku sredinu, završim studij, zaposlim se i uspijem u životu.”

Dok normalna djeca žude biti piloti ili superjunaci, Ivan Medak odrasta s ambicijom da bude Luka Bebić, neupadljivi partijski činovnik. Odavno nisam pročitao nešto ćalosnije

U našim novinama svakodnevno izlaze kojekakve strahote, ali ne pamtim da sam odavno pročitao nešto žalosnije. Dok sva normalna djeca žude biti piloti ili superjunaci, na zidove soba lijepe slike rock-zvijezda i nogometaša i tonu u san zamišljajući kako u devedesetoj minuti postižu pobjednički zgoditak na Santiago Barnabeu, Ivan Medak odrasta s ambicijom da postane Luka Bebić. Ostvarenje njegovih dječačkih težnji je postati partijski činovnik skromna rječnika i neupadljive seljačke fizionomije. Mališan iz Metkovića čak ga kopira, “od ranog djetinjstva” upija Bebićev stav, geste i fraze i ponavlja ih valjda pred ogledalom, kao djevojčice kada uvijaju bokovima poput Beyonce ili Shakire.

Kraj svih Farmi, Trenutaka istine i Ljubavi na selu nema tako bolesne televizijske emisije u kojoj bi ovo moglo biti prikazano. Čak ni u “Noćnoj mori” Željka Malnara, između svih onih frikova, još nismo vidjeli imitatora Luke Bebića. Gdje su bili roditelji malodobnog Ivana Medaka dok je on ovo radio? Zar im se njihovo dijete nije učinilo čudnim? Ne znam kakvi su običaji u neretvanskom kraju, ali ja bih se baš ozbiljno uplašio da moj sin jednog dana izađe iz sobe i počne govoriti kao predsjednik Sabora.

Ivan Medak naposljetku se nije zaposlio na intervenciju dragog barbe, ali je dobio mjesto nekakvog direktora u Hrvatskim željeznicama, s poštovanja vrijednom plaćom od petnaest i po hiljada kuna. Trud se svejedno isplatio, na najboljem je putu da dosegne svog dječačkog uzora. Želite li, kao i Medak, doći u “veliku sredinu”, “zaposliti se” i “uspjeti u životu”, možda biste sad vi njega trebali kopirati, uzeti, za početak, list papira i napisati nešto osjećajno nekom zemljaku na položaju. Pismo mora imati mizeran, ulizivački ton. Nemojte se obuzdavati u tome. Poželjno je, štoviše, sasvim poništiti vlastito dostojanstvo i inteligenciju. Opisani primjer nedvosmisleno svjedoči - tko u javnoj službi hoće imati veliku plaću, mora biti idiot.

Stranački karteli učinili su to vjerojatno u do jednom javnom poduzeću u zemlji. Voda, zrak, tlo, struja, ceste, željeznice, šume, luke... svime u nas upravljaju neki preplašeni i poslušni muškarci kojima je jedina kvalifikacija moćni brat, kum ili barba. Ono što oni čine gdjekad djeluje kao ponašanje ozbiljno retardiranih osoba, svakodnevno se prave milijunske štete, javno dobro naočigled se uništava i unazađuje, ali nitko se zaista ne uzbuđuje zbog toga niti se to uopće drži presudnim. Zaista je važna samo partijska odanost. Pričaju kako je Luka Bebić u Hrvatske željeznice i Hrvatske autoceste listom namjestio pouzdane momke iz svog kraja. Potpuno je sporedno pritom da u Metkoviću nema ni željeznice ni autoceste. Tko mari za to? Lijepo je da predsjednik Sabora može doći u zavičaj, sjesti pod murvu, natočiti čašu vina, gricnuti malo pršuta, malo sira i vidjeti što može napraviti za zemljake.

“Ajde, kaži svome barbi, šta bi ti volio?”, upita Bebić dječaka.

“Ja bi, barba Luka, ako more, u Željeznice”, reče mali sramežljivo.

“Ih! U Željeznice. Lako je to reć, u Željeznice, ali šta ti, dragoviću moj, znaš o Željeznican?”

“Pa znan, ima vagoni. Teretni i putnički.”

“Tako je, oko moje. A znaš li kako se zove ono šta vuče vagone?”

“Znan i to. Lokomotiva.”

“A ono po čemu vlak iđe? Kako se to zove?”

“Pruga.”

“Bogami, školovan kadar!”, zaprepasti se Luka Bebić.