Bauljanje u magli
Redoviti polugodišnji sastanak na vrhu Sjedinjenih Država Amerike (
George W. Bush) i Evropske unije (predsjedavajući Nicholas Sarkozy, predsjednik Evropovjerenstva José Manuel Barroso) urodio je najavom hitne konferencije na vrhu. “Međunarodni vođe moraju zajedno riješiti financijsku krizu” , kako se “nikada više ne bi ponovila ovakva kriza” (veli Bush).
SAD i EU za seriju summita o krizi
Nejasno je apsolutno sve bitno o tom taumaturškom skupu ili seriji skupova: zbiljska svrha, ovlasti, predložene solucije, akteri. Gospoda su se - uz telefonsku suglasnost Japana (premijer Taro Aso) koji predsjeda G8 - dogovorila zapravo samo to da se moraju dogovarati.
• Svrha: Glavni uzrok krize je nedostatak efikasne demokratske kontrole nad kapitalom u Sjedinjenim Državama, što je omogućilo da se stvori financijski mjehur od sapunice (koji je puknuo na kreditiranju stambene izgradnje). Na prenapuhan mjehur se upozoravalo godinama, ali u Bijeloj kući je bio nesposoban, nekvalificiran Predsjednik, koji nije znao niti odabrati kvalificirane savjetnike, nasljednik republikanskih administracija koje su, počam od Reagana, slijedeći Friedmanove modele, demontirale i one oskudne modele regulacije koje je uveo Franklin D. Roosevelt nakon pogubne krize 1929.
Posljedice su bitno manje u kontinentalnoj Evropskoj uniji, u zoni eura, gdje je kontrola zasad spriječila tolike ekscese. Dodatni je uzrok krize nedostatak svjetske kontrole nad Washingtonom. Sjedinjene Države mogu minirati globalnu ekonomiju, ali u globalnoj ekonomiji ne postoje instrumenti da se spriječi razuzdanost slona u staklari. Sve da je i sposoban, Bush na odlasku sigurno nema mandat da ukloni bilo prvi, bilo drugi uzrok, te da tako redimenzionira tu pogubnu moć Sjedinjenih Država.
• Solucije: Ni Bush ni Sarkozy ih ni ne spominju. Komentatori nagađaju: Redefiniranje sporazuma iz Bretton Woodsa 1944 koji je ionako razoren Nixonovom monetarnom politikom? Nešto drugo? Ili samo održavanje fikcije da “veliki” znaju što i kako? I tu je veliki jaz između Sjedinjenih Država, koje bi zadržale uzde, i Evropske unije, koja - po receptu Gordona Browna, jedinog stručnjaka u G7 - zahtijeva snažnije ovlasti brettonwoodskih organa, Međunarodnoga monetarnog fonda i Međunarodne banke za obnovu i razvitak (“Svjetske banke”) u kontroli svjetskih financijskih, a time i ekonomskih tokova. Ukratko, “globalni financijski red”, kako je to definirao Barroso.
• Akteri: S jedne strane G7 s Rusijom i “novim divovima” (Kinom, Indijom, možda još nekim); s druge strane elementi sustava Ujedinjenih naroda: politička Organizacija UN, Svjetska banka, MMF. Bush je “spreman organizirati” u svojoj zemlji, Ban Ki-moon u Staklenoj palači OUN. Odmah poslije američkih izbora (Bush), do kraja studenoga (Sarkozy), u prosincu ( Ban). Hoće li se prvi sastati “veliki” u studenome, da bi “svi” to naslijepo amenovali u prosincu? Što će o tome misliti izabrani američki predsjednik i hoće li pokušati bitne odluke odloptati do svog mandata, od kraja siječnja?
Mogućnosti je mnogo, nepoznanica još više. Očito je da i sigurni akteri još bauljaju u magli.
Inoslav Bešker
SAD i EU za seriju summita o krizi
Nejasno je apsolutno sve bitno o tom taumaturškom skupu ili seriji skupova: zbiljska svrha, ovlasti, predložene solucije, akteri. Gospoda su se - uz telefonsku suglasnost Japana (premijer Taro Aso) koji predsjeda G8 - dogovorila zapravo samo to da se moraju dogovarati.
• Svrha: Glavni uzrok krize je nedostatak efikasne demokratske kontrole nad kapitalom u Sjedinjenim Državama, što je omogućilo da se stvori financijski mjehur od sapunice (koji je puknuo na kreditiranju stambene izgradnje). Na prenapuhan mjehur se upozoravalo godinama, ali u Bijeloj kući je bio nesposoban, nekvalificiran Predsjednik, koji nije znao niti odabrati kvalificirane savjetnike, nasljednik republikanskih administracija koje su, počam od Reagana, slijedeći Friedmanove modele, demontirale i one oskudne modele regulacije koje je uveo Franklin D. Roosevelt nakon pogubne krize 1929.
Posljedice su bitno manje u kontinentalnoj Evropskoj uniji, u zoni eura, gdje je kontrola zasad spriječila tolike ekscese. Dodatni je uzrok krize nedostatak svjetske kontrole nad Washingtonom. Sjedinjene Države mogu minirati globalnu ekonomiju, ali u globalnoj ekonomiji ne postoje instrumenti da se spriječi razuzdanost slona u staklari. Sve da je i sposoban, Bush na odlasku sigurno nema mandat da ukloni bilo prvi, bilo drugi uzrok, te da tako redimenzionira tu pogubnu moć Sjedinjenih Država.
• Solucije: Ni Bush ni Sarkozy ih ni ne spominju. Komentatori nagađaju: Redefiniranje sporazuma iz Bretton Woodsa 1944 koji je ionako razoren Nixonovom monetarnom politikom? Nešto drugo? Ili samo održavanje fikcije da “veliki” znaju što i kako? I tu je veliki jaz između Sjedinjenih Država, koje bi zadržale uzde, i Evropske unije, koja - po receptu Gordona Browna, jedinog stručnjaka u G7 - zahtijeva snažnije ovlasti brettonwoodskih organa, Međunarodnoga monetarnog fonda i Međunarodne banke za obnovu i razvitak (“Svjetske banke”) u kontroli svjetskih financijskih, a time i ekonomskih tokova. Ukratko, “globalni financijski red”, kako je to definirao Barroso.
• Akteri: S jedne strane G7 s Rusijom i “novim divovima” (Kinom, Indijom, možda još nekim); s druge strane elementi sustava Ujedinjenih naroda: politička Organizacija UN, Svjetska banka, MMF. Bush je “spreman organizirati” u svojoj zemlji, Ban Ki-moon u Staklenoj palači OUN. Odmah poslije američkih izbora (Bush), do kraja studenoga (Sarkozy), u prosincu ( Ban). Hoće li se prvi sastati “veliki” u studenome, da bi “svi” to naslijepo amenovali u prosincu? Što će o tome misliti izabrani američki predsjednik i hoće li pokušati bitne odluke odloptati do svog mandata, od kraja siječnja?
Mogućnosti je mnogo, nepoznanica još više. Očito je da i sigurni akteri još bauljaju u magli.
Inoslav Bešker
Broj preporuka: 0
