ZAGREB - Prema nazivu filma - “Role-Taking, Role-Making” - o sudbini romskog kazališta Pralipe teatar u Kölnu, naslovljena je retrospektivna izložba Danice Dakić (Sarajevo, 1962) u Generali Foundation u Beču. Izložba je preseljena iz düsseldorfskog Kunsthallea, a europsko putovanje završit će u rujnu i listopadu u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti.
Simptomatična priča
Filmska priča iz 2004/05. simptomatična je za autoričinu umjetničku strategiju iz nekoliko razloga. Naime, fokusirana je na romsku kazališnu skupinu u egzilu koja je 1991, napuštajući Skoplje zbog ratne histerije na Balkanu, sreću potražila u Njemačkoj, no tamo ju nije pronašla jer je 2004. teatar bankrotirao, baš u vrijeme postavljanja Lorcine “Krvave svadbe”. S obzirom na to da je sarajevska umjetnica s boravištem u Düsseldorfu također u svojevrsnom egzilu - Bosnu je napustila 1988 - priča o dislociranima, miješanju jezičnih kodova te održavanju kulturnog identiteta u stranoj sredini dobila je idealnog redatelja. Ne samo zbog toga što je autorica bila u stanju razumjeti neprilike “malog teatra”, nego i stoga što njezin interes pokriva oba medija - onaj živi, na kazališnim daskama, i onaj montiran, na ekranu. Svi filmski slučajevi koji su predstavljeni u Beču rezultati su iste strategije.
Sloboda pod maskom
Dakić prvo detektira socijalno ugroženu skupinu - romsku zajednicu u Kölnu i na Kosovu, štićenike Zavoda za mentalno oboljele u Pazariću kraj Sarajeva ili maloljetne izbjeglice iz doma u Kasselu. Zatim pomno bira scenske rekvizite među kojima su svakako najvažnije panoramske slike u formi monumentalnih zidnih tapeta. Uglavnom su to prikazi rajskih mjesta ispred kojih štićenici Zavoda u Pazariću ili izbjeglice u Kasselu daju sve od sebe. I ne samo oni nego i redateljica čija empatija, motiviranost i silna energija je, primjerice, u filmu “Isola Bella” (2006/07) aktivirala dinamičnu scensku predstavu, bez unaprijed određenog scenarija. Maskirani štićenici Zavoda u Pazariću na improviziranom su podiju igrali kao da su mjesecima pripremali svoje točke. Umjetnica je sa sobom donijela 300 papirnatih maski, za gornju polovinu lica, kakve su se obično koristile na krabuljnim zabavama u viktorijansko doba. Time je djelomično zaštitila njihov identitet, no istodobno ih je motivirala - kako sama kaže - da se oslobode okova svakodnevice u Zavodu. Bez obzira na njihovu uvjetovanost scenskim ritualom, magičnim kulisama, pa čak i elementima fikcije, na koncu, riječ je o dokumentima autoričinog izravnog aktivizma.
Ciklus El Dorado
Po tome se ime Danice Dakić izdvaja iz pomodnog mnoštva socijalno osjetljivih autora, čija osjetljivost uglavnom ne prelazi granice muzejskih zidova. Uostalom, početak egzila u Njemačkoj odrađivala je kao pjevačica na brodu, pa je na vlastitoj koži osjetila dobre i loše strane rada na pozornici.
S obzirom da je i za boravka u Meksiku (Casa del Lago, 2008/09) istraživala socijalno ugrožene valja napomenuti kako joj više leže balkanske teme - ako ništa drugo, intrigantnije su u realizaciji. Izložene fotografije za čiju je visoku produkcijsu zaslužan nejzin bliski suradnik fotograf i kamerman Egberg Trogemann donose posebno upečatljiv grupni portret maloljetnih izbjeglica ispred panoramske zidne tapete iz ciklusa “El Dorado”.
