Nije htio odgovoriti, nije izabrao ni klasični “no comment” (koji u nas pogrešno prevode: “Ne želim komentirati”, kao da ih pitamo da pišu komentar, a ne da nam izlože činjenice). Berlusconi se radije bacio u nagađanje, zapravo insinuiranje, koji bi motivi mogli stati iza novinareva pitanja (usput, po mome, nimalo skandaloznoga, osobito ako se znaju interesi američkih štilaca). Unatoč bijesu, Berlusconijev rječnik ostao je u granicama građanske pristojnosti.
| Uvrijeđen Premijer traži milijun eura zbog pitanja u intervjuu |
Prva sintagma koju smo nevoljko citirali potekla je iz beogradskog slenga, ali je lako našla put do sličnih i u drugim podnebljima. Treba reći da je poteštat i odmjeren: vokativ “majmune jedan!”” stoput je oskudniji nego “majmune stostruki!”.
Rimski premijer je tako izgubio etapu, ali ne i utrku. Dosjetio se nečemu što dosad još nikome nije palo na pamet, barem ne u demokratskim zemljama, a ni Stalin se tome nije dovinuo.
Nije odgovorio na 10 pitanja, koja mu je potkraj lipnja uputio rimski dnevni list la Repubblica, pa ni kada su ih te novine sasvim legitimno objavile, nakon duljega uzaludnog čekanja na odgovore. Umjesto odgovora (pa bilo to s urlanjem i pjenom na ustima ili makar kratkim “no comment”), pravnik dott.
Berlusconi je lijepo tužio Repubblicu i njezina nakladnika, zahtijevajući da ih se oglobi s milijun eura u korist državnog erara i da mu se isplati odgovarajuća svota odštete, jerbo su ta pitanja, veli u optužbi, retorička i bjelodano uvredljiva te još “insinuiraju ideju da osoba kojoj su upućena odbija odgovoriti” (!).
Pitanja su se uglavnom odnosila na osobno ponašanje Silvija Berlusconija, ali izloženo javnosti, te na opasnost da bi Berlusconi zbog tog ponašanja - ugošćavanja i korištenja prostitutki u svojim rezidencijama, prisnog druženja s maloljetnicom itd. - mogao biti ucjenjiv i kao šef izvršne vlasti u jednoj od geostrateški najosjetljivije smještenih NATO-vih članica i kao ovogodišnji predsjednik G8.
To je i legalno i legitimno sigurnosno pitanje. Ono može zadirati u privatnu sferu - ali svaka osoba koja prihvaća javnu dužnost, ili se za nju čak bori zubima i noktima (poput Berlusconija), mora i znati i prihvatiti da joj se bitno smanjuje pravo na privatnost, da čak ni bolest ne može ostati zaštićen podatak.
Ezio Mauro, glavni urednik Repubblice, odgovorio je jučer da se Berlusconi latio optužbe jer nije kadar na ta pitanja odgovoriti, čak ni lažima, pa sada nastoji preko sudstva blokirati utvrđivanje istine i dokinuti slobodu novinarskog istraživanja.
Ima tu, piše Mauro, “netrpeljivosti spram bilo kakve kontrole, bilo kakve kritike, bilo kakvoga novinskog prostora za istraživanje koje izmiče vlasničkoj dominaciji i zastrašivanju vlasti koja samu sebe vidi kao apsolutnu i nedodirljivu”.
Novinstvu je Vijeće Evrope, na svojoj Ministarskoj konferenciji u Pragu 1994, pored informiranja o vlasti i privatnom sektoru te otvaranja prostora za mnijenja pojedinaca i skupina, namijenilo i ulogu stalnoga kritičkog preispitivanja različitih tipova vlasti.
Berlusconi je protiv toga ustao tužbom, što je presedan.
Crkva je, međutim, postala Berlusconiju nerješiv problem, teži od novinstva: ono pita, istražuje, izvješćuje i kadikad prosuđuje, a Crkva presuđuje u onome što smatra svojom domenom. Crkva je dala za pravo novinarima rekavši da Berlusconi mora objasniti svoje ponašanje.
Dokle seže prijezir Crkve pokazalo se jučer, kad je otkazana svečana večera u L’Aquili samo da Berlusconi ne bi mogao biti ni viđen ni snimljen pored kardinala državnog tajnika Tarcisija Bertonea, vatikanskoga drugog čovjeka i “premijera”.
Pljuska je daleko teža od novinarske, ali biskupe je malo nezgodnije tužakati.
Inoslav Bešker
