Baš na ovakvim snimcima zarađuje, na primjer, tjednik Chi, koji izdaje Mondadori, nakladna kuću u vlasništvu Silvija Berlusconija i pod izravnom upravom njegove kćeri Marine. S prodanom nakladom većom od pola milijuna primjeraka tjedno, taj tjednik za tekstualno i fotografsko olajavanje donosi svake sedmice milijun eura žive love bruto u Berlusconijevu kesu.
Nije posrijedi samo Chi. Olajavačkih programa imaju i njegove televizijske mreže, a njegov satirički program Striscia la Notizia na Canaleu 5 ne propušta u udarnom terminu prikazati najsenzacionalnije nasrtaje na privatnost takozvanih slavnih, pa im se još i ruga.
Na tapetu je svojedobno bio i tadašnji predsjednik Zastupničkog doma Pier Ferdinando Casini, snimljen teleobjektivom dok se presvlačio na kupanju, zajedno sa svim atributima.
Naravno da Berlusconi nije drapao halje kad se tako na udaru našao obnašatelj treće funkcije u Republici, u to doba Berlusconijev koalicijski partner. Ali kada se na udaru našao obnašatelj četvrte funkcije, tj. on sâm kao premijer, digao je dževu do nebesa, optužujući naravno oporbu (što Casiniju nije ni palo na pamet).
Ta evidentna shizofrena podvojenost između političara Berlusconija koji pati zbog povrijeđene svoje privatnosti i kapitalista Berlusconija koji na povredama tuđe privatnosti nesmiljeno zarađuje na neki je način tipična, i za medije i za politiku, ali ju je teško naći u tako epskoj količini kao u Berlusconija, majstora i cara licemjerja.
