Djevojčica je dugo tajila da je otac prema njoj, vjerojatno i prema mlađemu bratu, sramotno nasilan. Odgovorni - sudske i druge vlasti - nisu se snalazili kako im pomoći. No, napokon se je pokrenulo. Sad se svi čude i zgražaju kako je moguće da nesretnoj djeci nije imao tko pomoći. Bili su u obitelji - a obitelj kao da ima zaštitu svoje privatnosti.
Nije se lako izvana u to miješati. Ipak se saznalo i zacijelo će se djeci pružiti pravna zaštita. Iznad naravnog prava oca i majke mora postojati i određeno pravo države da djeci - ma koliko bila mala - pruži osnovnu zaštitu.
To je u redu. Zločin se ne smije kriti u obitelji. Ali - vjernici i ne samo oni - ne mogu ne pomisliti tko brani pravo djeteta prije nego što se rodi - u majčinoj utrobi? Ako otac i majka nemaju pravo djeci nanositi silu u obitelji - zašto nitko ne smije štititi pravo živoga ljudskog bića u majčinoj utrobi? Tu, nažalost, pravog odgovora nema.
Čim pitanje tako postavimo u opasnosti smo da nas netko - ili čak mnogi - proglase zaostalima, tehničarima i zatucanima, protivnicima medicinske mogućnosti za tzv. legalni pobačaj. Smijemo li ipak postaviti pitanje: tko određuje da djeca u obitelji ipak imaju neka osnovna prava koja - u iznimnim opasnostima za njihov normalni razvoj, zdravlje i sam život - država mora braniti; dok živo ljudsko biće u majčinoj utrobi u određeno doba njegova rasta nitko ne smije štititi.
Rođena djeca znaju od straha šutjeti i tajiti roditeljske zločine. Nerođena, a jednako živa ljudska bića, nemaju mogućnosti ni znati što im roditelji spremaju niti se ikome požaliti.
Neugodna pitanja. Čemu ih i kome ih postavljati? Moramo strepjeti da novi zakoni u vezi s pobačajima opet proglase da majka u neko doba trudnoće ne samo nekažnjivo može nego da ima pravo svome plodu oduzeti život. Nade u bolje rješenje kao da nema. Bespomoćni plodovi ljubavi nemaju pravo na ljubav.
