Svjedočenjem Tomislava Horvatinčića i još dvoje svjedoka danas je na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu nastavljeno suđenje Vojislavu Blaževiću, optuženom za dva bombaška “pothvata” u siječnju ove godine na području Gajnica.
Horvatinčić je pozvan zbog svjedoka koji su se iskazivali o pričama da je upravo optuženi Blažević početkom 90-ih bacio bombu pred njegov, tada poznat restoran Babilon.
- Ovu glupost da je Vojo bacio bombu pred restoran čuo sam od supruge kad je to pročitala u novinama. To je izmišljena glupost. U to vrijeme u hotelu Babilon bilo je 100-tinjak UNPROFOR-aca i muha nije mogla proći neprimijećeno, a kamoli da je netko bacio bombu - izjavio je Horvatinčić. Ustvrdio je da nije bilo nikakvog napada na njegov objekt tih godina. Istaknuo je da je optuženog poznavao jer je bio poštar u Svetoj Nedjelji i na usluzi svim poduzetnicima.
- Vojo poštar bio je normalan, veseo dečko. Bio je u prijateljskim odnosima sa svima. U to vrijeme česti su bili kvarovi na telefonskim linijama i svi bi zvali Voju poštara koji im je nerijetko pomagao samo za kavu ili za jedno hvala - rekao je Horvatinčić. Prisjetio se da je upravo Blažević nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj podigao hrvatski barjak na stup kod njegova restorana.
Danas je ispitana i prijateljica optuženika Renata Martinović, koja je u noći druge eksplozije sa 10. na 11. siječnja trebala otputovati s Blaževićem u Austriju. Dogovorili su se da ga pokupi upravo na autobusnoj postaji u Gajnicama na kojoj je i došlo do eksplozije. Svjedokinja je ispričala da je Blaževića upoznala 2001. godine na paraglajdingu, gdje joj je bio instruktor. Rekla je i da je nekoliko puta s njim putovala u Austriju, gdje je on nabavljao sportsku opremu jer je bio diler te opreme, a ona je za sebe kupovala opremu za motocikl.
Odgovarajući na pitanja zastupnice optužbe, Renata Martinović potvrdila je da su za posljednje putovanje planirali otići dan prije. I inače su iz Hrvatske kretali noću da bi ujutro bili na odredištu i obišli što više firmi s opremom.
- Trebali smo krenuti oko tri sata ujutro. Već sam se bila spremila za put i čekala sam Voju da mi se javi. Negdje poslije ponoći javio mi je da ipak ne idemo jer se nije našao s nekim. Nisam ga pitala za detalje, već sam pretpostavila da mu netko nije donio novac za nabavu opreme - izjavila je svjedokinja.
Opisala je da optuženi sljedeće večeri, kada su oko ponoći trebali krenuti iz Zagreba prema Innsbrucku, nije djelovao nimalo nervozno, već upravo suprotno, posve opušteno.